Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/11 (Zapadno-hercegovački kanton)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3378/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3378/11, rješavajući apelaciju Zapadno-hercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zapadno-hercegovačkog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 64 0 Ip 015543 11 Pžip od 5. jula 2011.

godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj 64 0 Ip 015543 10 Ip od 1. aprila 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zapadno-hercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo apelanta – Široki Brijeg, podnio je 22. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 64 0 Ip 015543 11 Pžip od 5. jula 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 64 0 Ip 015543 10 Ip od 1. aprila 2011. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 64 0 Ip 015543 10 Ip od 1. aprila 2011. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta podnesen protiv Rješenja o izvršenju tog suda, broj 64 0 Ip 015543 10 Ip od 29. oktobra 2010. godine, te je navedeno rješenje u cijelosti održano na snazi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su izvršne isprave na temelju kojih je doneseno rješenje o izvršenju pravomoćna i izvršna Presuda Općinskog suda u Ljubuškom, broj Ps: 21/02 od 15. oktobra 2008. godine, te pravomoćna i izvršna sudska naogdba, broj 64 0 Ps 003702 08 Ps od 23. oktobra 2008. godine, te da je nedvojbeno utvrđeno da su predmetne odluke, u skladu sa odredbom člana 25. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 29/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP) stekle svojstvo izvršnosti, zbog čega je sud i dozvolio predloženo izvršenje.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je Rješenjem, broj 64 0 Ip 015543 11 Pžip od 5. jula 2011. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je iz spisa vidljivo da su izvršene isprave na temelju kojih je doneseno rješenje o izvršenju pravomoćna i izvršna presuda Općinskog suda u Ljubuškom od 15. oktobra 2008. godine, a temeljem koje je Hotel «Bigesta» Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da Općini Ljubuški (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) isplati iznos od 131.699,44 KM, te pravomoćna i izvršna sudska nagodba zaključena na zapisnik na glavnoj raspravi kod Općinskog suda prema kojoj je tuženi dužan tražitelju izvršenja isplatiti iznos od 15.000,00 KM. Prema ocjeni Kantonalnog suda iz navedenog proizlazi da su predmetne odluke, u skladu sa odredbom člana 25. stav 1. ZIP-a stekle svojstvo izvršnosti, zbog čega je sud dozvolio predloženo izvršenje. Nadalje, iz odluke Vlade apelanta koja je donesena 29. decembra 2008. godine i koja je objavljena u «Narodnim novinama KZH», broj 18/08 je vidljivo da je Vlada apelanta tom odlukom preuzela dugovanja tuženog i to ona dugovanja koja su nastala temeljem sudske nagodbe od 23. oktobra 2008. godine u iznosu od 15.000,00 KM, te presude, broj Ps 21/02 od 15. oktobra 2008. godine u iznosu od 131.699,44 KM. Nadalje je vidljivo, kako je u obrazloženju istaknuto, da će novonastale odnose apelant i tražitelj izvršenja regulirati posebnim ugovorom. Prema mišljenju Kantonlanog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da činjenica da tražitelj izvršenja (vjerovnik) i apelant (preuzimatelj duga) nisu zaključili poseban ugovor ne može imati za posljedicu da se tražitelj izvršenja ne može namiriti u predmetnom potraživanju koje je utvrđeno pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama. Takođe, drugostepeni sud je pravilnim ocijenio odluku prvostepenog suda da odbije kao neutemeljen i paušalan prigovor apelanta koji se odnosi na primjenu odredbe člana 47. stav 6. ZIP-a budući da apelant za svoje tvrdnje nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi eventualno pobijao dokaze tražitelja izvršenja koji su uredno priloženi uz prijedlog za izvršenje.

4. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustva Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. S obzirom da je apelant nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

7. Budući da je apelant osporio rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na osporene odluku. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba da odgovori na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod pravo na pravično suđenje, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da prava i obaveze apelanta nisu utvrđivana pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj, Ps: 21/02 od 15. oktobra 2008. godine, niti u izvršnoj sudskoj nagodbi, broj 64 0 Ps 003702 08 Ps od 15. oktobra 2011. godine, ali da je apelant obaveze tuženog iz citiranih sudskih odluka preuzeo na temelju odluke Vlade apelanta koja je donesena 29. decembra 2008. godine, koja je objavljena u «Narodnim novinama KZH», broj 18/08, što je, u konačnici, i opredjelilo postupajuće sudove da dozvole predloženo izvršenje i obavežu apelanta na isplatu. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda, broj 64 0 Ip 015543 11 Pžip od 5. jula 2011. godine nisu utvrđivana nikakva «nova prava i obaveze apelanata».

10. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim odlukama nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanata, postupak koji je rezultirao tim odlukama ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Apelant navodi da je osporenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga se i u konkretnom slučaju navodi apelanta u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/11 (Zapadno-hercegovački kanton) | Sudska praksa | Aktio