Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/11 (JU Služba za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-263/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-263/11, rješavajući apelaciju JU Službe za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Službe za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 17 0 I 018089 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj 17 0 I 01808910 I od 22. juna 2010. godine i rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću, broj 17 0 I 018089 10 I od 10. marta 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Služba za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud), broj 17 0 I 018089 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 17 0 I 01808910 I od 22. juna 2010. godine i rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj 17 0 I 018089 10 I od 10. marta 2010. godine.
2. Rješenjem apelanta, broj 03-1-565-1-09 od 4. marta 2009. godine, priznato je K.R. pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti počev od 27. decembra 2008. godine do 26. juna 2009. godine, odnosno u trajanju od 6 mjeseci, u mjesečnom iznosu od 308,00 KM.
3. Općinski sud je na osnovu prijedloga K.R. kao tražitelja izvršenja donio rješenje o izvršenju, broj 17 0 I 018089 10 I od 10. marta 2010. godine.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj 17 0 I 01808910 I od 22. juna 2010. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju. U obrazloženju je navedeno da je sud dozvolio izvršenje na osnovu rješenja apelanta, broj 03-1-565-1-09 od 4. marta 2009. godine, obzirom da je u spornom periodu isplaćen smanjeni iznos naknade zbog nezaposlenosti od 1.412,17 KM umjesto punog iznosa od 1,848,00 KM primjenom Odluke o smanjenju novčane naknade u skladu sa odredbom člana 50. stav 4. Zakona o posredovanju u zapošljvanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica FBiH, te je sud odobrio predloženo izvršenje radi prinudne naplate razlike neisplaćenog iznosa od 435,83 KM.
5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 17 0 I 018089 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena proitiv rješenja Općinskog suda, broj 17 0 I 01808910 I od 22. juna 2010. godine. U obrazloženju je konstatovano da navodi apelanta da nije bilo dovoljno sredstava za isplatu, te da je zbog toga izvršena isplata u smanjenom iznosu, nisu od značaja za izvršenje osporene odluke, s obzirom da visina određene novčane naknade prema odredbi člana 32. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, nije izmijenjena na isti način kojim je tražiocu izvršenja priznato pravo na novčanu naknadu.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo te: ''da je Zakonom o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica FBiH jasno utvrđeno da je obaveza apelanta da utvrdi prava svojim korisnicima ali da je isplata naknade po utvrđenim rješenjima obaveza F BiH, te da se u konkretnom slučaju radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji.''
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. S obzirom da je apelant javna ustanova i kao takva nosilac javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. S obzirom da je apelant osporio rješenja, koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na navedena rješenja. U pogledu predmetnog rješenja, broj 17 0 I 018089 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, donesenog u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
11. U konkretnom slučaju, prava i obaveze apelanta utvrđena su rješenjem apelanta broj 03-1- 565-1-09 od 4. marta 2009. godine, kojim je utvrđena obaveza apelanta prema tražitelju izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 17 0 I 018089 10 Gž od 4. novembra 2010. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta».
12. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine (www.ustavnisud.ba) gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja prava i obaveza apelanta. Određeni novčani iznos koji je apelant obavezan isplatiti tražitelju izvršenja, jest imovina koja je kao građansko pravo zaštićena II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već u postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović