Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/11 (V. Z.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Invalidnina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-14/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj 14/11, rješavajući apelaciju Vandelina Zovke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vandelina Zovke podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003560 10 U od 18. oktobra 2010. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Vandelin Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured iz Mostara Sesar - Ćurić - Miletić, podnio je 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003560 10 U od 18. oktobra 2010. godine.

2. Prema stanju spisa Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-1580/05 od 23. januara 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta stalno, po osnovu ranjavanja i oboljenja počev od 1. januara 2005. godine, pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisanih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih obitelji («Službene novine Federacije BiH», br. 33/04, 56/05 i 70/07), te mu je priznato pravo na isplatu osobne invalidnine u mjesečnom iznosu od 315,62 KM počev od 1. januara 2006. godine na koje rješenje je saglasnost dala Uprava za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanskog kantona aktom broj 14-43-1-247/06 od 13. februara 2006. godine.

3. Prema stanju spisa aktom Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženo) broj 01-41-20/09 od 19. januara 2009. godine naloženo je Sektoru za finansije i informacioni sistem (u daljnjem tekstu: Sektor) da obustavi isplatu lične invalidnine po rješenju Službe iz tačke 2. ove odluke.

4. Apelant je protiv akta tuženog broj 01-41-20/09 od 9. januara 2009. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Rješenjem broj 07 0 U 003560 10 U od 18. oktobra 2010. godine tužbu odbacio. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju iz osporenog akta tuženog vidljivo da je tuženi naložio Sektoru da hitno obustavi isplatu naknade apelantu, a da u spisu nema dokaza da je povodom tog naloga tuženog prvostepeni organ donio novi upravni akt o obustavi izvršenja rješenja od 23. januara 2006. godine. Kako je u obrazloženju istaknuto tuženi se u aktu od 19. januara 2009. godine pozvao na odredbu člana 5. stav 3. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za nadzor i medicinsko vještačenje («Službene novine Federacije BiH», broj 77/08) kojom je propisano da ukoliko pozvana osoba nakon dva pismena poziva ne pristupi pregledu, Sektor će po nalogu ministra privremeno obustaviti isplatu priznatih prava pozvanoj osobi do izlaska na pregled od strane ljekarske komisije. U konkretnom slučaju je, prema ocjeni Kantonalnog suda, po nalogu tuženog apelantu trabala biti obustavljena isplata lične invalidnine, međutim, ukoliko je prvostepeni organ postupajući po aktu tuženog obustavio isplatu, kako to apelant u tužbi ističe, prvostepeni organ je prvo trebao donijeti rješenje koje bi imalo deklaratoran značaj protiv kojeg bi bilo dozvoljeno korištenje odgovarajućih pravnih sredstava. U obrazloženju je još istaknuto da ukoliko prvostepeni organ nije donio odgovarajući upravni akt o obustavi isplate naknade po osnovu lične invalidnine, a izvršio je obustavu isplate, apelant je u tom slučaju imao pravo pismenim zahtjevom zatražiti objašnjenje zbog čega mu je obustavljena isplata, pa bi povodom tog svog zahtjeva imao pravo, pod uvjetima propisanim zakonom, pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom. Na temelju navedenog Kantonalni sud je zaključio da akt tuženog od 19. januara 2009. godine nije upravni akt, u smislu odredba člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH, broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) već da predstavlja akt međusobne komunikacije viših i nižih organa uprave kojim se traže ili daju upute kako treba postupiti i kao takav nema karakter upravnog akta, pa se protiv takvog akta ne može ni voditi upravni spor, jer nije upućen apelantu, niti se istim odlučivalo o kakvom njegovom pravu.

5. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na rješenje Kantonalnog suda kojim je odbačena tužba apelanta podnesena radi poništenja akta tuženog kojim je naloženo Sektoru da obustavi isplatu po rješenju od 23. januara 2006. godine.

8. S obzirom na to da apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

10. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbačena apelantova tužba podnesena protiv akta tuženog, uz obrazloženje da osporeni akt nije konačan akt protiv kojeg bi se mogao voditi upravni spor, u smislu odredbe člana 8. ZUS-a. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku raspravljalo samo pitanje procesne dopustivosti apelantove tužbe protiv akta koji, prema citiranoj odredbi ZUS-a, nije konačan. Dakle, u predmetnom postupku se odlučivalo samo o procesnim pitanjima, a ne o građanskim pravima i obavezama apelanta, a niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/11 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio