Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-288/09 (Z. M. i R. B.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-288/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 288/09, rješavajući apelaciju Zdravka Mumala i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Mumala i Radomira Brajića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 802 od 7. novembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 410 od 11. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj P-
301/05 od 22. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Mumalo i Radomir Brajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 2. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 802 od 7. novembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 410 od 11. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-301/05 od 22. septembra 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata protiv JP «Hidroelektrane na Trebišnjici» a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja i isplate, Osnovni sud je donio rješenje broj P-
301/05 od 22. septembra 2006. godine kojim je odbacio tužbu apelanata i obavezao ih da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti (uposlenici tuženog) tražili da sud obaveže tuženog da im na ime stambenog kredita isplati iznos od po 25.000,00 KM, uz obavezu apelanata da u roku od 25 godina izvrše otplatu istog u jednakim mjesečnim ratama uz kamatu po stopi od 1% uz anuitet koji se vraća. Naime, tuženi je svojim zaključcima br. UO 13-13/44 i UO 13-13/45 od 3. oktobra 2002. godine obavijestio apelante da će njihove molbe za dodjelu kredita za stambenu izgradnju razmatrati i rješavati u 2003. godini. Apelanti su smatrali da je tuženi navedenim zaključkom preuzeo obavezu koju nije ispunio u 2003. godini kao ni kasnije, te su podnijeli tužbu sa naprijed navedenim tužbenim zahtjevom. U obrazloženju se dalje navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, te da citirani zaključak tuženog ne može predstavljati pravni osnov za nastanak ugovornog odnosa između apelanata i tuženog odnosno, da nije zaključen ugovor između njih i da zaključak predstavlja samo određenu informaciju. Također, sud je zaključio da nije nadležan da vrši raspodjelu kredita za stambenu izgradnju već je to isključivo pravo poslodavca, dok se u sudskom postupku može tražiti samo utvrđenje nezakonitosti pojedinačnih akata o dodjeli kredita određenim radnicima.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 015-0-Gž-06-000 410 od 11. juna 2007. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu apelanata međutim, naveo je pogrešne razloge za njeno odbacivanje. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zaštiti prava radnika iz radnog odnosa, koji postupak je uređen odredbama člana 103. do 108. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 41/00, 38/03, 55/07; u daljnjem tekstu: ZOR), te je kao razlog za odbacivanje tužbe naveo blagovremenost tužbe koja predstavlja procesnu pretpostavku za ostvarivanje sudske zaštite u radnim sporovima na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju nesporno je da su apelanti protekom 2003. godine saznali da tuženi nije postupio po njihovim molbama za dodjelu kredita za stambenu izgradnju u skladu sa svojim zaključcima br. UO 13-13/44 i UO 13-13/45 od 3. oktobra 2002. godine. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 27. oktobra 2005. godine tj. nakon proteka prekluzivnog roka od jedne godine koji je propisan članom 105. ZOR, koji je istekao 31. decembra 2004. godine, sud je zaključio da je tužba apelanata neblagovremena. Na osnovu navedenog Okružni sud je zaključio da je tužbu trebalo odbaciti na osnovu odredbi člana 67. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 105. ZOR, a ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud.
4. Protiv rješenja Okružnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 802 od 7. novembra 2008. godine reviziju odbio, uz obrazloženje da je odluka drugostepenog suda pravilna. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je ispravno postupio drugostepeni sud kada je odbacio tužbu apelanata kao neblagovremenu, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu ali je naveo pogrešne razloge za njeno odbacivanje. Dalje se navodi da u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama apelanata, spor o rješavanju stambenih potreba apelanata dodjelom kredita za stambenu izgradnju po osnovu radnog odnosa ima karakter radnog spora za koji važe procesne pretpostavke u vezi prekluzivnih rokova za podnošenje tužbe. Naime, apelanti su nakon odgovora tuženog (zaključci tuženog od 3. oktobra 2002. godine) na njihov zahtjev za dodjelu kredita za stambenu izgradnju imali mogućnost da traže donošenje odgovarajuće odluke u pogledu dodjele stambenog kredita, kao i da blagovremeno pokrenu sudski spor u roku od jedne godine tj. do 31. decembra 2004. godine, u kojem slučaju bi se omogućilo meritorno raspravljanje njihove tužbe.
5. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U predmetnom slučaju apelanti osporavaju rješenja redovnih sudova koja su donesena u postupku koji su apelanti pokrenuli radi zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem odbacio tužbu apelanata kao nedozvoljenu iz razloga što nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njeno podnošenje. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepeno rješenje s tim da je kao razlog za odbacivanje tužbe apelanata naveo neblagovremenost, što je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda.
9. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelanti su morali blagovremeno pokrenuti postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa na način kako su to pravilno obrazložili postupajući sudovi. Propuštanjem da blagovremeno pokrenu parnični postupak, apelanti su propustili priliku da sudovi suštinski razmotre njihov tužbeni zahtjev. Ovako Osnovni, a kasnije i Okružni i Vrhovni sud u postupku po žalbi, odnosno reviziji su se isključivo bavili procesnim pitanjem blagovremenosti tužbenog zahtjeva apelanata. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović