Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/11 (M. P.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3721/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3721/11, rješavajući apelaciju Mehe Pehilja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Pehilja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001131 07 U od 6. jula 2011. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-5080/07 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/III-23-P-10/03 od 28. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Pehilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 001131 07 U od 6. jula 2011. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-5080/07 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/III-23-P-10/03 od 28. marta 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se «zabranilo raspolaganje sa stanom u Ulici Bosanska broj 5 u Sarajevu» (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/III-23-P-10/03 od 21. maja 2003. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-44631/03 od 16. marta 2004. godine odbačen je kao nablagovremen zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je navedeno da je apelant 4. februara 2003. godine podnio tom organu zahtjev za vraćanje predmetnog stana ističući da je nosilac stanarskog prava na tom stanu. Kako je u obrazloženju još istaknuto tokom postupka je utvrđeno da je Rješenjem broj: 14/5-372-1079E/95 od 10. septembra 1995. godine predmetni stan proglašen napuštenim. Na temelju utvrđenog Uprava za stambena pitanja je zaključila da je zahtjev apelanta podnesen neblagovremeno, budući da je rok za podnošenje zahtjeva istekao 4. jula 1999. godine.

3. U ponovnom postupku, nakon što je u upravnom sporu Kantonalni sud Presudom, broj 686/04 poništio zaključak i rješenje iz tačke 2. ove odluke, Uprava je Rješenjem, broj 23-04/III-23- P-10/03 od 28. marta 2007. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Ministarstva, broj 27/02- 23-5080/07 od 11. maja 2007. godine odbila zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je navedeno da je sud u svojim uputama naložio da se provede poseban ispitni postupak u kojem će se utvrditi da li je, kada i kojem organu tokom 1997. godine, eventualno, podnesen zahtjev za povrat predmetnog stana. Postupajući po uputama suda Uprava je saslušala punomoćnika apelanta, apelanta lično u svojstvu svjedoka, vlasnika stana, izvršila provjeru u službenoj evidenciji, te cijeneći sve provedene dokaze zaključila da je apelant prvi i jedini put tom organu podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana 4. februara 2003. godine i to od strane Zilhe Rosić koja nije bila ovlaštena za preuzimanje te pravne radnje, te da je punomoć za zastupanje tek naknadno dostavljena, uz žalbu 1. avgusta 2003. godine. Osim navedenog apelant tokom postupka nije uspio dokazati tvrdnju da je zahtjev za povrat stana poslao tokom 1997. godine putem humantarne organizacije iz Londona «INTERNATIONAL CORPORATION» koja se nalazila u sastavu Crvenog križe, budući da je apelant u to vrijeme boravio na liječenju u Londonu. Uprava se na kraju obrazloženja pozvala na odredbu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH, br. 11/98, 38/99, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 13/03, 56/01, 15/02, 29/03 i 43/03; u daljnjem tekstu: Zakona o prestanku primjene) i kojom je propisano da ako nosilac stanarkog prava u roku propisanim ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, prestaje mu stanarsko pravo. Budući da apelant nije učinio vjerovatnim navode iz svoje izjave, a kako mu je to omogućio i sud i taj organ provodeći ponovni postupak, to je Uprava nesporno zaključila da je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio nakon zakonom propisanog roka, te mu je samim tim prestalo stanarsko pravo, u smislu odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene.

4. Apelant je tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-5080/07 od 11. maja 2007. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio Presudu, broj 09 0 U 001131 07 U od 6. jula 2011. godine kojom je tužbu odbio, uz obrazloženje da su nakon provedenog postupka svi navodi i prigovori apelanta istaknuti u tužbi ocijenjeni neosnovanim, te da su nižestepena rješenje pravilna i na zakonu zasnovana.

5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke nadležnih organa uprave i Kantonalnog suda kojima je kao neblagovremen odbijen zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed. Apelant je neblagovremenim podnošenjem onemogućio nadležne upravne organe i sud raspravljanje o osnovanosti podnesenog zahtjeva. Naime, odredbama Zakona o prestanku primjene precizirani su rokovi u okviru kojih se zahtjev mogao podnijeti (u konkretnom slučaju rok za podnošenje zahtjeva je istekao 4. jula 1999. godine, odnosno 4. oktobra 1999. godine, a apelant je zahtjev za povrat podnio 4. februara 2003. godine). Propust apelanta da zahtjev podnese u zakonom propisanom roku imao je za posljedicu prestanak stanarskog prava, u smislu odredbe člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Prema tome, apelant je poštujući odredbe navedenog zakona morao podnijeti zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku, odnosno dokazati svoje navode da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno tokom 1997. godine putem humanitarne organizacije iz Londona, kako bi na taj način omogućio nadležnim organima raspravljanje o osnovanosti podesenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da apelant, propuštajući da blagovremeno podnese zahtjev za povrat predmetnog stana, nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Nakon navedenog, budući da nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/11 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio