Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/11 (M. O.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2939/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2939/11, rješavajući apelaciju Marisa Orinoge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marisa Orinoge podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe u Tuzli, broj 102- 09412-53 od 21. augusta 2009. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe u Tuzli, broj 1810-2421/03-3 od 4. juna 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Maris Orinogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), broj 102-09412-53 od 21. augusta 2009. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe, broj 1810-2421/03-3 od 4. juna 2009. godine.
2. Privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe, broj 1810.0305/01-1 od 23. augusta 2002. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 192,80 KM počev od 23. marta 2001. godine.
3. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, broj 102-09412-53 od 21. maja 2003. godine odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta izjavljena protiv privremenog rješenja, u smislu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
4. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1020941253 od 1. augusta 2003. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe, broj 102- 09412-53 od 21. maja 2003. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2421/03 od 28. februara 2008. godine, uvažena je tužba apelanta te je poništeno rješenje Federalnog zavoda, broj 02/1-1020941253 od 1. augusta 2003. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna administrativna služba, podnesak apelanta od 12. marta 2003. godine, koji je apelant nazvao ''prigovor na preračun penzije'' uzela kao žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja, broj 1810.0305/01-1 od 23. augusta 2002. godine, koju je odbacila kao neblagovremenu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalna administrativna služba, kao prvostepeni organ trebala u skladu sa odredbom člana 67. stav 1. Zakona o upravnom postupku pozvati apelanta da navedeni podnesak uredi i da se jasno izjasni da li navedeni podnesak predstavlja žalbu ili se podnosi u skladu sa nekim drugim zakonskim odredbama, obzirom da se podnesak mogao smatrati i zahtjevom za donošenje rješenja o glavnoj stvari u skladu sa članom
215. Zakona o upravnom postupku, ili eventualno zahtjevu apelanta za izmjenu pravosnažnog rješenja podnesenom u skladu sa odredbama člana 100. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
6. Rješenjem Federalnog zavoda, broj 01/1-1020941253 od 6. maja 2008. godine, žalba apelanta je uvažena poništeno rješenje Kantonalne administrativne službe, broj 102-09412-53 od 21. maja 2003. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
7. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, broj 1810-2421/03-3 od 4. juna 2009. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 189,79 KM počev od 23. marta 2001. godine, koji iznos usklađen na dan 1. juna 2009. godine iznosi 196,14 KM. Ujedno je utvrđeno da se isplata po ovom rješenju vrši od 1. juna 2009. godine.
8. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Kantonalne administrativne službe, broj 1810- 2421/03-3 od 4. juna 2009. godine, koju je rješenjem Kantonalna administrativna služba, broj 102- 09412-53 od 21. augusta 2009. godine, odbacila kao neblagovremenu. U obrazloženju je navedeno da je apelantu rješenje, broj 1810-2421/03-3 od 4. juna 2009. godine, uručeno 30. juna 2009. godine, a apelant je izjavio žalbu 17. jula 2009. godine, nakon isteka zakonom propisanog roka od 15 dana od dana prijema rješenja u smislu odredbe člana 231. stav 2. Zakona o upravnom postupku.
9. Apelant se ponovno obratio Vrhovnom sudu koji ga je dopisom broj 070-0-Su-10-001093 od 24. decembra 2010. godine, obavijestio da nije nadležan da rješava o apelantovoj molbi za ukidanje penzije.
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na jednakost pred zakonom. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što mu nije dopušteno da mu se ukine penzija u Tuzlanskom kantonu a omogući u Unsko-sanskom kantonu, obzirom da bi mu tamo bilo lakše riješiti nesporazum oko spornih 8 godina staža. Apelant ističe da je:''neuka stranka koja ne poznaje rokove a nije u finansijskoj mogućnosti da angažuje punomoćnika, te da je svjestan da nije iskoristio sve pravne lijekove, zbog toga što bi se i dalje postupak nepotrebno odugovlačio, pa se obratio Ustavnom sudu''.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Osporenim rješenjem Kantonalne administrativne službe, broj 102-09412-53 od 21. augusta 2009. godine, odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja, broj 1810- 2421/03-3 od 4. juna 2009. godine, obzirom da je žalba podnesena istekom zakonom propisanog roka od 15 dana od dana prijema rješenja u smislu odredbe člana 231. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe Kantonalnoj administrativnoj službi protiv rješenja od 4. juna 2009. godine, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu. Prema tome neblagovremenim podnošenjem žalbe apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Također, Ustavni sud konstatuje da je apelant prema uputi o pravnom lijeku iz rješenja Kantonalne administrativne službe od 21. augusta 2009. godine, mogao protiv navedenog rješenja izjaviti žalbu, što prema stanju spisa apelant nije učinio. Samim tim apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović