Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/10 (I. T.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2470/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2470/10, rješavajući apelaciju Ivana Tokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Tokića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001356 od 23. marta 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-2617/05 od 20. marta 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Imotskog, Republika Hrvatska, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-09-001356 od 23. marta 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-2617/05 od 20. marta 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godine.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio rješenje broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godine kojim je utvrđeno da se tužba koju je R.T. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela protiv apelanta, radi utvrđenja i diobe zajedničke bračne imovine, smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud u ponovnom postupku zakazao pripremno ročište za 14. april 2005. godine, na koje nije pristupio uredno obaviješteni punomoćnik tužiteljice, pa je sud primjenom odredbi člana 84. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-2617/05 od 20. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno rješenje Općinskog suda broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je na ročište zakazano za 14. april 2005. godine pristupio samo apelant koji nije zahtjevao da se pripremno ročište održi u smislu odredbe člana 84. stav 1. ZPP, dok uredno obavješteni punomoćnik tužiteljice nije pristupio. Također, iz navoda apelantove žalbe proizilazi da je tužiteljica u međuvremenu umrla i da apelant traži povrat imovine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da povrat imovine nije bio predmet ovog spora, kao i da žalbenim prigovorima apelant nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, te je u skladu sa članom 235. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

4. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 070-0-Rev-09-001356 od 23. marta 2010. godine istu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je pobijano rješenje Kantonalnog suda pravilno i zakonito, te da revizioni prigovori apelanta da nema imovine koja je predmet spora iz razloga što je ista devastirana, kao i tvrdnja da je u nekoliko navrata podnescima tražio održavanje pripremnog ročišta, nisu relevantni za drugačije odlučenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, u skladu sa odredbom člana 84. stav 1. ZPP apelant je na pripremnom ročištu bio dužan da zahtjeva da se isto održi. S obzirom da apelant nije postupio u skladu sa navedenom odredbom, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno postupio drugostepeni sud kada je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, već je postupak po njenoj tužbi obustavljen iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije ispoštovao proceduru predviđenu ZPP. Propust apelanta da u skladu sa odredbom člana 84. stav 1. ZPP zahtjeva da se održi pripremno ročište zakazano 14. april 2005. godine imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u meritum predmetnog tužbenog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje u navedenom predmetu. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove kako bi došao do konačne odluke, te obzirom da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/10 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio