Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/11 (B. I., N. I. i N. I.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3505/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3505/11, rješavajući apelaciju Brankice Ivanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brankice Ivanović, Nataše Ivanović i Nine Ivanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028791 11 Rev od 28.
juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028791 03 P od 9. oktobra 2009.
godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Brankica Ivanović, Nataša Ivanović i Nina Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantice ) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijele su 2. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028791 11 Rev od 28. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028791 03 P od 9. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 028791 03 P od 9. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19. novembra 2010. godine, obavezan je tuženi „Kompanija Dunav osiguranje“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanticama na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 2.074,96 KM po kamatnoj stopi koje su plaćale komercijalne banke u Republici Srpskoj na neoročene štedne uloge po viđenju u DEM od 9. maja 1998. godine, te da apelanticama i Arandiji Ivanović na ime troškova sahrane isplati iznos od 2.500,00 KM po kamatnoj stopi koje su plaćale komercijalne banke u Republici Srpskoj na neoročene štedne uloge po viđenju u DEM od 3. jula 1991. godine pa sve do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine zakonsku zateznu kamatu, pa do isplate, s tim što iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od iznosa glavnog duga, dok su sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova sahrane preko dosuđenog iznosa apelantice i Arandija Ivanović odbijene kao neosnovanim. Predmetnom presudom obavezan je tuženi da apelanticama i Arandiji Ivanović naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.820,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantica i Arandije Ivanović za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Apelantice i Arandija Ivanović su izjavile reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19. novembra 2010. godine, koje je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 028791 11 Rev od 28. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da se prema odredbi člana 316. stav 2. istog zakona za vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, a da se prema odredbi člana 316. stav 3. istog zakona kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Takođe, naveo je da prema odredbi člana 318. stav 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom pravnom osnovu, vrijednost se određuje po zbiru vrijednosti svih tih zahtjeva, te da je članom 321. stav 2. propisano da ako se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi. Konstatujući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 1.235,89 KM, odnosno ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. ZPPa-, kao i da odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237. stava 3. navedenog zakona, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbe člana 247. istog zakona.
4. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te traže da im se isplati pravična naknada na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelanti su protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19.
novembra 2010. godine izjavili reviziju ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 028791 11 Rev od 28. juna 2011. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda.
8. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelanticama dostavljena osporena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 028791 10 Gz od 19. novembra 2010. godine budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji izjavljenoj protiv te presude doneseno 28. juna 2011. godine pa se podrazumijeva da su osporenu presudu Okružnog suda morale primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. septembra 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U odnosu na zahtjev apelantica za isplatu pravične naknade na ime povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi samo naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije, apelantima u svakom slučaju ne pripada to pravo.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović