Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/11 (M. S.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3673/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3673/11, rješavajući apelaciju Muhidina Sušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhidina Sušića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 001440 11 Gž od 20. jula 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebranici broj 82 0 P 001440 09 P od 13. decembra 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhidin Sušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Grabovsko, opština Bratunac, kojeg zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnio je 13. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 001440 11 Gž od 20. jula 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 001440 09 P od 13. decembra 2010. godine.

2. Apelant je 25. avgusta 2009. godine tužbom pred Osnovnim sudom pokrenuo postupak protiv Muške Sušić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Smaje Sušića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi smetanja posjeda. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio od suda da utvrdi da ga su ga prvotužena i drugotuženi omeli u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu korišćenja vodovoda izgrađenog 1987. godine tako što su, između ostalog, bez saglasnosti apelanta izvršili zamjenu priključaka vodovodnih cijevi umanjivši na taj način polovinu vode potrebne za apelantovo domaćinstvo, te je zatražio uspostavu pređašnjeg stanja posjeda.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj 82 0 P 001440 09 P od 13. decembra 2010. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj 82 0 P 001440 11 Gž od 20. jula 2011. godine odlučeno je da se tužba u odnosu na prvotuženu smatra povučenom, dok je tužba u odnosu na drugotuženog odbačena kao neblagovremena. Istim rješenjem apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 160,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužbom bila obuhvaćena i prvotužena ali da je apelant na ročištu održanom 17. maja 2010. godine u odnosu na nju povukao tužbu. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da budući da je za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda zakonom propisan prekluzivan rok od 30 dana od saznanja za smetanje i učinioca na koji sud pazi po službenoj dužnosti (na protek roka pozvao se i drugotuženi), to je Osnovni sud, kao prvo, morao da ocijeni blagovremenost podnesene tužbe. U vezi sa navedenim Osnovni sud je istakao da je tužba u tom predmetu podnesena 25. avgusta 2009. godine sa tvrdnjom da je prvotužena izvršila navedeno smetanje u avgustu 2009. godine, bez preciziranja tačnog datuma, da su i prvotužena i drugotuženi u odgovoru na tužbu naveli da je postavljanje vodovodnih cijevi izvršeno u junu te godine, te da je samim tim protekao rok za podnošenje tužbe. Na temelju uvida u zapisnik Odjeljenja za privredu i društvenu djelatnost opštine Bratunac od 10. avgusta 2009. godine Osnovni sud je utvrdio da je dvostruka cijev koja je podijelila vodu na dva domaćinstva ugrađena početkom jula, a ne u avgustu 2009. godine kako je to apelant naveo u tužbi. Osim toga, prema ocjeni Osnovnog suda, i sami svjedoci u postupku su tvrdili da je dvostruka cijev postavljena 17. juna 2009. godine, da ju je apelant dva puta skidao i da se sve to dešavalo u roku od 15 dana. Iz svega navedenog Osnovni sud je utvrdio da su se sva dešavanja oko postavljanja, uklanjanja i ponovnog vraćanja dvostruke cijevi završila do prve polovine jula (oko 10. jula) i da je u to vrijeme apelant znao i za smetanje i za učinioca, te je taj sud na kraju zaključio da je tužba od 25. avgusta 2009. godine podnesena neblagovremeno, odnosno po proteku zakonskog roka od 30 dana, u smislu odredbe člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko-pravni odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/98 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03; u daljnjem tekstu: Zakon).

4. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Osnovnog suda, koje u žalbenom postupku u cijelosti potvrđeno rješenjem Okružnog suda, doneseno u postupku koji je apelant pokrenuo tužbom zbog smetanja posjeda kojim je odbačena kao neblagovremena njegova tužba. Naime, odredbom člana 77. Zakona je, između ostalog, propisano da se sudska zaštita od uznimaravanja, odnosno oduzimanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od saznanja za smetanja i učinioca. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu Osnovni sud je odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu, budući da je tokom postupka utvrdio da je apelant za smetanje i učinioca saznao još u prvoj polovini jula (oko 10. jula), a da je tužba tom sudu podnesena 25. avgusta 2009. godine, dakle po proteku prekluzivnog roka od 30 dana. Dakle, da bi sud meritorno odlučivao o podnesenoj tužbi apelant je morao, u smislu odredbe člana 77. Zakona, tužbu podnijeti u zakonskom roku od 30 dana (na rok sud pazi po službenoj dužnosti) od dana saznanja za smetanje i učinioca. Propuštanjem apelanta da blagovremeno podnese tužbu apelant se lišio mogućnosti da redovni sudovi meritorno rasprave apelantov tužbeni zahtjev i na taj način donesu odluku o suštini apelantovog zahtjeva koja bi bila podobna za apelaciono razmatranje pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni su je zaključio da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga apelacija ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/11 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio