Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2322/11 (Z. P.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2322/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine u predmetu broj AP 2311/11, rješavajući zahtjev Zaima Poturovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zaima Poturovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaim Poturović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 144290 11 od 15. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. jula 2011. godine i 15. augusta 2011. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će opozvati osporenu odluku Općinskog suda koja je upućena MUP-u Kantona Sarajevo o neizdavanju saobraćajne i vlasničke dozvole, do konačne odluke o apelaciji, kao i isplate naknade materijalne štete u iznosu od 800,00 KM.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM zbog prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je, na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja, narušavao javni red i mir napadom na drugog. U obrazloženju rješenja je navedeno da je MUP Kantona Sarajevo, Prva policijska uprava PS Centar, podnijela je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta broj 02/3-1-1-04-2-378/09 od 18. augusta 2009. godine, zbog navedenog prekršaja. Navedeno je da je Općinski sud, shodno članu 44. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH), pozvao apelanta na usmeni pretres 15. februara 2011. godine u 11,00 sati, ali da se apelant „ nije odazvao iako je bio uredno i na vrijeme obaviješten s obzirom da je poziv primio 30.11.2010. godine (dostavnica u spisu).ali je 14.2.2011. godine predao neposredno u pisarnicu Suda podnesak kojim je tražio odlaganje usmenog pretresa, te stavio prigovor zastare vođenja prekršajnog postupka.“ Općinski sud je navedeni prijedlog odbio iz razloga što je apelant u vrijeme kada je bio zakazivan glavni pretres u Osnovnom sudu u Sokocu, gdje je apelant postupao kao branilac optuženog B. S., već znao da je pozvan u svojstvu okrivljenog pred Općinskim sudom. Općinski sud je na usmenom pretresu odbio i prigovor apelanta da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, iz razloga što je uvidom u predmet utvrđeno da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta podnesen 18. augusta 2009. godine, a zbog prekršaja koji je učinjen 30. juna 2009. godine. Postupajući po navedenom zahtjevu, Općinski sud je preduzeo određene radnje i to traženje adrese apelanta 5. aprila 2010. godine, te nakon toga zakazao usmeni pretres i strankama i oštećenom 8. oktobra 2010. godine. Općinski sud je naveo da je traženjem adrese apelanta, a u pravcu gonjenja apelanta kao učinioca prekršaja, prekinuo zastaru vođenja prekršajnog postupka. Naime, od dana kada je prekršaj učinjen, pa do podnošenja zahtjeva za dobijanje adrese za apelanta nije protekla godina dana, a što predstavlja relativni rok zastare, kako je to propisano članom 29. stav 1 tačka 1 Zakona o prekršajima FBiH. Konačno, Općinski sud je na osnovu dokaza podnesenih od strane ovlaštenih organa, utvrdio da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, na način kako je pobliže naznačeno u izreci prvostepenog rješenja. Pri tome, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila sva obilježja prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa mu je Općinski sud izrekao novčanu kaznu, jer se po ocjeni suda svrha kažnjavanja može postići navedenom sankcijom, te da će ista uticati na apelanta da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 144290 11 od 15. aprila 2011. godine žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant samo paušalno naveo da prvostepeni sud nije bio stvarno nadležan rješavati o ovoj pravnoj stvari, pri tom ne obrazlažući te navode posebno. Apelant je, osim toga, naveo da se u konkretnom slučaju ne može raditi nikako o prekršaju, jer advokatska kancelarija, kako je smatrao apelant, ne predstavlja javno mjesto. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, u članu 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira određeno je šta se podrazumijeva pod javnim mjestom, a to je mjesto na koje je slobodan pristup pojedinačno neodređenim licima bez uslova ili pod određenim uslovima. Kako je u ovom slučaju jedini uslov za pristup u advokatsku kancelariju potreba za advokatskom uslugom, advokatska kancelarija se ima smatrati javnim mjestom u smislu odredbi Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Kantonalni sud je zaključio da su navodi apelanta da je zbog istog prekršaja pravomoćno osuđen neargumentovani i ničim potkrijepljeni, pa se Kantonalni sud nije ni upuštao u razmatranje ovog žalbenog osnova.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je protiv njega pokrenut prekršajni postupak, a da ga „niko od zvaničnih policijskih ili tužilačkih organa nije kontaktirao“. Apelant smatra da sud nije pribavio dokaze da je on počinio prekršaj za koji se tereti, te da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka. Apelant navodi da je 12. jula 2011. godine uplatio sve obaveze za registraciju njegovog vozila, ali da mu policija to osporava po nalogu Općinskog suda, dok ne plati novčanu kaznu. Kako taj čin smatra za povredu prava na mirno uživanje imovine, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će opozvati osporenu odluku Općinskog suda koja je upućena MUP-u Kantona Sarajevo o neizdavanju saobraćajne i vlasničke dozvole, do konačne odluke o apelaciji, kao i isplate naknade materijalne štete u iznosu od 800,00 KM.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da opozove osporenu odluku Općinskog suda koja je upućena MUP-u Kantona Sarajevo o neizdavanju saobraćajne i vlasničke dozvole, do konačne odluke o apelaciji, kao i isplate naknade materijalne štete u iznosu od 800,00 KM. Ustavni sud ukazuje da se ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim traži da Ustavni sud „opozove osporenu odluku Općinskog suda“, zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta, a koje će Ustavni sud razmatrati u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2322/11 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio