Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/11 (S. S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2912/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2912/11 rješavajući apelaciju Suada Salčina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Salčina podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 95 0 P 001548 11 Rev od 17. maja 2011. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj 95 0 P 001548 10 Gž od 18. januara 2011. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj 95 0 P 001548 08 P od 17.
maja 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 15. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 95 0 P 001548 11 Rev od 17. maja 2011. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 95 0 P 001548 10 Gž od 18. januara 2011. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 95 0 P 001548 08 P od 17. maja 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 95 0 P 001548 08 P od 17. maja 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 95 0 P 001548 10 Gž od 18. januara 2011. godine, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: drugotužena) solidarno obavežu da apelantu na osnovu naknade po osnovu neosnovanog lišenja slobode isplate iznos od 4.620,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka na način preciziran izrekom prvostepene presude. Istom presudom apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka na način preciziran izrekom prvostepene presude.
3. Apelant je izjavio reviziju na drugostepenu presudu koju je rješenjem Vrhovni sud, broj 95 0 P 001548 11 Rev od 17. maja 2011. godine, odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. st. 2.i 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, odnosno da Vrhovni sud, izuzetno, može dozvoliti reviziju u svim slučajavima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao i na odredbu člana 316. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S obzirom da je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude 4.620,00 KM to prema ocjeni Vrhovnog suda nije ispunjen uvjet za reviziju propisan odredbom člana 237. stav 2., a kako u konkretnom slučaju odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima to nije ispunjen ni uvjet iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu prethodno navedena prava povrijeđena s obzirom da je u ratnom logoru zvanom ''Bileća'' proveo 66 dana, ističući da je bio ''u stalnom strahu za svoj život''.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proizilazi da je apelant protiv osporene presude Okružnog suda, broj 95 0 P 001548 10 Gž od 18. januara 2011. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj 95 0 P 001548 11 Rev od 17. maja 2011. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda.
8. S obzirom da je apelantu 14. februara 2011. godine uručena osporena presuda Okružnog suda, broj 95 0 P 001548 10 Gž od 18. januara 2011. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. jula 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović