Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu U-12/11 (B. I., član Predsjedništva Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 09. 2011.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-12/11

Ocjena ustavnosti

Odluka o privremenoj mjeri

23. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 12/11, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 23. septembra 2011. godine donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.

Obustavlja se primjena Zakona o katastru Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 60/11) .

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zahtjevu.

OBRAZLOŽENJE

1. Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 19. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o katastru Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 60/11), u daljnjem tekstu: osporeni zakon). Podnosilac zahtjeva je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim bi obustavio od primjene osporeni zakon, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovom zahtjevu.

2. Podnosilac zahtjeva smatra da je osporeni zakon u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pristup sudu, sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sa članom 13. Evropske konvencije (pravo na postojanje efektivnih pravnih lijekova), te u suprotnosti sa Aneksom 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Daytonski sporazum).

a) Uvodni dio zahtjeva

3. U uvodnom dijelu zahtjeva, podnosilac zahtjeva je naveo da se sistem registrovanja nekretnina i prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) «kroz dugi niz godina» temelji na dva registra – katastru i zemljišnoj knjizi. U katastru se, kako navodi, nekretnine opisuju po njihovim tehničkim karakteristikama, a katastarski podaci o nekretninama – katastarskim česticama – «temelj su za osnivanje, obnovu, vođenje i održavanje zemljišnih knjiga», dok se se u zemljišnim knjigama «podacima o katastarskim česticama, utvrđenim po katastru, pridružuju podaci o nositeljima prava na katastarskim česticama». Sistem regitstrovanja nekretnina i prava na njima uspostavlja, kako podnosilac navodi, sigurnost u pravnom prometu nekretnina i zaštitu prava upisanih u registre, a «katastar i zemljišna knjiga jedni su od temeljnih registara na kojima počiva pravna država». Podnosilac je također ukazao da su «[m]noge evropske države [..] spojile katastar i zemljišnu knjigu u jedinstven registar koji vodi jedna institucija. Tradicionalno, kao i u mnogim srednjeeuropskim zemljama (Austrija, Njemačka itd.), ovakav model registrovanja nekretnina i prava na njima nije institucionalno objedinjen».

4. Podnosilac zahtjeva dalje detaljno izlaže način vođenja katastra i zemljišnih knjiga prema dosada važećim zakonima u BiH, ističući naročito da su zemljišne knjige javne knjige u koje se upisuju nekretnine, vlasništvo i druga stvarna i neka obvezna prava, «te određeni odnosi relevantni za pravni promet nekretninama». Izvodi iz zemljišnih knjiga imaju dokaznu snagu javnih isprava i smatra se «da zemljišnja knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta», temelje se na podacima katastarskog premjera i vode se kod nadležnog suda.

5. Podnosilac također navodi da je «[u]spostava efikasne zemljišne administracije (donošenje novih zakona, te ažuriranje katastra i zemljišnih knjiga) bilo predmetom Projekta svjetske banke kao i Projekta zemljišne administracije [...] u čiju svrhu je utrošeno preko 10 miliona EURA kreditnih sredstava i 5,4 miliona EURA donatorskih sredstava», te da je digitalizacija zemljišnoknjižnih podataka «gotovo u potpunosti završena (92% RS i 86% u FBiH), digitalizacija katastarskih karata je također dobro napredovala». Dosadašnji projekti su, kako navodi podnosilac zahtjeva, polazili od odvojenog sistema vođenja podataka (zemljišnoknjižni i katastarski) «koji bi se nakon potpunog ažuriranja ujedinili kroz jedinstvenu bazu podataka, s tim da je sud nadležan za vođenje zemljišnoknjižne, a geodetska uprava za katastarske podatke».

b) Navodi o neustavnosti osporenog zakona u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

6. Podnosilac zahtjeva vrlo detaljno iznosi obrazloženje principa člana 1. Protokola broj 1 uz Evorpsku konvenciju, pozivajući se na relevantnu praksu Evorpskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, a naročito na odluku Ustavnog suda broj AP 1048/04od 13. oktobra 2005. godine, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo nezakonito jer je provedena de facto eksproprijacija a da nije bio proveden postupak eksproprijacije.

7. U tom smislu, podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon «razmatra pitanja koja se tiču imovinskih prava ali na takav način koji ne štiti stečenu imovinu već uvodi zaštitu posjeda koji nije stečen na valjanom pravnom osnovu», što je, kako navodi, suprotno principima koje primjenjuju Evropski i Ustavni sud. Naime, podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon predviđa «vrlo sličnu situaciju» onoj u predmetu AP 1048/04, s tim da se u osporenom zakonu radi «o de iure eksproprijaciji ali bez provođenja postupka eksproprijacije i bez bilo kakve nadoknade za preknjiženo zemljište sa vlasnika na faktičkog posjednika». Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon uvodi potpuno novi sistem prema kojem je, kako je to regulisano članom 4. stav 1.osporenog zakona, katastar nepokretnosti, a ne zemljišna knjiga, osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima nad njima. Za obavljanje poslova u vezi s tim, članom 10. osporenog zakona ovlaštena je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava). Dalje, podnosilac zahtjeva ukazuje i na odredbu člana 40. stav 1. tačka g) osporenog zakona prema kojoj se katastarski premjer vrši u katastarskoj opštini ili njenom dijelu i sadrži, između ostalog, «geodetsko mjerenje i prikupljanje podataka o nepokretnostima prema faktičkom stanju». Uprava, prema stavu 3. istog člana ima obavezu da: a) u najmanje jednom mediju dostupnom na čitavoj teritoriji Republike Srpske i na internete stranici Uprave obavijesti o vršenju katastarskog premjera i objavi poziv imaocima prava da učestvuju u postupku katastarskog premjera, i b) da javnim oglašavanjem pozove sve imaoce prava na zamljištu upisane u popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišnu knjigu, katastar nepokretnosti, odnosno imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, da izvrše obilježavanje graničnih tačaka parcele». Također, podnosilac zahtjeva ukazuje i na odredbu člana 45. stav 3. osporenog zakona kojom je propisano da se «podaci o objektu i posebnom dijelu objekta prikupljaju prema faktičkom stanju [...]».

8. Dalje, podnosilac zahtjeva ukazuje i na to da je odredbom člana 46. stav 1. osporenog zakona propisano da se podaci o imaocu prava na nepokretnosti u postupku katastarskog premjera prikupljaju «u skladu sa faktičkim stanjem», dok je stavom 2. tog člana propisano da faktičko stanje ima primat nad postojećim podacima u katarstu zemljišta, zemljišnoj knjizi ili katastru nepokretnosti «jer se tek u slučaju nemogućnosti prikupljanja podataka na osnovu faktičkog stanja koriste druge evidencije o vlasništvu». Dalje, podnosilac zahtjeva ukazuje i na član 54. osporenog zakona prema kojem se katastar nepokrenosti zasniva na podacima premjera Republike Srpske, te na član 55. koji propisuje da se svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču, prenose i ograničavaju «upisom u katastar nepokretnosti (konstitutivnost upisa), a prestaju brisanjem upisa». Osim toga, odredbom člana 58. osporenog zakona je propisano da su «podaci o nepokretnostima upisani u katastar nepokretnosti istiniti i pouzdani i niko ne može snositi štetne posljedice zbog tog pouzdanja», članom 60. da se upis u katastar nepokretnosti i utvrđivanje reda prvenstva prava vrši «prema vremenskom redoslijedu podnošenja zahtjeva za upis», a članom 83. stav 1. da je javna isprava na osnovu koje se može izvršiti upis, između ostalog, i «odluka republičkog ili drugog organa ili organizacije». Podnosilac zahtjeva ističe da ovo uključuje, prema osporenom zakonu, i odluku Uprave koja bude donesena na osnovu faktičkog stanja «u čiju istinitost se mora vjerovati».

9. Podnosilac zahtjeva također navodi da je članom 90. stav 1. osporenog zakona propisano da se upis u katastar vrši, između ostalog, i na osnovu «naknadno prikupljenih podataka o nepokretnosti» što podrazumijeva i podatke prikupljene «na osnovu faktičkog stanja, a ne imovinskih prava prethodnika koji se ne nalaze na svojoj imovini». Cijela situacija se, kako podnosilac zahtjeva dalje navodi, dodatno komplikuje za ranije vlasnike imovine, jer se čl. 89-108. «razmatra pitanje tzv. katastra nepokretnosti u postpuku izlaganja radi utvrđivanja i upisa imalaca stvarnih prava na parcelama i objektima čiji posebni dijelovi nisu upisani u knjigu uloženih ugovora ili zemljišnu knjigu kao etažna svojina». Naime, za postupak izlaganja će se formirati komisija koja će odlučivati o svim pitanjima vezanim za postupak izlaganja nekrentina, a većinu od tri člana čine državni službenici – zaposlenici Uprave.

10. U postpuku osnivanja katastra, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, vodi se zapisnik o osnivanju katastra nepokretnost. Ako taj zapisnik nije uručen licima koja su upisana u katastru zemljišta ili katastru nepokretnosti i zemljišnoj knjizi, zapisnik će se postaviti na oglasnu ploču područne jedinice Uprave s tim da je moguće u roku od 8 dana izjaviti prigovor na ovako istaknut zapisnik. Ako prigovor ne bude izjavljen, komisija će izvršiti upis u katastar nepokretnosti kako to predviđaju odredbe čl. 92-98. osporenog zakona na osnovu, između ostalog, faktičkog stanja, tj. «naknadno prikupljenim podacima o nepokretnostima» koji se, kako je već rečeno, prikupljaju primarno u skladu sa faktičkim stanjem.

11. Podnosilac zahtjeva ističe da, prema podacima Ministarstva za ljudksa prava i izbjeglice BiH iz 2008. godine, više od 1.350.000 osoba «koje vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine» živi izvan zemlje, što je trećina njene ukupne populacije, dok je, prema procjenama Svjetske banke, broj emigranata sa prostora BiH 2005. godine iznosio 1.471.594 osobe, što procentualno iznosi 37,7% populacije. Podnosilac zahtjeva navodi da je ovako brojno iseljeništvo «u najvećem dijelu rezultat ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine devedesetih godina 20. vijeka». S obzirom na ove podatke, podnosilac zahtjeva smatra da je «suvišno pominjati koliko uticaj i na koliki broj stanovnika, državljana BiH ali i stranih državljana koji imaju imovinu u Republici Srpskoj se ovaj zakon može negativno odraziti s obzirom na navedena zakonska rješenja».

12. Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon dozvoljava promjenu, odnosno brisanje prava vlasništva bez ikakve kompenzacije za oduzumanje nepokretnosti «čak i na osnovu postupka koji se 'vodi' na oglasnim pločama organa uprave», daleko od ogromnog broja ljudi koji se nalazi izvan BiH. Ovo bi, kako smatra podnosilac zahtjeva, predatavljalo kraj pravne sigurnosti u BiH. Dalje, ako bi se dozvolilo da se promjena upisa vlasništva na nepokretnosti vrši na osnovu faktičkog stanja kako je to propisano osporenim zakonom, onda BiH, kako navodi podnosilac zahtjeva, ne može ponuditi svojim građanima zaštitu njihovih prava. U tom smislu, podnosilac zahtjeva se poziva i na presudu Evropskog suda Brumărescu protiv Rumunije od 28. oktobra 1999. godine, koja se prema njegovom mišljenju može mutatis mutandis primijeniti i na situaciju koju stvara osporeni zakon. Naime, podnosilac zahtjeva ističe da je stanje koje se stvara osporenim zakonom «čak nepovoljnije za odsutne građane» s obzirom da se vlasništvo može steći faktičkim posjedovanjem nekretnine «u trenutku evidentiranja podataka o nekretnini, dakle bez ikakvog pravnog posla».

13. Imajući ovo u vidu, podnosilac smatra da je «uobičajenim testom koji se primjenjuje za odlučivanje o eventualnoj povredi imovinskih prava, moguće dati odgovore na pitanja» postojanja «imovine», miješanja u imovinu, te zakonitosti i proporcionalnosti tog miješanja. U tom pravcu, podnosilac zahtjeva smatra da se u konkretnom slučaju radi o «imovini» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da postoji miješanje u mirno uživanje te imovine zbog postupka evidentiranja na osnovu faktičkog stanja, ali da se «predmet može posmatrati ne samo u svjetlu mirnog uživanja imovine već i u okviru lišavanja imovine, zato što fizičko odsustvo neke osobe sa nekretnine može dovesti do gubitka prava na imovinu». Također, podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon ne slijedi ni legitiman cilj, te da je samim tim « o proporcionalnosti, sa ovakvim zakonskim rješenjima, iluzorno govoriti». Ove tvrdnje podnosilac zahtjeva obrazlaže time što navodi da zakon koji nema za cilj da «kontroliše korištenje imovine u skladu sa općim interesima niti mu je cilj da osigura naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni, već da jednostavno liši imovine svaku osobu koja nije u posjedu te imovine te ostavlja prostor javnim vlastima, a ne sudovima, da cijene svaku konkretnu situaciju što mora rezultirati arbitrarnim odlukama tih organa, imajući u vidu nedavne ratne sukobe u [BiH]».

14. Podnosilac zahtjeva se, u ovom kontekstu, pozvao i na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine u kojoj je, kako navodi, u sličnom predmetu utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva ističe da navedeni predmet «najbolje oslikava namjere zakonodavca da postupanje u navedenom slučaju Privredne banke Sarajevo, pretvori u stalnu praksu, odnosno da omogući jednostavno preknjižavanje imovine sa jednog na drugi subjekt što proizvodi gubitak imovine za ranijeg nositelja imovinskih prava bez ikakve kompenzacije, pravnog posla ili procedure u kojoj bi ravnopravno učestvovao i vlasnik nekretnine».

15. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je «hvale vrijedna namjera zakonodavca da sredi podatke o nekretninama», ali da je sporan način na koji to čini donošenjem propisa koji krši imovinska prava. Ističe također da je donošenjem osporenog zakona zakonodavac prekršio svoju pozitivnu obavezu da zaštiti imovinu stečenu u skladu sa ranijim propisima, te da osporeni zakon «suštinski uvodi pravnu nesigurnost». U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da pravna sigurnost podrazumijeva da zakoni moraju biti dostupni i dovoljno precizni, da moraju zadovoljiti osnovne uslove pojma «zakon», da mora postojati «pravičan i pravilan postupak», te da nadležni organ mora poduzeti relevantne mjere u cilju zaštite imovine koje nisu proizvoljne. Podnosilac zahtjeva ističe da je sve u osporenom zakonu suprotno navedenim principima, pa se u vezi sa pozitivnim obavezama javne vlasti poziva na pravnu praksu Evropskog suda u predmetu Scollo protiv Italije, koja je primijenjena i u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2498/07, u kojoj je istaknuto da javne vlasti imaju obavezu da «aktivno djeluju u cilju zaštite imovinskih prava pojedinaca».

16. Podnosilac zahtjeva smatra da u je, u konkretnom slučaju, Republika Srpska «odlučila da liši imovine sve one ljude koji nisu u posjedu svoje imovine u momentu njenog popisa i omogući trenutnim posjednicima da se upišu kao vlasnici pa čak i kada nemaju nikakav pravni osnov za posjedovanje te imovine pri čemu čak i ne koristi službene evidencije o nekretninama i njihovim vlasnicima osim kada nije moguće na bazi faktičkog stanja evidentirati tu imovinu». Na ovaj način, kako smatra podnosilac zahtjeva, Republika Srpska krši imovinska prava svih osoba koje ne borave na svojoj imovini «čak i u situacijama u kojima oni nisu u mogućnosti da se vrate na svoju imovinu»

17. Također, podnosilac ističe da je poznata činjenica da BiH nikada nije donijela zakon o državnoj imovini, a osporenim zakonom se omogućava da sva imovina BiH «jednostavno bude preknjižena na Republiku Srpsku na bazi, ponovo, faktičkog stanja, pri čemu BiH čak neće moći uzeti ni učešće u postupku koji je predvidio osporeni zakon». Podnosilac zahtjeva navodi da RS «godinama opstruira donošenje zakna o državnoj imovini na nivou države, a time i onemogućava promjenu vlasništva nad imovinom koja je Anexom G Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, pripala Bosni i Hercegovini ali ne može biti upisana na Bosnu i Hercegovinu jer ne postoji zakon koji bi to omogućio».

c) Navodi o neustavnosti osporenog zakona u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencijei u odnosu na član 13. Evropske konvencije

18. Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon ne propisuje «nikakve posebne rokove za otpočinjanje procesa evidentiranja nekretnina i imalaca prava na nekretninama na osnovu čega se onda stiče pravo na podnošenje zahtjeva za upis nekretnina, već je zakonodavac odlučio da sa građanima komunicira putem medijskog oglašavanja». Ovakvo rješenje, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, dovodi do pravne nesigurnosti i «mogućnosti neučešća u postupku evidentiranja nekretnina». Iako osporeni zakon u čl. 119-131. «razmatra postupak upisa u katastar nepokretnosti i određuje rokove za isticanje žalbi pred upravnim organima», podnosilac zahtjeva ističe da taj zakon «podrazumijeva da osoba ima saznanja o prethodnim radnjama koje su obavljene prilikom postupka evidentiranja nekretnina i nosilaca prava na njima». S obzirom na ove odredbe, podnosilac zahtjeva smatra da se «može izvući zaključak da je osporenim zakonom namjerno kreirana situacija koja je općenito usmjerena na onemogućavanje sudske zaštite koja je striktno vezana za zakonske rokove». U tom smislu, podnosilac zahtjeva se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 28/02 od 15. juna 2004. godine u kojoj je utvrđeno da nema povrede prava na pravično suđenje u situaciji kada su tužbe apelanata odbijene zbog nepoštivanja zakonskog roka. Imajući ovo sve u vidu, podnosilac zahtjeva navodi da postoji veliki broj građana koji ne žive u Republici Srpskoj «ili jednostavno nisu u posjedu svoje imovine, odnosno nisu upoznati sa izmjenama zakonodavstva u Republici Srpskoj u pogledu njihove imovine», zbog čega će propustiti rokove propisane osporenim zakonom.

19. Kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, pojedinac koji propusti javni oglas za učešće u postupku evidentiranja nekretnina i imalaca prava na tim nekretninama i rokove propisane osporenim zakonom, ostao bi «bez bilo kakve mogućnosti da sud preispita postupak koji je prethodio njegovom lišavanju imovine pa samim tim i bez mogućnosti obraćanja Ustavnom sudu BiH jer ne bi iscrpio sve efektivne pravne lijekove». Ovo dalje vodi tome da raniji vlasnik može ostati bez svoje imovine, a da nema nikakvih saznanja o vođenju postupka «za preknjiženje njegove imovine». Dalje, ako pojedinac ne propusti propisane rokove, mogao bi voditi upravni spor «koji bi se ticao isključivo zakonitosti postupka promjene upisa u katastru nepokretnosti (zakonitosti upravnog postupka koji je prethodio) ali ne i u odnosu na samo pravo na imovinu čime se raniji vlasnik onemogućava da sud svojom odlukom riješi i pitanje prava na imovinu čime je obraćanje sudu u formalnom smislu moguće ali se onemogućava u sudskoj zaštiti o suštini prava o kojem je odlučivao upravni organ». Ishod takvog upravnog spora «ne može vratiti ranije pravo ukoliko se utvrdi da je ispoštovan postupak proveden na osnovu osporenog zakona, pa i u dijelu koji se odnosi na evidentiranje nekretnina». U takvoj situaciji, podnosilac zahtjeva smatra da postoji kršenje prava na pristup sudu i pravo na postojanje efektivnih pravnih lijekova, pozivajući se, između ostalog, i na praksu Ustavnog suda i odluke broj AP 28/02 od 15. juna 2004. godine i U 65/02, prema kojima, kako to navodi podnosilac zahtjeva, «proizlazi da sud koji bi odlučivao u upravnom sporu ni na koji način, ukoliko je proveden postupak u skladu sa osporenim zakonom, ne može rješavati suštinsko pitanje – načina na koji je raniji vlasnik razvlašten jer bi bio razvlašten 'u skladu sa zakonom'». Na ovaj način, sudska zaštita koju propisuje osporeni zakon ne predstavlja, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, pravo na pristup tribunalu «koji ima sve ovlasti i atribute sudskog preispitivanja jer su nadležnosti sudova u ovim sporovima vrlo ograničene».

20. Također, podnosilac zahtjeva navodi da na ovaj način «Republika Srpska pokušava da 'izmjesti' odlučivanje iz vanparničnog, odnosno parničnog postupka u upravni spor, upravo da bi se izbjeglo odlučivanje o imovinskim pravima, a postupak usmjerio samo na eventualno zakonito postupanje upravnih organa i njihovu kontrolu od strane suda u upravnom sporu». U ovom pravcu podnosilac zahtjeva ističe da naročito čl. 107. i 108., koji predviđaju ponovno osnivanje katastra nepokretnosti prema podacima katastarskog ili komasacionog premjera u katastarskoj opštini ili njenom dijelu i obnovu katastra nepokretnosti i u slučaju kada su podaci katastra uništeni ili neupotrebljivi, impliciraju da bivši vlasnik može, «na bazi 'faktičog stanja' i na osnovu postupka obavještavanja kroz medije, odnosno oglašavanja na oglasnim pločama» ostati bez imovine «čak i u slučaju neažurnih javnih podataka za čiju tačnost se stara isključivo javna vlast koja, ukoliko to želi, može sama kreirati situaciju u kojoj neće postojati raniji ažurni podaci, odnosno postojati relevantna evidencija nekretnina».

d) Navodi o kršenju Aneksa 2 Daytonskog sporazuma – pitanje entitetske linije

21. Podnosilac zahtjeva navodi također da se članom 3. alineja d) osporenog zakona predviđa i premjer entitetske linije, a članom 10. alineja j) premjer entitetske linije i vođšenje registra entitetske linije. Uzimajući u obzir da je članom 36. tačka 6) utvrđeno da će se obilježavanje granica katastarske opštine vršiti postavljanjem geodetksih biljega, to podrazumijeva i opštine koje se nalaze na entitetskoj liniji što je, kako to smatra podnosilac zahtjeva, izričito zabranjeno Aneksom 2 Daytonskog sporazuma. Podnosilac zahtjeva ističe da član 51. osporenog zakona detaljno razmatra pitanje premjera entitetske linije uz izričito navođenje da se označavaju granične tačke, te da se te radnje obavljaju «u skladu sa Aneksom 2» koji to izričito zabranjuje. Također, podnosilac zahtjeva navodi da se «potpuno zanemaruje činjenica postojanja arbitražnih odluka za Brčko Distrikt BiH i za utvrđivanje entitetske linije na Dobrinji».

22. Podnosilac zahtjeva ističe da je «poznata činjenica» da Ustavni sud BiH odlučuje o ustavnosti zakona u odnosu na Ustav BiH a ne i u odnosu na Anekse Daytonskog sporazuma. Međutim, ipak ukazuje na «ovo grubo kršenje Daytonskog sporazuma, navodeći da fizičko označavanje entitetski linija može izazvati uznemirenost građana i time dovesti do narušavanja poretka utvrđenog Ustavom Bosne i Hercegovine, «a to bi onda predstavljalo nadležnost Ustavnog suda BiH».

e) Navodi koji se odnose na zahtjev za donošenje privremene mjere

23. Podnosilac zahtjeva navodi da se osporeni zakon primjenjuje od marta 2011. godine, te smatra da su u zahtjevu istaknute sve štetne posljedice koje može izazvati primjena ovog zakona. Stoga smatra da su se stekli uslovi iz člana 77. Pravila Ustavnog suda BiH da se donese privremena mjera kojom bi bila obustavljena primjena osporenog zakona do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, čime bi se spriječila nenadoknadiva šteta «za hiljade ljudi koji bi nesumnjivo bili pogođeni njegovom primjenom [...] s obzirom na haotično stanje koje bi uspostavio osporeni zakon čijom primjenom bi došlo do preknjižavanja imovine i 'legalnog' raspolaganja novih 'vlasnika', crpljenja plodova od nekretnina, mogućeg i vjerovatnog raspolaganja sa nekretninama čime bi i treća lica pretrpila štetu u velikom obimu», i to raspolaganja privatnom i državnom imovinom. Također, podnosilac zahtjeva navodi da su, s obzirom na odredbe osporenog zakona koje se tiču premjeravanja etnitetske linije, «moguće tenzije između entiteta ili između države i Republike Srpske što u svakom slučaju može proizvesti vrlo štetne i nenadoknadive posljedice».

24. Imajući u vidu sve navedeno, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru, a da odlukom o dopustivosti i meritumu utvrdi da se osporenim zakonom krši pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje «odnosno pravo na pristup sudu i pravo na postojanje efektivnih pravni lijekova» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da osporeni zakon prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda BiH u «Službenom glasniku BiH».

25. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud polazi od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud će podržati ovaj ustav.

a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.“

Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glase:

1. Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. [...]

3. Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlasitu inicijativu il na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana. [...]

26. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, da je to u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, odnosno da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice

27. Za Ustavni sud je očigledno da okolnosti ovog predmeta otvaraju vrlo ozbiljna i složena pitanja ustavnosti osporenog zakona u odnosu na odredbe člana II/3.k) i e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da se osporenim zakonom način evidentiranja podataka o nekretninama i stvarnim pravima na nekretninama reguliše na novi, drugačiji način u odnosu na dosadašnje stanje koje je bilo regulisano Zakonom o premjeru i katastru nepokretnosti RS («Službeni glasnik RS» br. 34/06, 110/08 i 15/10), Zakonom o održavanju premjera i katastra zemljišta («Službeni glasnik RS» bro. 19/96 i 15/10) i Zakonom o zemljišnim knjigama RS («Službeni glasnik RS» br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08). te da su navedeni zakoni prestali da važe danom stupanja na snagu osporenog zakona osim odredaba tih zakona koji se odnose na korišćenje i održavanje evidencije iz člana 181. osporenog zakona. Ustavni sud ima u vidu da se radi o vrlo temeljitoj i opsežnoj reformi sitema evidentiranja nekretnina i stvarnih prava na tim nekretninama, te da postupak izlaganja nekretnina koji je predviđen osporenim zakonom, odnosno njegova implementacija nije još počela. Također, Ustavni sud ima u vidu da je podnosilac zahtjeva iznio niz argumenata o tome da bi izvršenjem osporenog zakona mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za veliki broj lica koja, zbog posljedica rata u Bosni i Hercegovini, nisu u posjedu svoje imovine u Republici Srpskoj i/ili žive izvan Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud zapaža da osporeni zakon, pored značaja za veliki broj fizičkih i pravnih lica, može imati implikacije i na državnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pred ovim sudom pokrenuto i pitanje ocjene ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja («Službeni glasnik RS» broj 135/10), o čemu Ustavni sud još nije donio odluku.

28. Ustavni sud je uvjeren da je, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u interesu obje strane u ovom postupku zaštita ustavnog prava na imovinu Također, Ustavni sud je uvjeren da odgađanje primjene osporenog zakona na kraći rok - do donošenja konačne odluke o postavljenom zahtjevu, nije u suprotnosti sa navedenim interesom.,

29. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o zahtjevu, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

30. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

31. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu U-12/11 (B. I., član Predsjedništva… | Sudska praksa | Aktio