Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4011/08 (M. V.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4011/08
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4011/08, rješavajući apelaciju Milenka Vračara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Vračara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-08-000 011 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-K-07-000 022 21.
januara 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Vračar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-08-000 011 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-K-07-000 022 od 21. januara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. januara 2009. godine, Okružni sud 18. februara 2009. godine i Tužilaštvo 30. januara 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 6. marta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Tužilaštvo je optužnicom broj KTA-52/04-18 od 7. decembra 2004. godine apelanta i Lj.T. optužilo za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337 st. 3 i 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS. Osnovni sud je Presudom broj K-232/05 od 20. februara 2006. godine apelanta i Lj.T. oslobodio od optužbe da su počinili navedena krivična djela. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon izvedenih dokaza optužbe i dokaza koje je izvela odbrana, Osnovni sud utvrdio da je Presudom Visokog suda pravde – Odjeljenje Kraljevskog suda za komercijalna pitanja u Londonu broj 1365 od 22. juna 2002. godine i broj 1365 od 26. septembra 2002. godine obavezana «Rafinerija nafte» a.d. kao dužnik da povjeriocu Kompaniji «Galaxy Central Europe Limited», Britanska Djevičanska Ostrva, na ime isporučene sirove nafte tokom 2001. godine isplati iznos od 11.591.116,94 evra s kamatama i troškovima postupka. Navedena presuda nostrifikovana je presudom Osnovnog suda u Doboju i postala je pravosnažna u maju 2005. godine. U to vrijeme «Rafinerija nafte» je bila poseban komitent, klijent od posebnog značaja «Nove Banjalučke banke» (u daljnjem tekstu: NBB), čiji je generalni direktor bio apelant, a Lj.T. član Upravnog odbora. Osnovni sud je, zatim, kroz analizu krivičnih djela koja su apelantu i Lj.T. optužnicom stavljena na teret ispitao da li su apelant i Lj.T. kao odgovorna lica u krivičnopravnom smislu iskoristila svoj službeni položaj i prekoračila granice svog ovlašćenja isključivo s namjerom da drugom pribave kakvu imovinsku korist, ili nanesu kakvu štetu. Osim što su u inkriminisanom periodu bili odgovorna lica, Osnovni sud nije pronašao elemente da su apelant i Lj.T. iskoristili svoj službeni položaj i prekoračili granice svog ovlašćenja. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da su apelant i Lj.T. zajedno sačinili, potpisali i izdali u ime banke garanciju pod brojem 01/91/03 u februaru 2003. godine a zatim je apelant potpisao Ugovor o kratkoročnim kreditima u ime banke «Rafineriji nafte» isključivo na osnovu Odluke Upravnog odbora NBB broj 227/02 od 10. oktobra 2002. godine. Takvim postupanjem, po ocjeni Osnovnog suda, apelant nije prekoračio svoja službena ovlašćenja, niti je iskoristio svoj službeni položaj. Optužba je zastupala tezu, kako je dalje u obrazloženju presude navedeno, da je izdavanje navedene garancije i odobravanje kredita insolventnom dužniku, konkretno «Rafineriji nafte», učinjeno na štetu zakonitosti poslovanja banke u korist ovog dužnika. Ta teza, po ocjeni suda, ničim nije dokazana i potpuno je demantovana dokazima odbrane. U pogledu drugog krivičnog djela koje je apelantu optužnicom bilo stavljeno na teret - falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS, Osnovni sud je istakao da NBB ima već otvoren kreditni dosje i da nije postojala obaveza otvaranja posebnog kreditnog dosjea po osnovu izdate garancije. Da li je izdata garancija bila evidentirana u poslovnim knjigama banke i izvještajima Agencije za bankarstvo RS nije, po ocjeni suda, pitanje koje može da se postavi apelantu, jer se radi o tehničkim pitanjima banke. Nesporno je da je garancija izdata, da je apelant na mjestu generalnog direktora NBB bio do 7. jula 2003. godine, da garancija nije evidentirana jer je u toku bio postupak uspostavljanja hipoteke nad «Rafinerijom nafte» a, s druge strane, Agencija za bankarstvo je tolerisala neevidentiranje dokumenta do dospijeća prve rate. Kod takvog stanja Osnovni sud je zaključio da krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS nije dokazano, pa je apelanta i za ovo djelo oslobodio optužbe.
7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-06-000 175 od 10. septembra 2007. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i potvrdio presudu Osnovnog suda od 20. februara 2006. godine u dijelu u kojem je apelant oslobođen optužbe zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337 st. 3 i 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Nasuprot tome, djelomičnim uvažavanjem žalbe Tužilaštva presuda Osnovnog suda je ukinuta u dijelu u kojem je apelant oslobođen optužbe zbog krivičnog djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred Okružnim sudom. U obrazloženju ove presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu činjenica utvrđenih sprovedenim dokazima, pravilno zaključio da nema pouzdanih dokaza o postupanju apelanta sa namjerom pribavljanja kakve imovinske koristi dužniku «Rafineriji nafte», odnosno sa namjerom nanošenja znatne štete banci, pa je primjenom principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, nalazeći sumnju odlučio u apelantovu korist. Međutim, kako je dalje navedeno, za krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave Okružni sud je u prvostepenoj presudi utvrdio nedostatke jer se dato obrazloženje u pogledu ovog krivičnog djela ne može da smatra mjerodavnim. S tim u vezi je ocijenjeno da, zbog odsustva argumentovanih i jasnih razloga o odlučnim činjenicama za ovo djelo, prvostepena presuda sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Tvrdnju da je Agencija za bankarstvo RS zaista tolerisala neevidentiranje dokumenata i do kojeg roka prvostepeni sud nije obrazložio i argumentovao a činjenica da, navodno, sredstva nisu bila rezervisana ni povodom nove garancije od novog direktora sama po sebi ne isključuje mogućnost da je apelant nerezervisanjem sredstava počinio krivično djelo iz člana 366 KZRS. Zbog toga je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i u odnosu na taj dio određeno održavanje pretresa.
8. Okružni sud je, nakon održanog pretresa, koji je započet 27. novembra 2007. godine, nastavljen 24. decembra iste godine i dovršen 21. januara 2008. godine, donio Presudu broj 011-0-Kž-K-07-000 022 od 21. januara 2008. godine kojom je apelanta proglasio krivim jer je kao odgovorno lice poslovnu ispravu prikrio, čime je počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u dokaznom postupku prihvaćeni svi dokazi čije je izvođenje predloženo na pretresu pred tim sudom, da je tužilac precizirao optužnicu a podneskom broj Kta-52/04 od 28. novembra 2007. godine dostavio izmijenjenu optužnicu u pismenoj formi, koristeći se ovlašćenjem iz člana 282 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), što je u skladu s odredbom člana 323 stav 1 ZKPRS. Navedenom optužnicom apelantu je stavljeno na teret da u vremenskom periodu od 10. februara do 7. jula 2003. godine kao odgovorno lice i direktor NBB, protivno članu 90-92 i drugim odredbama Zakona o bankama RS («Službeni glasnik RS» broj 44/03) i Odluci o izvještavanju o nesolidnim komitentima («Službeni glasnik RS» broj 12/03) i drugim propisima, nije formirao kreditni dosje po osnovu izdate naplative bezuslovne garancije plaćanja broj 01/91/03 od 10. februara 2003. godine u vrijednosti od 11.726.547,54 evra, pri čemu je garanciju prikrio i istovremeno je nije evidentirao u poslovnim knjigama banke i izvještajima Agencije. Na taj način, kako je dalje navedeno, protivno navedenim zakonima i odluci, te Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizicima i klasifikaciji aktive banke, u poslovnim knjigama banke na ime rezervisanja po izdatoj garanciji po jednom komitentu nije izdvojio «Rafineriji nafte» kao minimum iznos od 459.329,57 KM s obzirom na insolventnost dužnika i na obezbjeđenje dodatnog kapitala na polugodišnjem obračunskom periodu, te na predviđeni obračunati iznos od 3. 674.630,00 KM, slijedom čega su za navedenu vrijednost neosnovano i nezakonito umanjeni troškovi poslovanja banke i nezakonito i neistinito prikazani bilansi poslovanja NBB na polugodišnjem i godišnjem nivou. Apelant se, kako je dalje navedeno, kad je u pitanju predmetna optužba, branio ćutanjem. Okružni sud je, kako je dalje obrazloženo, savjesnom i brižljivom ocjenom svih dokaza izvedenih pred tim sudom, na pouzdan način, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Na okolnosti pod kojima je došlo do donošenja odluke o izdavanju sporne garancije sprovedeni su dokazi saslušanjem svjedoka, čije izjave je Okružni sud ocijenio kao uvjerljive i očigledno nepristrasne. Okružni sud je, dalje, izvršio uvid u zahtjev za otvaranje garancije, garanciju plaćanja broj 01/91/03 od 10. februara 2003. godine i utvrdio da je apelant kao direktor NBB potpisao i izdao garanciju „Galaxy“ u kojoj je konstatovano da „Rafinerija“ prema „Galaxy“ ima obaveze u iznosu od 11.726.547,54 evra i da će plaćanje tih obaveza biti izvršeno u 24 mjesečne rate. Okružni sud je, zatim, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, izvršio uvid u zapisnik Agencije o izvršenoj kontroli poslovanja NBB od 20. jula 2004. godine pri čemu je zaključeno da poslovni odnosi vezani za garanciju od 10. februara 2003. godine nisu evidentirani u poslovnim knjigama banke zbog neformiranog dosjea, da nema ugovora o izdavanju garancije, da nema druge neophodne dokumentacije za evidentiranje, što nije u skladu sa odredbama člana 86 Zakona o bankama RS («Službeni glasnik RS» br. 74/02 i 44/03). Na osnovu sprovedenih dokaza, izjava svjedoka i materijalne dokumentacije, Okružni sud je, kako je u obrazloženju presude navedeno, pouzdano utvrdio da je apelant spornu garanciju prikrio. Na glavnom pretresu svjedok Radomir Anđić, tadašnji izvršni direktor Sektora kredita sa pravnim licima u NBB, koji je tu dužnost obavljao od novembra 2002. godine, izjavio je da je za spornu garanciju saznao tek u postupku zamjene te garancije novom garancijom 2004. godine, te da su se od 2002. do 2003. godine u redovnoj proceduri obrađivale garancije svih komitenata, a da sporna garancija nije prošla takvu proceduru. Da je apelant prikrio spornu garanciju i da je to dovelo do nemogućnosti nadležnih službi da sprovedu proceduru propisanu prilikom izdavanja garancija, potvrđeno je, kako je istakao Okružni sud, zaključcima u izvještaju Agencije, izvještajima o vještačenju stalnih sudskih vještaka i u dopunama nalaza i mišljenja istih vještaka iz novembra 2004. godine. Osim toga, apelant je u vrijeme izdavanja sporne garancije kao direktor NBB imao status odgovornog lica određen članom 126 stav 5 KZRS, dakle, lica kome je u pravnom licu povjeren određen krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona. Garancija koju je izdao, kako je dalje navedeno, jeste poslovna isprava koja predstavlja objekat radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 366 KZRS. Iz činjenica koje su utvrđene na osnovu sprovedenih dokaza proizilazi, po ocjeni Okružnog suda, da je apelant prikrio spornu garanciju kao važnu poslovnu ispravu, što je utvrđeno na osnovu rezultata sprovedenih dokaza, a naročito iz činjenica da niko do dana održavanja pretresa nije znao gdje je primjerak te garancije, da nikada nije pronađena u dokumentaciji banke, niti je za nju do 2004. godine znala tadašnja uprava banke, niti nova uprava banke, iako se radilo o garanciji koja je glasila na enormno visok iznos. Iz tih dokaza i činjenica koje su na osnovu njih utvrđene, po ocjani Okružnog suda, proizilazi jedini mogući zaključak da je apelant svjesno i voljno prikrio tu garanciju, dakle, da je bio svjestan djela i htio njegovo izvršenje, što znači da je prikrivajući garanciju postupio s direktnim umišljajem, čime je počinio krivično djelo iz člana 366 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
9. Dalje, po ocjeni Okružnog suda, izmijenjena optužnica kojom je apelantu stavljeno na teret da u kritičnom periodu po osnovu izdate garancije nije formirao kreditni dosje, nije dovoljno jasna, jer apelant, kao generalni direktor banke, nije bio zadužen za sprovođenje tih radnji, već službe banke. S obzirom na to da sud nije vezan za pravnu ocjenu djela, te da apelant kao generalni direktor banke nije bio obavezan da po osnovu izdate garancije formira kreditni dosje, Okružni sud je izmijenio činjenični opis djela, navodeći da su, zbog prikrivanja izdate garancije od apelanta, odgovorni radnici i nadležne službe u banci bili onemogućeni da formiraju kreditni dosje i evidentiraju je u poslovnim knjigama. Pri tome je iz činjeničnog opisa djela izostavljena visina sredstava koje je trebalo rezervisati u vanbilansnoj evidenciji. Pri izmjeni činjeničnog opisa djela Okružni sud je, kako je obrazloženo, vodio računa o odredbi člana 286 stav 1 ZKP kako ne bi došlo do narušavanja objektivnog identiteta optužbe. U pogledu krivične sankcije, Okružni sud je smatrao da su se u konkretnoj situaciji stekli uslovi za ublažavanje kazne. Naime, za predmetno krivično djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina, a olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i odsustvo štetnih posljedica izvršenjem djela ukazuju na to da se i novčanom kaznom, u iznosu od 20.000,00 KM, kao blažom vrstom kazne od propisane, može postići svrha kažnjavanja.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kžž-08-000 011 od 30. oktobra 2008. godine odbio žalbu Tužilaštva, a apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Okružnog suda djelomično uvažio preinačivši presudu u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS za koje je proglašen krivim presudom Okružnog suda izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. U preostalom dijelu presuda Okružnog suda ostala je neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantova žalba posebno apostrofira da je drugostepeni sud izmjenom činjeničnog opisa djela izmijenio opis optužnog akta u izreci pobijane presude, izbacujući iz izreke apelantove radnje koje nisu dokazane, rješavajući pri tome predmet optužbe, što je imalo kao posljedicu da je optužba prekoračena i počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Ovakvi navodi žalbe su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani, imajući u vidu odredbe člana 286 ZKPRS (vezanost presude za optužbu) kojim se postavlja zahtjev identiteta optužbe i presude koja treba biti odgovor na pitanja koja je optužba postavila sudu. Naime, kako je dalje obrazloženo, između optužbe i presude mora da postoji identitet, subjektivni se odnosi na optuženog i objektivni na djelo. Pravni identitet u pogledu pravne ocjene djela zakon ne traži i u pogledu pravne ocjene djela optužba i presuda se mogu razlikovati, jer sud nije vezan za prijedloge iz optužbe u pogledu pravne ocjene djela. Djelimičnim izmjenama činjeničnog opisa djela nije izmijenjen objektivni identitet djela, jer se radi o istoj radnji, istom događaju o kome se sudi, u njegovim bitnim dijelovima. Činjenice koje su unesene u izreku presude, a koje nisu bitne za radnju izvršenja krivičnog djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave prikrivanjem, ne mijenjaju, po ocjeni Vrhovnog suda, identitet djela, pa slijedeći to ne stoje apelantovi žalbeni navodi da je optužba prekoračena i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Što se tiče žalbenog navoda kojim je ukazano na nerazumljivost izreke presude i protivrječnost sa razlozima presude, Vrhovni sud je, takođe, istakao da je neosnovana jer je, suprotno stanovištu žalbe, Vrhovni sud analizom pobijane presude ocijenio da obrazloženje sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Na osnovu sprovedenih dokaza i rezultata dokaznog postupka, kako je dalje obrazloženo, nesumnjivo je utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu, kao odgovorno lice, preduzeo radnje činjenično opisane u izreci pobijane presude, dakle, prikrio poslovnu ispravu, odnosno garanciju. Krivično djelo za koje je apelant proglašen krivično odgovornim može da izvrši samo službeno ili odgovorno lice prikrivanjem poslovne isprave pri čemu je dovoljno da kao posljedica postoji ugrožavanje pravnog saobraćaja, a nije potrebno još i da nastupi posebno vidljiva posljedica. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi pravilno zaključeno da je apelant prikrivanjem izdate garancije-poslovne isprave, postupajući kao odgovorno lice, počinio krivično djelo iz člana 366 stav 2 u vezi sa stvom 1 KZRS. O tome je, kao i o izmjenama činjeničnog opisa djela, u pobijanoj presudi dato široko i argumentovano obrazloženje koje je prihvatio Vrhovni sud, ne dovodeći u sumnju zaključak pobijane presude u pogledu pravilne primjene krivičnog zakona, odnosno pravne kvalifikacije djela. Ispitujući odluku o krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je ocijenio da će se i manjom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja kako u pogledu generalne, tako i u pogledu specijalne prevencije. Okružni sud, po mišljenju Vrhovnog suda, nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, a posebno činjenicu da nisu nastupile štetne posljedice.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant je u apelaciji istakao da mu je presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U okviru ovog prava, apelant se žali na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka se, po apelantovom mišljenju, ogledaju u prekoračenju optužnice od Okružnog suda i s tim u vezi povredi prava na žalbu. Naime, kako je istakao, povodom oslobađajuće presude nije izjavljivao žalbu a ovo pravo mu je uskraćeno u vezi sa drugostepenom presudom kojom je djelomično ukinuta presuda Osnovnog suda i određeno održavanje glavnog pretresa pred Okružnim sudom. S tim u vezi, apelant smatra da je Okružni sud u ovoj fazi postupka počinio bitnu povredu, jer se morao kretati u okviru žalbenog predloga Tužilaštva, a ne prvostepenu presudu ukinuti, odrediti pretres pred tim sudom a zatim ga i osuditi. O ovom žalbenom razlogu, po apelantovom mišljenju, ni Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje. Takođe, apelant je istakao da je Okružni sud formirao izreku presude u skladu sa činjeničnim osnovom koji mu je mogao da posluži za donošenje osuđujuće presude, izbacujući iz izreke apelantove radnje koje nisu dokazane. U vezi sa navedenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, apelant je doveo u vezu pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, razloge u pogledu odlučnih činjenica i primjenu materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju, eventualna radnja izvršenja za krivično djelo za koje je osuđen treba da ima zabranjenu posljedicu, jer bi u suprotnom krivično djelo ostalo u pokušaju. Zbog toga blanketnim propisom (Zakon o bankama, Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom Agencije za bankarstvo RS) mora da se odredi koja je povreda tog propisa dovela do zabranjene posljedice za šta presuda Vrhovnog suda, po njegovom mišljenju, nema razloge.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi izneseni u apelaciji gotovo doslovno prepisani iz apelantove žalbe koji su bili predmet ocjene Vrhovnog suda u postupku povodom žalbe protiv presude Okružnog suda. Dalje, navodi kojima apelant tvrdi da je u konkretnom predmetu koji je protiv njega vođen došlo do kršenja prava koje je u apelaciji istakao nisu ničim obrazloženi, a suštinski se radi o isticanju prigovora o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Predloženo je da se apelacija odbije.
13. Okružni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, da svi prigovori ukazuju na očito apelantovo nezadovoljstvo ishodom krivičnog postupka i presudama koje su donesene na bazi odlučnih činjenica koje su na pouzdan način utvrđene dokazima koji su brižljivo i pravilno ocijenjeni i analizirani. Smatra da su upravo u presudi koja se apelacijom pobija izneseni jasni i argumentovani razlozi iz kojih proizilazi neosnovanost navoda apelacije.
14. Tužilaštvo smatra da u postupku koji se protiv apelanta vodio nije došlo do povrede njegovih ljudskih prava.
V. Relevantni propisi
15. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 22/00) relevantne odredbe glase:
Član 366 Falsifikovanje ili uništavanje službene isprave (1)Službeno ili odgovorno lice koje u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis sa neistinitom sadržinom, ili koje svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući pravljenje takve isprave, knjige ili spisa sa neistinitom sadržinom, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
(2)Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se službeno ili odgovorno lice koje neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi ili poslovanju kao da su neistiniti, ili koje službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom.
16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:
Član 282 Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne radi se potvrđivanje optužnice.
Član 286 Vezanost presude za optužbu (1)Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2)Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.
Član 303 stav 1 tačka đ) i i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
đ. ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;
i. ako je optužba prekoračena (član 286 stav 1);
Član 316 Odluke drugostepenog suda po žalbi (1)Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu ili donijeti odluku da ukine prvostepenu presudu i održi pretres.
(2)O svim žalbama protiv iste presude drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom.
Član 320 stav 1 Preinačenje prvostepene presude (1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda, a prema stanju stvari u slučaju povrede iz člana 303 stav 1 tač. đ) i i) ovog zakona.
Član 322 Obrazloženje odluke kojim se ukida prvostepena presuda U obrazloženju rješenja kojim se ukida prvostepena presuda, navešće se samo kratki razlozi za ukidanje.
Član 323 Pretres pred drugostepenim sudom (1)Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primijenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
(2)Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazni materijal samo ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja na glavnom pretresu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 268 stav 2 tačka d) ovog zakona. U tom slučaju, njihovi iskazi se na pretresu mogu čitati.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 011 od 30. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. U konkretnom slučaju postupak pred redovnim sudovima odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela falsifikovanja ili uništenja službene isprave, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv na ovaj slučaj. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. Naime, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
24. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje se, po njegovom mišljenju, odnose na izmjenu činjeničnog opisa djela od drugostepenog suda, čija je posljedica prekoračenje optužnice, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, jasno istakao da između optužbe i presude mora da postoji subjektivni i objektivni identitet, dakle, da presuda može da se odnosi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (član 286 stav 1 ZKPRS). Međutim, u pogledu pravne ocjene djela, zakon ne traži identitet između optužbe i presude (član 286 stav 2 ZKPRS), te u tom smislu optužba i presuda mogu da se razlikuju. Stoga, djelimičnim izmjenama činjeničnog opisa djela, kako je naveo Vrhovni sud, nije ni u kojem slučaju izmijenjen objektivni identitet djela (jer se radi o istoj radnji i istom događaju o kome se sudi u njegovim bitnim dijelovima), niti je optužnica na taj način prekoračena. Ustavni sud zaključuje da navedeno obrazloženje Vrhovnog suda nije arbitrarno i da je dato u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
25. Apelant se, dalje, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na žalbu kao segment prava na pravično suđenje, jer protiv oslobađajuće presude Osnovnog suda nije izjavljivao žalbu, a protiv presude Okružnog suda, kojom je djelimično uvažena žalba Tužilaštva, nije imao pravo na žalbu. Ustavni sud ističe da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, a izričito je garantovano članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korišćenje, uređuje se zakonom. Dakle, ovom odredbom propisano je pravo kontrole zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti. U konkretnom slučaju Okružni sud je djelimičnim uvažavanjem žalbe Tužilaštva u odnosu na krivično djelo iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS za koje je apelant bio oslobođen optužbe po presudi Osnovnog suda ocijenio da prvostepena presuda u tom dijelu sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje čini odsustvo argumentovanih i jasnih razloga o odlučnim činjenicama. U odnosu na ovaj ukinuti dio presude Osnovnog suda, Okružni sud je odredio održavanje pretresa pred tim sudom, kako je propisano u odredbi člana 316 stav 1 ZKPRS koji se vodio, kako je određeno u izreci presude, prema odredbama člana 323 ZKPRS (pretres pred drugostepenim sudom). Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka Okružnog suda i Vrhovnog suda proizilazi da je apelant protiv nepravosnažne prvostepene presude Okružnog suda izjavio žalbu o kojoj je meritorno odlučio sud više instance, dakle, Vrhovni sud, iz čega proizilazi da je apelant za krivično djelo za koje je osuđen imao i koristio redovan pravni lijek zbog čega nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
26. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i pogrešna primjena materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
27. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču pravilnosti utvrđivanja činjeničnog stanja, nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama i primjene materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključaka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo falsifikovanja i uništavanja službene isprave. Vrhovni sud, potvrđujući pravilnost presude Okružnog suda, jasno je naveo da je Okružni sud nesumnjivo, na pouzdan način, utvrdio da je apelant kao odgovorno lice – direktor banke, preduzeo radnje kojima je prikrio poslovnu ispravu, odnosno garanciju. Dalje, Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe u dijelu kojim je tvrdio da radnja izvršenja navedenog krivičnog djela mora da ima zabranjenu posljedicu i da blanketnim propisom mora da se odredi koja je povreda tog propisa, naveo je da krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 st. 1 i 2 KZRS može da izvrši samo službeno ili odgovorno lice koje u poslovnu ispravu unese neistinite podatke ili koje službenu ili poslovnu ispravu uništi, prikrije ili u većoj mjeri uništi. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, u pitanju je jedan od oblika izvršenja ovog krivičnog djela prikrivanjem poslovne isprave, koje može da počini samo službeno ili odgovorno lice pri čemu je dovoljno da kao posljedica postoji ugrožavanje javnog saobraćaja, a ne i nastupanje posebno vidljive posljedice.
28. U vezi sa apelantovim navodima na okolnost da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to ne može da se tumači kao obaveza da se dậ odgovor na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni da je relevantan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 Evropske konvencije. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ti sudovi ocijene. Suprotno navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da su obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda, na koje je apelacijom ukazano, rezultat analize brojnih izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo same po sebi sa jasnim i argumentovanim razlozima u pogledu odlučnih činjenica kako s aspekta postojanja krivičnog djela, tako i sa aspekta krivične apelantove odgovornosti uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizilazi da su ti sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim i za koje mu je izrečena kazna, te su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega Ustavni sud i navode apelacije u pogledu povrede navedenog prava smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da je apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen utvrđena nakon djelimične izmjene činjeničnog opisa djela kojim nije narušen objektivni identitet djela, neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi uz jasne i potpune razloge u pogledu bića krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na žalbu kao segmenta prava na pravično suđenje, jer je apelant u odnosu na krivično djelo za koje je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost imao i koristio redovan pravni lijek povodom kojeg je donesena meritorna odluka.
30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović