Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-24/09 (M. C.)
Odluka donesena 23. 09. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-24/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 24/09, rješavajući apelaciju Mustafe Cerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. septembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Cerića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042742 08 Gž od 29. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042742 06 P od 2. jula 2008. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042742 08 Gž od 29. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042742 06 P od 2. jula 2008. godine. Apelant je zatražio održavanje javne rasprave pred Ustavnim sudom u smislu člana
46. Pravila Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od suprotne strane u postupku, Irfana Ajanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. aprila 2009. godine, tuženi 20. aprila 2009. godine, a Kantonalni sud 6. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. maja 2009. godine.
5. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema potrebe za održavanje javne rasprave.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042742 06 P od 2. jula 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete, zbog učinjene klevete, isplati iznos od 5.000,00 KM uz naknadu troškova postupka, te da presudu o svom trošku objavi u nekom od dnevnih listova koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a u protivnom da je apelant objavi na teret tuženog. Istom presudom, stavom II izreke, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da se apelant obaveže da mu isplati novčani iznos od 5.000,00 KM na ime naknade štete za učinjenu klevetu, uz pripadajuće zatezne kamate, od dana podnošenja protivtužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka. Stavom III izreke presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženog zbog klevete. U tužbi je naveo da je u augustu 2006. godine od tuženog primio tri pisma u kojima su iznesene neistine i tvrdnje koje predstavljaju klevetu. U tužbi je, dalje, navedeno da je BH Nezavisni dnevnik «Oslobođenje» 10. augusta 2006. godine, na str. 4 i 5, objavio tekst pod naslovom Ajanović poručio reisu Ceriću da je prevršio mjeru politikanstvom... U spomenutom tekstu citirani su dijelovi, naprijed navedenih pisama, pa je, između ostalog, citiran i sljedeći dio pisma od 3. augusta 2006. godine ...već javno i otvoreno sa politikantom Mustafom Cerićem, koji je (za to imam dokaze i svjedoke) na platnom spisku tajkuna i lopova, koji kao takav, zloupotrebljava časnu poziciju... Apelant je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva sadržan u članu 6. Zakona o kleveti.
9. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, s obzirom da utvrđeno da je tuženi poslao privatno pismo apelantu i nije sadržaj pisama saopštio trećim licima, niti identifikovao apelanta ni jednom trećem licu. Pri tome je ukazano da je u dokaznom postupku utvrđeno da su mediji objavili informacije o spornim pismima tuženog na osnovu izvora iz apelantovog okruženja, te nije dokazano da je tuženi odgovoran za to. Što se tiče promjene pravnog osnova apelantovog tužbenog zahtjeva, koji je tražio da se tuženi na osnovu odredbi člana 200. ZOO obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, sud je ukazao da nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva koji navodi apelant, ali je ipak ocijenio osnovanost tog tužbenog zahtjeva i zaključio da je taj zahtjev neosnovan. Naime, na osnovu provedenih dokaza nema osnova da bi se utvrdilo da su zbog privatnog obraćanja tuženog apelantu za apelanta nastupile štetne posljedice po njegov ugled. Po ocjeni Općinskog suda, protivtužbeni zahtjev tuženog je neosnovan, jer se ne radi o kleveti, u smislu člana 6. Zakona o kleveti.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042742 08 Gž od 29. oktobra 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042742 06 P od 2. jula 2008. godine i osporena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu ponuđenih i izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojega je izvukao pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sudovi pobijanim presudama nisu napravili neophodnu distinkciju između činjenice koja se inače može dokazati i mišljenja kao vrijednosne ocjene, koje se ne može dokazivati. Zbog toga smatra da je odlukama redovnih sudova došlo do pogrešne primjene ustavnog prava, odnosno da je primjena prava bila očigledno proizvoljna. Za apelanta nije sporno postojanje i dosljedna primjena demokratskog principa koji štiti slobodu izražavanja. Međutim, imajući u vidu da ovo pravo nije neograničeno, smatra da su redovni sudovi kao eksponenti javne vlasti pogriješili jer se nisu umiješali u pravo tuženog na uživanje slobode izražavanja. Neophodnost miješanja javne vlasi u navedeno pravo tuženog, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz testa proporcionalnosti između cilja kojem javna vlast treba da teži, a to je in concreto zaštita ugleda ili prava drugih i sredstva kojeg je apelant želio upotrijebiti. A to su odluke redovnih sudova kojim bi tuženom bilo naloženo da plati odštetu zbog štete koju je nanio apelantovom ugledu. Apelant naglašava da je tuženi poslao pisma na njegovo radno mjesto iako je znao ili morao znati pravila kancelarijskog poslovanja, te na takav način sadržaj pisama i činio dostupnim trećim osobama čime je pred njima diskvalifikovao apelanta. Zbog navedenog, apelant smatra da radnje tuženog nisu mogle uživati zaštitu II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, odnosno da su redovni sudovi morali prihvatiti njegov tužbeni zahtjev i primijeniti ograničenja slobode izražavanja utvrđena u članu 10. stav 2. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud je dostavio odgovor bez posebnog osvrta na navode iz apelacije.
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima, taksativno dajući odgovore na navode iz apelacije. Naime, tuženi je naveo da je sporna „pisma adresirao na [apelantovo] osobno ime i na adresu gdje mu pisma osobno mogu biti i uručena“. Navodi da je pisma „poslao preporučeno, i to naglašeno: na ruke». Dalje navodi da je „pisma oblijepio selotejp trakom, kako bi zaštićena stigla baš na [apelantovo] ime i u [apelantove] ruke“. Konačno, tuženi je istaknuo da je isključivo apelant učinio njegova pisma javnim, odnosno dostupnim trećim osobama.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH», br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Cilj Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja; [...]
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja[...].
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...].
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.»
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 53. stav 3.
[...] (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 042742 08 Gž od 29. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 6. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija presude Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da mu je tim presudama, zbog pogrešne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u činjenici da se redovni sudovi, kao eksponent javne vlasti, nisu umiješali u pravo tuženog na slobodu izražavanja na osnovu ograničenja utvrđenih u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, tako da prihvate apelantov tužbeni zahtjev i dodijele mu naknadu za štetu nanesenu klevetom tuženog.
24. Član II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine glase:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
h) Sloboda izražavanja.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
25. Prije svega, Ustavni sud ponovno podsjeća na ograničenja svoje nadležnosti u preispitivanju zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koja su detaljnije objašnjena u dosadašnjoj praksi. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud će iznijeti svoj stav o ovom apelacionom navodu s obzirom da apelant povezuje navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava s ustavnim pravom na slobodu izražavanja i ograničenjima ovoga prava.
26. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
27. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
28. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
29. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
30. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
31. U konkretnom slučaju, za apelanta je nesporno da je tuženi sadržaj spornih pisama učinio dostupnim trećim licima „jer je znao ili morao znati da apelant ima tajnika/tajnicu, kabinet, uposlenike u protokolu koji se svako moraju upoznati sa sadržajem svih pisama koja pristižu na protokol kabineta reisu-l-uleme“. Apelant smatra da redovni sudovi u pobijanim presudama nisu napravili neophodnu distinkciju između činjenica koje se mogu dokazati i vrijednosne ocjene. Tako su pogrešno primijenili materijalno pravo jer se nisu umiješali u pravo tužitelja na slobodu izražavanja, koju je ovaj prekoračio i izvršio klevetu na apelantovu štetu.
32. Pobijane presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima. Redovni sudovi su u pobijanim presudama zaključili da apelant radnjama tuženog nije identificiran trećim licima, pa tako nije ispunjen uvjet iz člana 1. Zakona o zaštiti od klevete da bi se radnja tuženog kvalifikovala kao kleveta. Redovni sudovi su, također, zaključili da se radnje tuženog ne mogu kvalifikovati tako da bi na osnovu člana 200. ZOO bio obavezan da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda. Dakle, redovni sudovi su zaključili da miješanje u pravo tuženog na slobodu izražavanja koje je sugerisano tužbenim zahtjevom ne bi bilo u skladu sa zakonom, pa je tužbeni zahtjev odbijen.
33. Redovni sudovi su ovakav svoj stav jasno i detaljno obrazložili analizirajući navedeno postupanje tuženog s aspekta odredbi Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, kao i s aspekta relevantnih ustavnih prava. Ustavni sud, u apelantovim navodima i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je materijalno pravo proizvoljno ili nepravično primijenjeno na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupili u skladu s ustavnim pravom na slobodu izražavanja, vodeći računa o primjeni ograničenja ovog prava u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način primijenili materijalno pravo.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović