Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3443/11 (M. B.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Kazna
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3443/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3443/11, rješavajući apelaciju Mitra Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Brkića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 006575 11 Kž od 29. aprila 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 006575 11 Kv od 5. aprila 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, podnio je 25. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006575 11 Kž od 29. aprila 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 006575 11 Kv od 5. aprila 2011. godine.
2. Prema stanju spisa proizlazi da je apelant presudom Vojnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Vojni sud) broj 586/51 od 1. oktobra 1951. godine osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od sedam godina i na ograničenje građanskih prava u trajanju od dvije godine, te da je kaznu izdržao na Golom Otoku, u trajanju od šest godina.
3. Okružni sud u Novom Sadu se rješenjem broj REH 9/07 od 23. marta 2007. godine, postupajući po apelantovom zahtjevu za rehabilitaciju od 8. februara 2007. godine, oglasio nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i odbacio apelantov zahtjev za rehabilitaciju. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je članom 1. Zakona o rehabilitaciji («Službeni glasnik Republike Srbije» broj 33 od 17. aprila 2006. godine) propisano da se «ovim zakonom uređuje rehabilitacija lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije». Imajući u vidu citirani član zakona te činjenicu da je u momentu lišavanja slobode apelant imao prebivalište u Banja Luci, odnosno u sadašnjoj Republici Srpskoj, to se postupajući sud oglasio nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i apelantov zahtjev za rehabilitaciju odbacio shodno relevantnim zakonskim odredbama.
4. Pošto se Okružni sud u Novom Sadu oglasio nenadležnim apelant je 11. marta 2011. godine podnio molbu za rehabilitaciju Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je rješenjem broj 11 0 K 006575 11 Kv od 5. aprila 2011. godine, odlučujući o molbi apelanta za rehabilitaciju – brisanje osude, apelantovu molbu odbacio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je od apelanta tražio da dopuni svoju molbu od 11. marta 2011. godine, a apelant je obavijestio sud da ne posjeduje pravosnažnu presudu Vojnog suda. Shodno tome, Okružni sud je istakao da kako apelant nije dopunio svoju molbu sa pravosnažnom presudom, da bi sud mogao meritorno odlučiti o njegovoj molbi, apelantov podnesak je kao nepotpun odbačen, na osnovu člana 59. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Pored toga, vijeće Okružnog suda je u podnesku od 21. marta 2011. godine, kojim je tražilo dopunu podneska od apelanta, poučilo apelanta da i po bivšim i sadašnjim zakonskim propisima, rehabilitacija to jest brisanje osude iz kaznene evidencije, nije predviđena za osude preko pet godina.
5. Vrhovni sud je rješenjem broj 11 0 K 006575 11 Kž od 29. aprila 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 006575 11 Kv od 5. aprila 2011. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da obrazloženje dato u rješenju Okružnog suda za primjenu odredbe člana 59. stav 3. ZKP, nije prihvatio kao pravilno i zakonito, obzirom da je apelant postupio po uputama suda od 21. marta 2011. godine, i dostavio svu dokumentaciju koju je posjedovao u vezi sa konkretnim krivičnim postupkom, te decidno iznio činjenicu da nikada nije dobio navedenu presudu Vojnog suda, zbog koje osude traži rehabilitaciju. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da se apelantov zahtjev za rehabilitaciju nije mogao, na osnovu navedene zakonske odredbe, odbaciti, kao neuredan. Međutim, Vrhovni sud je imajući u vidu razloge sadržane u podnesenom zahtjevu, kao i to da iz istih proizlazi da rehabilitaciju traži lice koje je iz političkih ili ideoloških razloga lišeno slobode, a da u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini nije donesen Zakon o rehabilitaciji, našao da zahtjev apelanta za rehabilitaciju, nije dozvoljen, te da ga iz tog razloga treba odbaciti.
6. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored navedenog, apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na rehabilitaciju predviđeno članom 17. stav 2. Ustava Republike Srpske.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na rehabilitaciju predviđeno članom 17. stav 2. Ustava Republike Srpske. Ovo pitanje je van ratione materiae nadležnosti Ustavnog suda u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, jer ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».
9. S obzirom da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora odlučiti da li su garancije predviđene navedenim članovima uopće primjenjive na apelantov slučaj.
10. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da «[...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]». Postavlja se pitanje da li u konkretnom slučaju postoji bilo kakva krivična optužba protiv apelanta, odnosno da li se predmetni postupak tiče njegovih građanskih prava i obaveza.
11. Imajući u vidu činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se u postupku koji je apelant vodio pred Okružnim i Vrhovnim sudom nije utvrđivala osnovanost bilo kakve optužbe protiv apelanta niti su u tom postupku utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze. Osim toga, Ustavni sud konstatuje da prema odredbama važećih propisa osude na kaznu zatvora preko pet godina ne mogu biti predmet postupka brisanja osude (član 102. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske). S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu iz Odluke o dopustivosti broj AP 2258/06 od 3. aprila 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da predmetni postupak brisanja osude ne uživa zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud tokom postupka utvrdio da je apelant podnio zahtjev za rehabilitaciju kao lice koje je iz političkih i ideoloških razloga bilo lišeno slobode, te ocijenio da takav zahtjev nije dozvoljen jer u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini nije donesen Zakon o rehabilitaciji lica koja su iz političkih ili ideoloških razloga lišena slobode. Dakle, u konkretnom slučaju redovni sudovi su odlučivali samo o procesnim pitanjima, odnosno o zakonskoj dopustivosti apelantove molbe. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe», slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku brisanja osude iz kaznene evidencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović