Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1118/10 (A. T.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1118/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 1118/10, rješavajući apelaciju A. T. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 12 0 K 000300 09 Kvlz od 15. januara 2010. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 12 0 K 000300 09 Kž od 31. marta 2009. godine, te Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 12 0 K 000300 08 K od 18. decembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Skelana, kojeg zastupa Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 12 0 K 000300 09 Kvlz od 15. januara 2010. godine, Rješenja Vrhovnog suda, broj 12 0 K 000300 09 Kž od 31. marta 2009. godine, te Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 12 0 K 000300 08 K od 18. decembra 2008. godine. Apelant je u više navrata dopunjavao apelaciju.

2. Presudom Okružnog suda, broj 12 0 K 000300 08 K od 18. decembra 2008. godine apelant je oglašen krivim što je na način pobliže opisan u tač. a) i b) izreke presude počinio krivična djela obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2., a u vezi sa članom 20. KZ RS, a sve u vezi sa članom 42. KZ RS, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u vremenskom trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Istom presudom S.M. i D.M. (u daljnjem tekstu: oštećene) su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućene na parnicu, a apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka isplati iznos od 676,50 KM, te na ime paušala iznos od 200,00 KM

3. Odlučujući o žalbi branitelja apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem, broj 12 0 K 000300 09 Kž od 31. marta 2009. godine žalbu kao neblagovremenu odbacio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 298. stav 1. Zakona o krvičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu: ZKP RS) kojom je propisano da se protiv presude donesene u prvostepenom postupku može podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude, te na odredbu člana 299. stav 1. ZKP RS prema kojoj žalbu mogu podnijeti stranke u postupku (tužilac i optuženi), branilac i oštećeni. Dakle, iz navednog, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizlazi da se radi o različitim procesnim subjektima što znači da stranke i branilac imaju svoj rok za žalbu koji počinje da teče od dana urednog prijema prepisa presude, te stoga rok za žalbu predstavlja pravo sui generis. Vrhovni sud je na temelju uvida u spis predmeta Okružnog suda utvrdio da je osporena prvostepena presuda Okružnog suda izrečena i javno objavljena dana 18. decembra 2008. godine, da je pismeni otpravak presude branilac apelanta, Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, lično primio dana 13. januara 2009. godine, te da je branitelj apelanta žalbu na presudu putem pošte, preporučenom pošiljkom, poslao dana 3. marta 2009. godine, što se smatra danom predaje žalbe onome kome je ona upućena. Dakle, na temelju svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da je žalba podnesena poslije zakonom propisanog roka od 15 dana, pa je stoga žalba neblagovremena.

4. Okružni sud je odlučujući o prijedlogu apelanta za povrat u pređašnje stanje donio Rješenje, broj 12 0 K 000 300 08 K od 14. maja 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda, broj 12 0 K 000300 09 Kž 2 od 11. novembra 2009. godine kojim prijedlog nije dopušten. Stavom 2. istog rješenja odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta podnesena protiv presude tog suda od 18. decembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant u obazloženju prijedloga istakao da se nalazi na radu u Beogradu, te da iz tog razloga nije bio u mogućnosti da dođe u Bijeljinu samo da bi potpisao žalbu, da je žalba koja je predata sudu putem pošte 3. marta 2009. godine sačinjena po njegovom nalogu i u njegovo ime od strane njegovog branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, da mu nije dao nikakvu posebnu punomoć da sačini žalbu. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 71. st. 1 i 2. ZKP RS kojom je precizirano kada će sud optuženom koji je iz opravdanih razloga propustio rok za žalbu na presudu, dozvoliti povrat u pređašnje stanje. Razlog koji je apelant naveo, prema ocjeni suda, ne predstavlja opravdan razlog, u smislu odredbe člana 71. stav 1. ZKP RS jer razlozi za propuštanje moraju biti opravdani, budući da teorija krivično-procesnog prava opravdane razloge podvodi pod materijalni uslov (bolest, generalni štajk, poplave, zemljotres, prekid saobraćaja), a uz sve to, apelant uz prijedlog nije dostavio dokaz da radi u Beogradu. Dakle, iz svega navedenog, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za povrat u pređašnje stanje, te je odlučeno kao u dispozitivu rješenja, u skladu sa odredbom člana 72. stav 1. ZKP RS.

5. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu branitelja apelanta za zaštitu zakonitosti podnesenom protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 18. decembra 2008. godine, te rješenja Vrhovnog suda od 31. marta 2009. godine Rješenjem, broj 12 0 K 000300 09 Kvlz od 15. januara 2010. godine zahtjev odbacio. U obrazloženju Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 349. stav 1. ZKP RS kojom je propisano da se protiv pravosnažne presude može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog povrede krivičnog zakona i zbog povrede odredaba krivičnog postupka, te na stav 2. citiranog člana prema kojem zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako nije podnesena žalba, te ako povrede iz stav 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku. Prema citiranoj odredbi u konkretnom slučaju Vrhovni sud je zaključio da je žalba branitelja apelanta odbačena kao neblagovremena rješenjem tog suda od 31. marta 2009. godine, te se u tom slučaju smatra da žalba nije ni podnesena. Dakle, iz navedenog, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dozvoljen, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na presudu Okružnog suda od 18. decembra 2008. godine kojom je oglašen krivim da je počinio krivična djela iz člana 194. stav 2. KZ RS i člana 193. stav 2. u vezi sa članom 20. KZ RS, a sve u vezi sa članom 42. KZ RS, zbog čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, te na odluke koje su uslijedile nakon prvostepene presude pri korištenju redovnih i vanrednih pravnih lijekova. Ustavni sud zapaža i to da je žalba branitelja apelanta podnesena protiv prvostepene presudu odbačena kao neblagovremena, te da su, uglavnom, zbog toga i ostali pravni lijekovi koje je apelant koristio bili nedjelotvorni.

10. Slijedom naprijed navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo nije ishodovao konačnu odluku, koja bi bila dopustiva za meritorno ispitivanje u okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda, budući da, prije svega Vrhovni sud u postupku po žalbi nije razmatrao žalbene navode istaknute u žalbi, te, u skladu sa tim, preispitao osporenu presudu, već je žalbu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije bila podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje krivične optužbe protiv apelanta, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantov branitelj je morao blagovremeno podnijeti žalbu protiv prvostepene presude, te na taj način djelotvorno iscrpiti taj dopušteni redovni pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te se apelacija ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1118/10 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio