Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3391/11 (D. G.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3391/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3391/11, rješavajući apelaciju Denisa Glavine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Denisa Glavine podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 P 000969 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003732 10 Gž od 21.

maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P- 07-002117 od 20. novembra 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Glavina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šmarije, Republika Slovenija, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 24. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 P 000969 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 003732 10 Gž od 21. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-07-002117 od 20. novembra 2009. godine.

2. Općinski sud je, u pravnoj stvari tužitelja DOO „Tvornica kartona i ambalaže“ Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao prvotuženog i Ekrema Puškara kao drugotuženog radi raskida ugovora zbog neispunjenja, donio Rješenje broj 017-0-P-07-002117 od 20. novembra 2009. godine kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj podnio tužbu tom sudu 11. septembra 2002. godine radi raskida ugovora o kupoprodaji predmeta tendera. Nadalje, navedeno je da se na ročište za glavnu raspravu zakazano za 20. novembar 2009. godine uredno pozvani tužitelj nije odazvao, a svoj izostanak nije opravdao, pa je sud temeljem člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da se smatra da je tužitelj povukao tužbu. Takođe, navedeno je da na ročište nisu pristupili ni tuženi, s tim što je apelant po punomoćniku predložio odgađanje ročišta podneskom koji je sudu dostavljen 19. novembra 2009. godine, zbog toga što je za isti dan imao neodgodivu obavezu u predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj IKS-KRN-09/706. U vezi sa tim, istaknuto je da sud nije mogao uvažiti apelantov prijedlog za odgodu ročišta, s obzirom da je po njegovom prijedlogu već odlagao ročište za glavnu raspravu zakazano za 6. novembar 2009. godine i novo ročište zakazao za 20. novembar 2009. godine, kao i s obzirom na imperativne norme ZPP-a.

4. Dopunskim Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-P-07-002117 od 20. januara 2010. godine tužitelj je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.990,50 KM, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.626,00 KM.

5. Apelant je izjavio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj 017-0-P-07-002117 od 20. novembra 2009. godine, dok je tužitelj izjavio žalbu protiv Dopunskog rješenja Općinskog suda broj 017-0-P-07-002117 od 20. januara 2010. godine. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 01 0 P 003732 10 Gž od 21. maja 2010. godine kojim je odbio žalbe tužitelja i apelanta i potvrdio prvostepena rješenja od 20. januara 2010. godine i 20. novembra 2009. godine, te je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu parničnih troškova u iznosu od 814,00 KM na ime sastava odgovora na žalbu i troškova na ime takse na žalbu.

6. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno odlučio kada je donio pobijana rješenja. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da na glavnu raspravu zakazanu za 20. novembar 2009. godine nije pristupio tužitelj i tuženici, pa je prvostepeni sud donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Nadalje, utvrdio je da iz spisa prvostepenog suda proizilazi da je apelant 19. novembra 2009. godine u 13,35 minuta putem faksa dostavio podnesak u kojem tražio odgodu glavne rasprave zbog zauzetosti kod Tužilaštva BiH, te da je dostavio kopije zapisnika o saslušanju osumnjičenog, ali da nije dostavio dokaz da je on branilac osumnjičenih po njihovom izboru ili po službenoj dužnosti. Utvrdivši da je apelantov podnesak primljen u sudu dan prije ročišta za glavnu raspravu, te da uz podnesak nisu dostavljeni dokazi da je apelantov punomoćnik opravdano spriječen da pristupi na glavnu raspravu jer nije dostavio dokaz da je lično pozvan i da je branilac okrivljenog isti dan kod Tužilaštva ili Suda BiH, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 97. stav 3. ZPP-a kada je donio pobijano rješenje. Takođe, Kantonalni sud je istakao da sve i da je apelantov punomoćnik imao dokaz da ima zakazano ročište kod drugog suda, da za njega kao advokata to nije opravdan razlog da traži odgodu ročišta jer je dužan da obezbijedi zastupanje svoje stranke na drugi način pa makar i po samoj stranci, o čemu je dužan da blagovremeno obavijesti sud, a ne dan prije ročišta čije odlaganje traži.

7. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 P 003732 10 Gž od 21. maja 2010. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 07 0 P 000969 10 Rev od 21. aprila 2011. godine.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a, prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da visina predmeta spora u konkretnom slučaju nije označena, te da se u takvoj situaciji smatra da visina pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM, te da prema tome revizija nije dozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a. Shodno tome, Vrhovni sud je temeljem člana 247. stav 1. i člana 254. stav 4. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. odlučio kao u izreci rješenja.

9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. U konkretnom slučaju apelant se žali na Rješenje Općinskog suda broj 017-0-P-07-002117 od 20. novembra 2009. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 P 003732 10 Gž od 21. maja 2010. godine kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu podnesenu protiv apelanta i Ekrema Puškara, te Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 P 000969 10 Rev od 21. aprila 2011. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija koju je apelant izjavio protiv naprijed navedenog rješenja Kantonalnog suda. Dakle, apelant osporava procesne odluke u kojima nije raspravljano o apelantovim pravima i obavezama već isključivo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog parničnog postupka.

12. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H. v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

13. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, budući da su redovni sudovi odlučivali samo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog parničnog postupka. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sudzaključuje da pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu da je u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović