Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3334/11 (L. Š. M.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3334/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3334/11, rješavajući apelaciju Ljiljane Šuart May, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Šuart May podnesena protiv rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 04/1-3-210-130/11 od 27. jula 2011. godine i rješenja Centra javne bezbjednosti Bijeljina broj 10-04/2-219/11 od 19. maja 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Šuart May (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bijeljine, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 17. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04/1-3-210-130/11 od 27. jula 2011. godine i Centra javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJB) broj 10-04/2-219/11 od 19. maja 2011. godine.
2. Rješenjem CJB broj 10-04/2-219/11 od 19. maja 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 04/1-3-210-130/11 od 27. jula 2011. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za izdavanje odobrenja za nabavku vatrenog oružja. U obrazloženju je navedeno da predmetni zahtjev apelantice odbijen shodno članu 10. stav 2. Zakona o oružju i municiji („Službeni glasnik RS“ br. 70/07, 24/09, 118/09 i 40/11), kojim je propisano da se odobrenje za nabavku oružja ili municije neće izdati ukoliko to nalažu interesi bezbjednosti.
3. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud zapaža da apelacioni navodi, također, povlače i pitanje primjene prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, s obzirom da apelantica ističe nedovoljno i paušalno obrazloženje koje su nadležni domaći organi dali, odbijajući kao neosnovan njen zahtjev za nabavku vatrenog oružja.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
5. Ustavni sud ističe da režim regulisanja prava na držanje vatrenog oružja, spada u djelokrug javno-pravnih ovlašćenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo, konkretno, u Republici Srpskoj, regulisano je Zakonom o oružju i municiji. Dalje, Ustavni sud napominje da pravo na ličnu sigurnost i slobodu iz člana 5. Evropske konvencije podrazumijeva da svako ima pravo na slobodu i sigurnost, odnosno da se ova norma tiče prvenstveno zaštite pojedinaca od arbitrarnog hapšenja i fizičkog lišenja slobode. Osim toga, ovim članom se reguliše pod kojim uslovima i u kakvom postupku jedno lice može biti lišeno slobode, te prava uhapšenih i zatočenih osoba.
6. U smislu gornjeg, Ustavni sud podsjeća na stav, koji je zauzet u odluci Evropskog suda za ljudska prava, Nicolussi protiv Austrije, da prema praksi Evropske komisije za ljudska prava «građanska prava» ne uključuju ona prava ili obaveze koje može imati pojedinac, kada se ona ne odnose na privatni domen pojedinca, nego se odnose na prava i obaveze pojedinca u suštinskom domenu javnog prava. Ustavni sud smatra da je naveden stav primjenjiv i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud je i u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da se pravo na držanje oružja i pitanje javnog reda i mira rješava u administrativnom postupku na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim zakonom, što je u apsolutnom domenu javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda AP-2285/05 od 9. novembra 2006. godine i AP-1910/08 od 15. aprila 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
7. Prema tome, pravo lica da mu se izda dozvola za držanje oružja, prema stavovima Ustavnog suda i Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo licu iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Iz navedenog razloga, bez obzira što takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti ispuni druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28). U odnosu na navode apelantice koji se tiču garancija iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da titulari navedenog prava mogu biti samo fizička lica koja su lišena slobode, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović