Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2249/08 (A.Š.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2249/08
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2249/08, rješavajući apelaciju A.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A.Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Trebinje pod brojem 05-050-48- 1138-2/99, a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu s članom 76. stav 2.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati A.Š. iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu s članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija A.Š., podnesena protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015- 0-U-07-000 023 od 15. maja 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Banja Luka broj 18.05/2- P-76/07 od 25. januara 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Trebinje broj 05-050-48-1138-2/99 od 10. oktobra 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-07-000 023 od 15. maja 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P- 76/07 od 25. januara 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek Trebinje) broj 05-050-48-1138-2/99 od 10. oktobra 2006. godine. Apelantica je 17. septembra 2010. godine dostavila dopunu apelacije kojom je apelacione navode proširila i na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine, koja je donesena povodom njenog zahtjeva za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odsjeka Trebinje zatraženo je 28. jula 2008. godine, a od Vrhovnog suda 1. juna 2011. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 10. juna 2011. godine, Okružni sud 20. augusta 2008. godine, Ministarstvo 12. augusta 2008. godine, a Odsjek Trebinje nije dostavio odgovor. Od Odsjeka Trebinje je 17. marta 2011. godine zatražen na uvid spis, koji je dostavljen Ustavnom sudu 28. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 8. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 5. novembra 1999. godine podnijela Odsjeku Trebinje zahtjev za povrat u posjed stana u Trebinju, Ulica 29. novembra broj 1 (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je nositeljica stanarskog prava bila apelantičina baka od 3. februara 1984. godine pa sve do svoje smrti 1995. godine. Rješenjem broj 05-050-48-1138-2/99 od 18. juna 2002. godine, Odsjek Trebinje je odbio ovaj apelantičin zahtjev zato što je utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila članica porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-727/03 od 7. oktobra 2003. godine poništilo prvostepeno rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
7. U ponovnom postupku, Rješenjem Odsjeka Trebinje broj 05-050-48-1138-2/99 od 11. oktobra 2005. godine, utvrđeno je da je apelantica 30. aprila 1991. godine bila članica porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, te da joj se vraća u posjed sporni stan. Rješenjem Ministarstva broj 18.02/4-P-205/06 od 15. marta 2006. godine ovo je rješenje poništeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da prvostepeni organ u ponovnom postupku nije postupio po ranijim uputama Ministarstva i nije sa sigurnošću utvrdio da je apelantica bila članica porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava 30. aprila 1991. godine.
8. U ponovnom postupku, osporenim Rješenjem Odsjeka Trebinje broj 05-050-48-1138-2/99 od 10. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-?-76/07 od 25. januara 2007. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za povrat spornog stana. Prvostepeni organ je utvrdio da je na spornom stanu nositeljica stanarskog prava bila apelantičina baka, te da je nesporno da do dana podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana «po pitanju promjene nosioca stanarskog prava nije uspostavljen nikakav drugi pravni odnos u pogledu promjene nosioca stanarskog prava sa umrle [bake]». Također, nesporno je utvrđeno i da je apelantica s pokojnom bakom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 18. jula 1989. godine, te da je na taj datum prijavila adresu spornog stana kao mjesto prebivališta, sa koje se odjavila 29. januara 1991. godine od kada ima prijavljeno prebivalište u Sarajevu. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zato što apelantica 30. aprila 1991. godine nije imala status članice porodičnog domaćinstva svoje bake. U tom smislu, Odsjek Trebinje je naveo da je irelevantno i to što je vlasnik spornog stana, KTK Visoko, 14.marta 2003. godine, donio akt kojim je dao saglasnost apelantici za promjenu nosioca stanarskog prava «obzirom da je u suprotnosti sa odredbama koje regulišu pravne odnose koji se tiču napuštene imovine, odnosno napuštenih stanova».
9. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Ministarstvo je navelo da se odredbe Zakona o prestanku primjene primjenjuju na stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 12. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim ili ne i «bez obzira na okolnosti pod kojima ga je [korisnik] napustio». Ono što je, prema mišljenju Ministarstva, bilo sporno u konkretnom slučaju je da li se apelantica mogla smatrati članicom porodičnog domaćinstva svoje bake u skladu s odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ nesporno utvrdio da je apelantica odselila iz spornog stana u januaru 1991. godine i prijavila prebivalište u Sarajevu. Zbog toga se, kako je obrazložilo Ministarstvo, nisu ispunili uslovi iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima jer apelantica nije živjela sa bakom 30. aprila 1991. godine «niti na dan 1. aprila 1992. godine», te se ne može smatrati da je bila članica porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Također, apelantica nije živjela u trajnoj životnoj zajednici s bakom ni na dan njene smrti, kako je dalje obrazloženo, pa je izostao osnovni uslov za primjenu člana 14. Zakona o prestanku primjene «da se u napušteni stan mogu vratiti nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva koji su stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine».
10. Što se tiče ugovora o doživotnom izdržavanju, Ministarstvo je obrazložilo da ni taj ugovor ne može biti valjan dokaz da je apelantica bila članica porodičnog domaćinstva svoje bake, zato što je ugovor zaključen u julu 1989. godine a apelantica se iz Trebinja odjavila u januaru 1991. godine. Time, kako je obrazložilo Ministarstvo, nije ispunjen uslov iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima kojim se reguliše stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju pod uslovom da postoji životna zajednica s nosiocem stanarskog prava u periodu dužem od 5 godina. Ministarstvo je navelo da ni sama apelantica nije osporila da je takva zajednica života trajala kraće od navedenog perioda. Ministarstvo je također zaključilo da je prvostepeni organ omogućio apelantici da učestvuje u postupku tako što je bila pozvana na raspravu, a pozvani su bili i vlasnik stana i svjedoci. Dalje, Ministarstvo je navelo da se u spisu nalazi i ugovor o zakupu koji je apelantica zaključila 30. juna 2006. godine s vlasnikom stana «po osnovu saglasnosti o promjeni nosioca stanarskog prava i korištenja predmetnog stana [...] od 14.3.2003. godine». Ministarstvo je navelo da je pravilna odluka prvostepenog organa da ovaj ugovor o zakupu ne može utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, jer je «pitanje statusa predmetnog stana i raspolaganje istim regulisano [Zakonom o prestanku primjene] i navedeni ugovor je u suprotnosti s tim odredbama». Također, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ održao usmenu raspravu na koju je pozvao apelanticu, vlasnika stana i svjedoke koji su bili predloženi «čime je svim stranama u postupku omogućio da se izjasne o činjenicama i okolnostima važnim za donošenje odgovarajućeg rješenja».
11. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-07-000 023 od 15. maja 2008. godine odbio apelantičinu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari povrat u posjed stana, a taj zahtjev apelantica je zasnovala na članu 6. u vezi s članom 21. Zakona o stambenim odnosima i «na članu 15. stav 1.» Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su odluke upravnih organa pravilne i na zakonu osnovane, budući da se pravo korisnika stana iz člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima - da nastavi korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava - u smislu odredbi člana 21. Zakona o stambenim odnosima, presuđuje prema stanju u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. To, prema stavu Okružnog suda, znači da «lice koje pretenduje na ostvarenje tog prava» mora, pored ostalog, u to vrijeme biti i faktički korisnik stana «što podrazumijeva trajnost korištenja [stana] u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava, a ne povremeno navraćanje u stan». Sud je naveo da se iz provedenih dokaza moglo nesumnjivo zaključiti da je apelantica 30. aprila 1991. godine bila nastanjena izvan Trebinja, odnosno da nije živjela s nositeljicom stanarskog prava, te da joj stoga ne pripada pravo na povrat spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene.
12. Apelantica je protiv navedene presude podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je Vrhovni sud, Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine, apelantičin zahtjev odbio. Vrhovni sud je obrazložio da je postupak pokrenut apelantičinim zahtjevom za povrat spornog stana na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene, te da je njen zahtjev odbijen zato što 30. aprila 1991. godine, niti na dan smrti nositeljice stanarskog prva, apelantica nije bila članica porodičnog domaćinstva svoje bake. Vrhovni sud je naveo da je članom 14. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo da se vrati u stan koji je napustio u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine. Međutim, kako je ukazao Vrhovni sud, utvrđeno činjenično stanje nesumnjivo «upućuje na zaključak» da apelantica nije bila članica porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava 30. aprila 1991. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da na ovakvo odlučenje ne može utjecati ni to što apelantica navodi da su «ratna dejstva u Trebinju počela početkom 1991. godine» i da su ta dejstva «kao objektivne okolnosti samo privremeno prekinula zajednicu življenja» između apelantice i njene bake budući da, prema članu 14. Zakona o prestanku primjene, uslove za vraćanje posjeda stana «ispunjavaju samo oni nosioci stanarskog prava, odnosno članovi njihovih porodičnih domaćinstava koji su stan napustili 'nakon 30. aprila 1991. godine', ali ne i ona lica koja su stan napustila početkom te godine».
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravično suđenje, apelantica smatra da su upravni organi i sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatra da je proizvoljan zaključak da je ona 30. aprila 1991. godine bila nastanjena izvan Trebinja, a čak i da je tako, kako navodi, smatra da prema «upravnoj i sudskoj praksi: 'Djetetu nosioca stanarskog prava koje ode na privremeni rad u inostranstvo ne prestaje svojstvo člana porodičnog domaćinstva[...]', što se shodno primjenjuje i na unuka koji zbog studiranja privremeno odlazi u drugo mjesto». U vezi s tim, apelantica također navodi da joj pravo na povrat stana pripada «ne samo po osnovu ranijeg korišćenja kao člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, već kojoj to pravo pripada po novom i jedinom važećem pravnom osnovu – ugovoru o zakupu», koji je zaključila s vlasnikom stana, «KTK Visoko» d.d. 30. juna 2006. godine. Dalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što joj nije sudio «nepristrasan državni organ», u kom pravcu navodi da su odluke «krajnje pristrasne» te da je sudija koji je donio osporenu presudu «u sukobu sa punomoćnikom apelantkinje jer je isti protiv njega u više predmeta podnosio zahtjeve za izuzeće, zahtjeve za pokretanje disciplinskog postupka i prijavu za krivično djelo povrede zakona od strane sudije». Također, apelantica navodi da nije saslušana u postupku, a smatra i da je postupak trajao neopravdano dugo, «deset godina», te da joj zbog toga pristup «upravnom i sudskom organu nije bio suštinski već samo formalan». Iz istih razloga, apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom. Također, apelantica je zatražila 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
14. Apelantica je 17. septembra 2010. godine, dopunom apelacije, osporila i presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine, koja je donesena povodom njenog zahtjeva za vanredno preispitivanje. Ovu presudu apelantica je osporila iz istih razloga koje je navela i u prvobitno podnesenoj apelaciji protiv presude Okružnog suda i odluka upravnih organa.
b) Odgovori na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije istakavši da je u vezi sa svim navodima dao razloge zbog kojih je odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Okružni sud je u odgovoru također naveo da smatra da apelantici nije prekršeno ni jedno od prava na koje se poziva. Ministarstvo je u svom odgovoru navelo da je apelantičin zahtjev za povrat stana odbijen zato što je nesumnjivo utvrđeno da 30. aprila 1991. godine apelantica nije živjela s nositeljicom stanarskog prava u ekonomskoj zajednici u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te da se stoga ne može smatrati članicom porodičnog domaćinstva na spornom stanu.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine «Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase: Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definiran u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. [...] Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga potpuno nevezanih za sukob, odnosno konflikt.
Član 15. stav 1.
Nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.
17. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
18. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 13/02 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ustavni sud zapaža da je apelantica prvobitno podnesenom apelacijom osporila presudu Okružnog suda broj 015-0-U-07-000 023 od 15. maja 2008. godine. Ovu presudu apelantica je primila 20. maja 2008. godine, a protiv nje je podnijela apelaciju 18. jula 2008. godine, pa je dakle apelacija i u vrijeme podnošenja bila podnesena u roku. Međutim, tokom trajanja apelacionog postupka pred Ustavnim sudom, donesena je i Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine, povodom apelantičinog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude. S obzirom na stav koji je povodom ovog pravnog lijeka zauzela Plenarna sjednica Ustavnog suda od 27. novembra 2010. godine, prema kojem apelacija podnesena protiv presude kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažen ili odbijen i kojom je sud sam riješio o meritumu zahtjeva smatrala bi se ratione materiae dopustivom ako je ishod postupka odlučujući za građanska prava i obaveze apelanta. Ustavni sud Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 208 od 29. juna 2009. godine smatra konačnom odlukom protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelantica je primila 13. septembra 2010. godine, a protiv nje je izjavila apelaciju 17. septembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslov iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslov u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da su njima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
i) Pravo na suđenje u razumnom roku
27. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na «suđenje u razumnom roku», Ustavni sud ponovo ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak, do donošenja presude Vrhovnog suda, trajao skoro 10 godina, pa je to relevantan period koji će Ustavni sud ispitati. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu, jer je prvostepeni upravni organ kao odlučujuće pitanje morao utvrditi samo da li je apelantica, na datum propisan zakonom, ispunjavala zakonom propisane uslove za povrat spornog stana, odnosno u konkretnom slučaju da li je 30. aprila 1991. godine imala status članice porodičnog domaćinstva tadašnje nositeljice stanarskog prava. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni organ prvu odluku donio tri godine nakon podnošenja zahtjeva, a nakon što je to rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak Odsjeku Trebinje je trebalo još dvije godine da donese novu odluku. Međutim, i ova odluka je ukinuta zato što prvostepeni organ ni u ponovnom postupku nije pravilno utvrdio činjenično stanje i nije postupio po uputama drugostepenog organa. Novu odluku Odsjek Trebinje je donio 2006. godine. Dakle, prvostepenom organu je trebalo sedam godina da u predmetu, koji nije naročito složen, utvrdi činjenično stanje i donese prvostepenu odluku. Ustavni sud zapaža da Odsjek Trebinje nije čak dostavio ni odgovor na apelaciju, niti je prilikom dostavljanja spisa dao bilo kakve obrazloženje koje bi eventualno moglo opravdati ovako dugo trajanje upravnog postupka pred tim organom.
29. Ustavni sud također zapaža da su Ministarstvo, te Okružni i Vrhovni sud odluke o pravnim lijekovima donijeli u relativno kratkim rokovima, te smatra da njihovo postupanje nije odlučujuće doprinijelo sveukupnoj dužini ovog postupka, već da je odlučujući utjecaj imalo postupanje prvostepenog upravnog organa. Međutim, Ustavni sud u obzir mora uzeti ukupnu dužinu postupka, pa imajući u vidu sve navedeno, a naročito da se radi o postupku povrata stana koji je bio od velikog značaja za apelanticu iako po zakonu nije hitan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo opravdati trajanje postupka u periodu od skoro 10 godina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
ii) Kompenzacija
30. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja postupka za povrat stana. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
31. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao skoro 10 godina, apelantici se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM, koji joj je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
iii) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
32. Apelantica, također smatra da su upravni organi i sud, donoseći osporene odluke, povrijedili njeno pravo na pravično suđenje, navodeći da je sudija Okružnog suda bio pristrasan, da nije imala suštinski pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da nije saslušana u postupku, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
33. Što se tiče navoda o pristrasnosti suda, odnosno sudije Okružnog suda koji je vodio upravni spor, Ustavni sud ukazuje da apelantica ove svoje tvrdnje zasniva samo na tvrdnji o navodnom sukobu sudije u konkretnom slučaju sa apelantičinim punomoćnikom. Imajući u vidu već dobro utvrđene standarde Evropskog i Ustavnog suda za ocjenu eventualne pristrasnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2473//06 od 17. marta 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 50/09, stav 44. sa daljnjim referencama), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ovi apelantičini navodi nisu ničim potkrijepljeni niti dokazani, te da apelantica nije čak ni tražila izuzeće sudije, što je mogla učiniti. Također, ove navode apelantica prvi put ističe u apelaciji i nije ih bila navela ni u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude koji je Vrhovni sud meritorno razmotrio. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na «nepristrasan sud» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Isti stav Ustavni sud ima i u odnosu na pitanje «pristupa sudu», jer ove navode apelantica temelji samo na svom neuspjehu u postupku i na tome što je postupak trajao skoro 10 godina, što je Ustavni sud posebno razmotrio. Što se tiče navoda o tome da apelantica nije saslušana u upravnom postupku, Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo ove navode već ispitalo i utvrdilo da je apelantica bila pozvana na raspravu na koju su bili pozvani i svjedoci koji su saslušani, pa je stoga ove njene navode odbilo kao neosnovane. Također, i Ustavni sud zapaža da nema ničega što bi ukazivalo da je apelantica na bilo koji način neravnopravno tretirana u konkretnom postupku, pa su i ovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
34. Ostali navodi u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje tiču se načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi proveli postupak u skladu sa zakonom i zaključili da apelantica nije imala status članice porodičnog domaćinstva svoje bake kao nositeljice stanarskog prava na spornom stanu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je apelantica svoj zahtjev za povrat stana zasnovala isključivo na Zakonu o prestanku primjene, pozivajući se na ugovor o doživotnom izdržavanju i na ugovor o zakupu spornog stana koji je naknadno zaključila sa vlasnikom stana. Također, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je apelantica pokretala postupak za prenos stanarskog prava na spornom stanu, a ugovor o zakupu koji je apelantica zaključila s vlasnikom spornog stana 2006. godine, prema Zakonu o prestanku primjene, nije osnov za povrat stana u posjed u smislu tog zakona. S druge strane, upravni organi i sud su zaključili da ni ugovor o doživotnom izdržavanju nije osnov po kojem se može smatrati da je apelantica 30. aprila 1991. godine imala status članice porodičnog domaćinstva u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, kao i da apelantica ne ispunjava ni druge uslove iz člana 6. stav 2. tog zakona, o čemu su dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica, izuzev navoda koje je Ustavni sud već ispitao, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.
b) Pravo na imovinu i pravo na dom
36. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na imovinu i pravo na dom. Apelantica ne obrazlaže kršenje ovih prava posebno, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji se tiče apelantičinog zahtjeva za povrat spornog stana na osnovu Zakona o prestanku primjene. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantičinoj «imovini» koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3214/06 od 17. novembra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, stav 13).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su Zakonom o prestanku primjene regulisani uslovi za povrat u posjed stana nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva. Ovo znači da je apelantica imala «ostvariv zahtjev» za povrat spornog stana, ali je morala dokazati da su ispunjeni propisani uslovi, odnosno da je 30. aprila 1991. godine imala status članice porodičnog domaćinstva svoje bake koja je u to vrijeme bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Dakle, konkretni postupak se nije ticao apelantičine postojeće imovine, već se ona samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantica imala bar «legitimno očekivanje» da će njen ostvariv zahtjev za povrat stana biti riješen u njenu korist.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već ukazao da su sudovi nesumnjivo utvrdili da apelantica nije imala status članice porodičnog domaćinstva svoje bake jer nije ispunjavala uslove iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelantica živjela s bakom u trajnoj životnoj zajednici samo u periodu od 18. jula 1989. godine, kada je zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju i prijavila adresu spornog stana kao mjesto prebivališta, do 29. januara 1991. godine kada je napustila sporni stan i prijavila prebivalište na drugom mjestu, nakon čega se više nikada nije prijavila ili uselila u sporni stan. U takvoj situaciji, kada apelantica nije dokazala da je imala status članice porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine, Ustavni sud smatra da nije mogla imati ni «legitimno očekivanje» da će ovakvom njenom zahtjevu za povrat stana po Zakonu o prestanku primjene biti udovoljeno, budući da očigledno nisu bili ispunjeni propisani uslovi.
39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana
1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka AP 2463/05 od 9. maja 2006. godine).
40. Iz istih razloga Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da sporni stan u konkretnom slučaju predstavlja apelantičin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak o zahtjevu za povrat stana, koji nije naročito složen, a tiče se pitanja koje je za apelanticu bilo od velike važnosti, trajao skoro 10 godina. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču nepristrasnosti suda, prava na pristup sudu i prava na ravnopravnost u postupku, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelantičinom nezadovoljstvu osporenim odlukama.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica nije mogla imati ni «legitimno očekivanje» da će njenom zahtjevu za povrat stana po Zakonu o prestanku primjene biti udovoljeno zato što ne ispunjava zakonom propisane uslove, zbog čega nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz istih razloga, neosnovani su i apelantičini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović