Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2941/11 (Zemljoradnička zadruga ''Dojčin Lukić'' Lopare)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2941/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2941/11, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge ''Dojčin Lukić'' Lopare na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge ''Dojčin Lukić'' Lopare podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci, broj 59 0 Ps 022684 11 Pvl od 7. jula 2011. godine, rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci, broj 59 0 Ps 022684 11 Pž 2 od 11. aprila 2011. godine, rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci, broj 66 0 Pž 10 000 036 od 22.
decembra 2010. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga ''Dojčin Lukić'' Lopare (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), broj 59 0 Ps 022684 11 Pvl od 7. jula 2011. godine, rješenja Višeg privrednog suda, broj 59 0 Ps 022684 11 Pž 2 od 11. aprila 2011. godine, rješenja Višeg privrednog suda, broj 66 0 Pž 10 000 036 od 22. decembra 2010. godine i presude Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu. Osnovni sud), broj 080-0-Ps-06- 000 087 od 16. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine obavezan je apelant da AD ''Fabrici opekarskih proizvoda'' Lopare (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu ugovora o cesiji, broj 128/03 od 29. decembra 2003. godine isplati iznos od 13.535,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2000. godine, pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka na način preciziran izrekom prvostepene presude. U obrazloženju je između ostalog konstatovano da akceptni nalog, broj 03 17 111 sa dospijećem 30. decembra 2000. godine, na koji se apelant poziva kao dokaz izmirenja obaveze prema tužitelju, nije realizovan s obzirom da nije bilo novčanih sredstava na računu apelanta, uzimajući u obzir odredbu člana 12. stav 1., 2. i 4. Odluke o finansijskom poslovanju Republike Srpske, kojom je propisano da će po isteku roka od 90 dana ovlaštena organizacija za obavljanje platnog prometa neizvršene akceptne naloge vratiti povjeriocima.
3. Rješenjem Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 22. decembra 2010. godine, odbačen je kao nedopušten prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje podnesen protiv presude Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine.
4. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), broj 59 0 Ps 022684 10 Ps od 24. marta 2011. godine, odbačen je kao nedopušten prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje u predmetu Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine, u smislu odredbe člana 328. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Okružnog privrednog suda, broj 59 0 Ps 022684 10 Ps od 24. marta 2011. godine, koja je rješenjem Višeg privrednog suda, broj 59 0 Ps 022684 11 Pž 2 od 11. aprila 2011. godine, odbijena kao neosnovana.
6. Apelant je podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine, koji je Viši privredni sud rješenjem broj 59 0 O Ps 022684 11 Pvl od 7. jula 2011. godine, odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 262. stav 1.a u vezi sa članom 258. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da je:''ugovor o cesiji falsifikovan, te da je apelant svoje obaveze izmirio''.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke Višeg privrednog suda, kojima je odbačen prijedlog za povrat u pređašnje stanje odnosno odbijen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka, okončanog presudom Višeg privrednog suda, broj 66-0-Pž-10 000 036 od 27. maja 2010. godine, kojom je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv presude Osnovnog suda, broj 080-0-Ps- 06-000 087 od 16. novembra 2006. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak, u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka odnosno o povratu u pređašnje stanje, tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, odnosno povrat u u pređašnje stanje nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak odnosno povrat u pređašnje stanje (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP-2573/09 od 14. aprila 2010. godine i AP-1695/10 od 29. juna 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne, odnosno da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje. Iz navedenog proizlazi da se u ovom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede ovoga prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović