Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-471/09 (E. A., M. K., A. J., F. M., F. S., Z. L.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-471/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 471/09, rješavajući apelaciju Enise Arnaut i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Arnaut, Mubere Karalić, Azeme Jašarević, Faruka Mujića, Fuada Spahića, Zejne Lihovac, Besime Hodžić, Medihe Hasić i Omera Pašalića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Enisa Arnaut, Mubera Karalić, Azema Jašarević, Faruk Mujić, Fuad Spahić, Zejna Lihovac, Besima Hodžić, Mediha Hasić i Omer Pašalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 16. febraura 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-
000173 od 14. aprila 2006. godine obavezana je JU Osnovna škola «Hamza Humo» iz Zenice (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskim kamatama prema dospjeću pojedinačnih dosuđenih iznosa uz naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.219,64 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-06-001 133 od 6. jula 2007. godine žalba tužene i umješača na strani tužene Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: umješač) je djelimično uvažena, prvostepena presuda u dijelu dosuđenih kamata preinačena na način da zakonska zatezna kamata teče od 25. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine revizija tužene i umješača je odbijena u odnosu na apelante Zejnu Lihovac, Medihu Hasić i Omera Pašalića, dok je u odnosu na ostale apelante odbačena. Stavom II izreke presude odbačena je kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 133 od 6. jula 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da revizija apelanata koji revidiraju samo na odbijajući dio odluke za kamatu, nije dopuštena u smislu člana 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), jer se kamate ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čini glavni dug (član 316. stav 3 ZPP). Vrhovni sud je naveo da su apelanti u predmetnom sporu formalni suparničari, te da se dopustivost revizije ocjenjuje prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne prema njihovom zbiru. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u odnosu na apelante manja od 10.000,00 KM, a što je ukazalo da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizija u smislu člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Vrhovni sud je našao i da uslovi propisani odredbom člana 237. stav 3. ZPP nisu ispunjeni jer odlučivanje po revizijama ne bi imalo utjecaja na primjenu prava u drugim slučajevima.
5. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 133 od 6. jula 2007. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena presuda Kantonalnog suda, s obzirom da je presuda Vrhovnog suda donesena 13. novembra 2008. godine. Apelanti su, dakle, presudu Kantonalnog suda primili prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. febraura 2009. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović