Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2943/10 (N. M.-K.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2943/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2943/10, rješavajući zahtjev Nede Milković-Kebeljević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nede Milković-Kebeljević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Neda Milković-Kebeljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijela je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 788 od 15. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 430 od 25. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-146 od 15. avgusta 2008. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio prekinut vanparnični postupak pokrenut po prijedlogu M.D. pred Osnovnim sudom do okončanja postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom.
3. Osnovni sud je presudom broj 095-0-P-07-000-146 od 15. avgusta 2008. godine, obavezao apelanticu kao drugotuženu da stan bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) oslobodi od lica i stvari i preda u posjed tužiocu M.D. (u daljnjem tekstu: tužilac), te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužilac je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se apelantica i drugotuženi- Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da mu solidarno nadoknade štetu u označenom iznosu sa kamatom počev od dana presuđenja. Najzad, Osnovni sud se oglasio nenadležnim i tužiočevu tužbu u cijelosti odbacio u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o poravnanju zaključen između tužioca i apelantice i konstatovan u zapisniku prvotužene broj 05-050-48-734/99 od 13. maja 2003. godine.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je tužilac tražio da se poništi ugovor o poravnanju zaključen između tužioca i apelantice na zapisniku kod drugutožene broj 05-050-48-734/99 od 13. maja 2003. godine. Na temelju uvida u navedeni zapisnik Osnovni sud je zaključio da su se tužilac i apelantica sporazumili da u predmetu povrata imovine, koji je pokrenuo tužilac, postupak izvršenja bude obustavljen, te da se ima smatrati da je imovina sporazumno predana u posjed tužiocu, a da će nakon 14 dana od dana sastavljanja odnosnog zapisnika drugotuženom biti priložena dokumentacija „o sporazumijevanju o primopredaji stana“. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na član 1097. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) shodno kom postoji mogućnost poništenja poravnanja, te da se ova odredba odnosi samo na pravne odnose koji su po prirodi stvari nastali u sporovima u kojim je predviđena nadležnost suda u parničnom postupku, pa je zaključio da nije u sudskoj nadležnosti poništenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku. S obzirom da se u konkretnom slučaju nije radilo o poravnanju koje je sklopljeno pred sudom, zaključeno je da ne postoji sudska nadležnost, pa je u skladu sa članom 67. ZPP-a tužba u ovom dijelu odbačena. Nadalje, Osnovni sud je istakao da iz zapisnika broj 05-050-48-734/99 od 13. maja 2003. godine proizilazi da su se tužilac i apelantica saglasili da se ima smatrati da je tog dana imovina sporazumno predana tužiocu u posjed, a da će tužilac i apelantica 14 dana nakon toga prvotuženom predati odgovarajuću dokumentaciju o sporazumijevanju o primopredaji stana. Shodno odredbama ZPP-a, zaključeno je da se imalo smatrati da su apelantica i tužilac postigle sporazum, odnosno zaključile ugovor kojim se apealntica obavezala da u roku od 14 dana isprazni stan i preda ga u posjed tužiocu. S obzirom da apelantica nije ispraznila stan nego se i sad nalazi u njemu, ocijenjeno je osnovanim traženje tužioca da mu apelantica, kao nosiocu stanarskog prava kom je ovo pravo potvrđeno Odlukom CRPC-a od 15. decembra 2000. godine, preda predmetni stan u posjed. S tim u vezi ukazano je da iz akta prvotuženog od 7. marta 2007. godine proizilazi da ovaj organ smatra okončanim postupak prinudnog izvršenja njegovog zaključka od 5. decembra 2001. godine, kojim je tužiocu predmetni stan vraćen u posjed, te da tužioca upućuje da svoja prava dalje ostvaruje u postupku pred sudom. S obzirom da je nesporno da je između stranaka postignuta suglasnost da apelantica u roku od 14 dana od poravnanja zaključenog 13. maja 2003. godine preda predmetni stan tužiocu, a koji dogovor nije ispunila, zaključeno je da tužilac i nije imao drugu mogućnost nego da zaštitu i ostvarivanje svojih prava traži u postupku pred sudom. S obzirom da je tužilac u odnosu na apelanticu sa tužbenim zahtjevom uspio u 1/3, u skladu sa članom 386. ZPP-a apealntica je obavezana da mu nadoknadi troškove postupka koji se sastoje od: sastavljanja tužbe 480,00 KM, zastupanja na dva održana ročišta po 480,00 KM, jedno odloženo ročište 240,00 KM, što sa paušalom od 25%-420,00 KM nagradom za vrijeme 240,00 KM, taksom na tužbu i presudu po 500,00 KM, shodno uspijehu u parnici predstavlja dosuđeni iznos troškova od 1.114,00 KM.
5. Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-08-000 430 od 25. maja 2009. godine odbio apelanticinu žalbu i presudu Osnovnog suda u cijelosti potvrdio. Iz obrazloženja presude proizilazi da se Okružni sud u cijelosti saglasio sa razlozima i obrazloženjima koje je istakao prvostepeni sud kako u pogledu postignutog sporazuma između apelatnice i tužioca o napuštanju i predaji stana koji ona nije ispoštovala tako i u pogledu zaključka da tužilac nije imao drugu mogućnost nego da u nastaloj situaciji zaštitu svojih prava ostvaruje u sudskom postupku. Apelanticin žalbeni navod da su povrijeđene odredbe procesnog i materijalnog prava zbog činjenice da u konkretnom slučaju postoje dva izvršna naslova, tj. prvostepena presuda i zaključak o dozvoli izvršenja nadležnog organa uprave, ocijenjen je neosnovanim jer se u oba slučaja radi o izvršenju predajom u posjed jednog istog stana jednom istom licu.
6. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 788 od 15. aprila 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na presudu Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir da se vrati u taj stan i da se odredbe ovog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Nadalje, ukazano je da je pored nadležnosti redovnih sudova, odredbama navedenog zakona nadležnost za rješavanje po zahtjevima za povrat napuštenih stanova u relevantnom vremenskom periodu proširena i na Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, a prema Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir, takav zahtjev mogao se podnijeti i CRPC-u. Shodno navedenom, zaključeno je da je tužilac kao nosilac stanarskog prava, obzirom da je u pitanju građanskopravni odnos, ovlašten da se tužbom za predaju stana u posjed obrati sudu, neovisno od toga da li po njegovom zahtjevu istovremeno teče i postupak pred nadležnim upravnim organom. U vezi s tim ukazano je da i apelantica u reviziji navodi da je tužilac u povodu ponovnog obraćanja za predaju stana u posjed od nadležnog organa upućen da svoja prava ostvaruje u sudskom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da tužilac u postupku dokazao da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu čl. 11. i 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da je stan napušten u periodu od 13. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, a da apelantica nije uspjela dokazati suprotno, pa je zaključeno da je odluka drugostepenog suda kojom se potvrđuje prvostepena presuda u dijelu apelanticine obaveze predaje stana u posjed tužiocu pravilna. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 231. ZPP-a jer je ocijenio sve bitne žalbene navode. Također, pravilnom je ocijenjena i odluka o troškovima postupka koja je po ocijeni ovog suda donesena u skladu sa članom 386. ZPP-a. U vezi s tim je istaknuto da je tužitelj uspio samo u odnosu na jedan od istaknutih tužbenih zahtjeva, ali da to njegov zahtjev za naknadu troškova postupka ne čini djelimično osnovanim, jer u pogledu preostala dva zahtjeva koja je isticao i s kojim nije uspio, nije ni imao posebnih troškova vezanih samo za te zahtjeve, a u kom slučaju mu se ti troškovi i ne bi mogli priznati. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da se revizijom pravilno ukazuje da pobijana odluka ne sadrži materijalnopravni propis na kom je drugostepeni sud zasnovao svoj stav o neosnovanosti žalbe, ali je ocijenjeno da ovaj propust nije od uticaja na zakonitost pobijane presude.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica prije svega ukazuje na, po njenom mišljenju, kontradiktorno obrazloženje presude Osnovnog suda. U vezi s tim ističe da je Osnovni sud pravilno zaključio da ne postoji sudska nadležnost jer se u konkretnom slučaju nije radilo o poravnanju zaključenom pred nadležnim sudom, pa je shodno tome odlučio da se tužbeni zahtjev za poništenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku ima odbaciti. Međutim, odmah nakon toga Osnovni sud se poziva na sadržaj zapisnika od 13. maja 2003. godine kojem daje karakter postignutog sporazuma između apelantice i tužioca, a čime derogira već utvrđenu činjenicu da je postupak povrata predmetnog stana okončan u postupku pred nadležnim organom uprave. Nadalje, apelantica ističe da u obrazloženju osporene presude Osnovnog suda nedostaju odredbe materijalnog prava na kojim je ova odluka utemeljena, a zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo ne efektivno korištenje djelotvornog pravnog lijeka, odnosno „pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije“, a isto tako i pravo da adekvatno učestvuje u žalbenom postupku. Nadalje, apelantica ističe da propust Osnovnog suda da se pozove na relevantnu odredbu materijalnog prava nije sankcionisan ni od strane Okružnog suda, koji u stvari vrši istu povredu u svojoj presudi. Također, apelantica ukazuje da drugostepeni sud nije dao nikakav odgovor u pogledu njenih žalbenih navoda koji su se ticali odluke o troškovima postupka u prvostepenoj presudi. Najzad, apelantica smatra da ni iz presude Vrhovnog suda nije jasno po kom pravnom osnovu je apelantica obavezana da predaju u posjed predmetnog stana tužiocu, odnosno po kom pravnom osnovu je tužilac bio ovlašten da traži i dobije uvođenje u posjed stana na kom ima stanarsko pravo. Apelantica osporava i stanovište Vrhovnog suda da činjenica da osporena presuda Okružnog suda ne sadrži materijalnopravni propis na kom je zasnovana nije od uticaja na zakonitost pobijena odluke, te s tim u vezi ističe da je članom 191. stav 4. ZPP-a izričito propisano da obrazloženje presude uvijek mora da sadrži poziv na materijalnopravni propis na osnovu kog je presuda donesena.
8. Nadalje, apelantica je istakla da joj prijeti opasnost od nanošenja nenadoknadive štete u slučaju da tužilac otkupi predmetni stan po odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, donošenjem u vanparničnom postupku rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, pa je zatražila donošenje privremene mjere kojom se prekida vanparnični postupak pred Osnovnim sudom koji je pokrenuo tužilac a do okončanja postupka po apelacije pred Ustavnim sudom.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju apelantica traži donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti vanparnični postupak koji je tužilac pokrenuo pred nadležnim sudom u svrhu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, jer tvrdi da će joj, u slučaju da tužilac otkupi predmetni stan, biti nanesena nenadoknadiva šteta. Međutim, apelantica ne obrazlaže u čemu će se ogledati neandokandiva šteta, niti nude dokaze koji bi ovu njenu tvrdnju učinili vjerovatnom. Nadalje, s obzirom da apelantica u apelaciji iznosi navode o povredi ljudskih prava koji se tiču samog merituma spora, pa bi njihovim uvažavanjem prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri bilo bi prejudicirano odlučivanje o samom meritumu predmeta, a u nedostatku obrazloženja i razloga zašto se traži donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan te da donošenje privremene mjere ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka u skladu sa članom 77. stav 1. pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović