Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3052/11 (Privredno društvo TEF d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3052/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobar 2011. godine, u predmetu broj AP-3052/11, rješavajući zahtjev Privrednog društva TEF d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Privrednog društva TEF d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredno društvo TEF d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i to: u krivičnom postupku u predmetu istrage Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj KT-51/10, odnosno u stečajnom postupku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 St 115069 09 St.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) bilo naloženo da stavi van snage svoje rješenje o određivanju privremene mjere obezbijeđenja broj S1 2 K 002597 Krn 2 (veza: X-KRN-10/892) od 22. oktobra 2010. godine ili da, u skladu sa članom 243. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) odredi sredstva kojim će se privremena mjera obezbijeđenja prinudno ostvariti. Apelant je zatražio da se Tužilaštvu BiH naloži da, u skladu sa članom 243. ZIP-a odredi sredstva kojim će se privremena mjera obezbijeđenja, određena navedenim rješenjem Suda BiH prinudno ostvariti, uz odgovarajuću primjenu odredbi navedenog zakona o određivanju sredstava i predmeta izvršenja u rješenju o izvršenju. Najzad, apelant je zatražio da se državi BiH i Pravobranilaštvu BiH naloži da preduzme sve mjere kojim će zabraniti svim fizičkim i pravnim licima da raspolažu i koriste pokretnu imovinu apelanta koja je obuhvaćena navedenim rješenjem Suda BiH, kao i da preduzme sve mjere u cilju obezbijeđenja i čuvanja ove imovine koja se nalazi u krugu fabrike Granit d.d. Jablanica u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), odnosno da mu omoguće neometan pristup, preuzimanje, raspolaganje i korištenje pokretne imovine iz kruga stečajnog dužnika, a koja je njegovo vlasništvo i koja nije obuhvaćena privremenim mjerama obezbijeđenja iz navedenog rješenja Suda BiH, a prema specifikaciji koju je priložio.

3. Općinski sud u Sarajevu je rješenjem broj 65 0 St 115069 09 St od 27. januara 2010. godine otvorio stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika. Kao vrijeme otvaranja stečajnog postupka utvrđena je srijeda, 27. januar 2010. godine. Povjeriocu su pozvani da u roku od 30 dana od dana objavljivanja Oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Sl. novinama FBiH“ prijave svoja potraživanja sudu u dva primjerka sa dokazima, a u skladu sa članom 110. Zakona o stečajnom postupku. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik, te je ročište za ispitivanje prijava potraživanja zakazano za 24. mart 2010. godine.

4. Tužilaštvo BiH je dopisom broj KT-51/10 od 9. marta 2010. godine obavijestilo Policijske uprave Konjic i Jablanica (u daljnjem tekstu: PU) da je Sud BiH rješenjem broj X-KRN-10/892 od 27. februara 2010. godine odredio pritvor protiv osumnjičenih M.M., N.T. i M.O., a protiv osumnjičenog N.D. (u daljnjem tekstu: vlasnik apelanta) izdao mjere zabrane bilo kakvih poslovnih aktivnosti vezanih za firmu „TEF“ d.o.o. Sarajevo (apelant) i „Granit“ d.d. Jablanica (stečajni dužnik), kao i zabranu kontakta sa osumnjičenim i drugim potencijalnim saučesnicima, osobito zaposlenim kod apelanta i stečajnog dužnika.

5. Općinski sud u Sarajevu je 24. marta 2010. godine održao prvo ispitno ročište u stečajnom postupku, a kom je pristupio i apelant. Nakon što je stečajni upravnik izjavio da nije uveden u posjed imovine stečajnog dužnika, odnosno poslovne dokumentacije pa da ne može da se izjasni o prijavljenim potraživanjima, sud je donio rješenje da se ovo ročište odlaže i da će naredno biti zakazano nakon što stečajni upravnik dostavi sudu izvještaj i obavijesti ga da je ušao u posjed imovine i poslovne dokumentacije stečajnog dužnika, te da su se stekli uslovi da se provjeri osnovanost prijavljenih potraživanja.

6. Apelant je 16. aprila 2010. godine od PU Konjic zatražio da mu omogući pristup opremi, koja je takstativno pobrojana, a koja se nalazi kod stečajnog dužnika koja je njegovo vlasništvo, a u potvrdu čega je priložio i ugovor o kupoprodaji iste. PU Konjic, PS Jablanica je 22. aprila 2010. godine obavijestila apelanta da je u povodu apelantovog sličnog zahtjeva od 2. marta 2010. godine zatražila upute od Tužilaštva BiH, koji je ih je svojim aktom broj KT-51/10 od 9. marta 2010. godine obavijestilo da je prema vlasniku apelanta rješenjem Suda BiH izrečena mjera zabrane preduzimanja bilo kakvih poslovnih aktivnosti vezanih za apelanta i stečajnog dužnika. Apelantu je preporučeno da se obrati Sudu i Tužilaštvu BiH. U odgovoru na ovu obavijest apelant je 26. aprila 2010. godine obavijestio PS Jablanica da se izdata zabrana odnosi na vlasnika, a ne i na rad apelanta, te je zatraženo da se preduzmu mjere kako bi se zaštitila imovina apelanta.

7. Tužilaštvo BiH je dopisom broj KT-51/10 od 14. oktobra 2010. godine, a u povodu zakazanog uvođenja stečajnog upravnika u firmu stečajnog dužnika za 18. oktobra 2010. godine shodno rješenju Općinskog suda u Konjicu, od predsjednika Vrhovnog suda zatražilo da naloži odlaganje provođenja stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika do okončanja krivičnog postupka pred Sudom BiH ističući da nisu sazreli uslovi za pokretanje i vođenje stečajnog postupka, odnosno da ako on to ne učini ili nije u mogućnosti, da će Tužilaštvo BiH biti primorano da se obrati Visokom predstavniku za pomoć. Ovakav zahtjev je opravdan navođenjem provedenih istražnih radnji i saznanja do koji je došlo Tužilaštvo BiH, enormno visokim iznosima pričinjene štete stečajnom dužniku i dr.

8. Sud BiH je rješenjem broj S1 2 K 002597 Krn 2 (veza: X-KRN-10/892) od 22. oktobra 2010. godine usvojilo prijedlog Tužilaštva BiH broj Kt-51/10 od 12. oktobra 2010. godine te u krivičnom postupku protiv osumnjičenih i vlasnika apelanta odredilo privremenu mjeru obezbijeđenja, kojom je, pored ostalog u tački II: zabranjena prodaja, skrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđenja pokretne imovine trećih lica koja se nalazi u svim dijelovima stečajnog dužnika, do okončanja stečajnog postupka u predmetu Tužilaštva BiH Kt-51/10, i to takstavino pobrojana imovina koja je trenutno prenijeta u vlasništvo TEF d.o.o. Sarajevo (apelant), a u tački IV: zabranjena prodaja, skrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđenje gotovih poluproizvoda i proizvoda u označenoj količini i vrijednosti, a koja se trenutno nalaze na lageru stečajnog dužnika do okončanja krivičnog postupka. Izvršenje određenih mjera povjereno je Tužilaštvu BiH koje je bilo u obavezi da odredi nadležna tijela za provođenje navedenih mjera, te da određenim tijelima dostavi rješenje radi provođenja. U obrazloženju je istaknto da je zaključeno da su ispunjeni uslovi iz člana 73. i 202., ZKP BiH, kao i da u fazi istrage sud ne može cijeniti da li je došlo do izvršenja određenih krivičnih djela, kao ni da li je konkretna imovina nastala činjenjem krivičnih djela, ali da predložene mjere zabrane mogu biti određene upravo iz razloga osiguranja imovine koja bi eventualno mogla postati predmetom oduzimanja shodno članu 245. ZIP-a.

9. Apelant je u pismenom obraćanju Tužilaštvu BiH 9. novembra 2010. godine zatražio da spriječi blokiranje djela njegove opreme koja se nalazi kod stečajnog dužnika a u odnosu na koju nije tražena niti je donesena privremena mjera.

10. Tužilaštvo BiH je 10. novembra 2010. godine na temelju člana 35. stav 1. i 2. ZKP izdalo naredbu Općinskom sudu u Sarajevu broj KT-51/10 kojom je zatraženo da se u stečajnom postupku protiv stečajnog dužnika imaju ispoštovati rješenje Suda BiH o određivanju privremene mjere i rješenje o dopuni ovog rješenja broj S1 2 K 002597 Krn 2 (veza X-KRN-10/892) od 8. novembra 2010. godine. U obrazloženju naredbe je istaknuto da je Sud BiH odlučio da je stečajnom dužniku potrebno omogućiti redovno poslovanje kako isti ne bi trpio daljnje negativne posljedice pa je u tom smislu dopunjena tačka IV rješenja o određivanju privremene mjere.

11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 2 K 002597 10 Krn (veza broj: X-KRN- 10/892) od 12. novembra 2010. godine odbilo žalbu osumnjičenog vlasnika apelanta na rješenje Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine kojim je određena privremena mjera. U obrazloženju rješenja u vezi sa žalbenim navodima da apelant i odgovorno lice nemaju status osumnjičenih u odnosnom krivičnom postupku ukazano je da se osnovano sumnja da se imovina naznačena u osporenom rješenju dovodi u vezu sa nezakonitim radnjama, odnosno potiče od nezakonitih radnji, pa da je u cilju uspješnog vođenja postupka u interesu da se ista privremeno oduzme dok se ne rasvijetle činjenice u pogledu načina njenog sticanja, a što nije suprotno članu 73. stav 1. i 202. stav

1. ZKP. Najzad, ukazano je na član 74. ZKP prema kom se privremeno oduzeti predmeti vraćaju vlasniku odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da ne postoje razlozi za njihovo dalje zadržavanje.

12. Stečajni sudija je 7. i 10 decembra 2010. godine sačinio službene zabilješke u kojim su stečajni upravnik nad stečajnim dužnikom i direktor Agencije za zaštitu ljudi i imovine koja je po ugovoru zaključenim sa stečajnim upravnikom štitila imovinu stečajnog dužnika saglasno izjavili da su 6. decembra 2010. godine neovlaštena lica predvođena sa četiri imenovane osobe provalila u krug stečajnog dužnika odakle su u sudskom izvršnom postupku 18. oktobra 2010. godine prinudno udaljena od sudske policije, da navedena lica već duže vrijeme vrše pritisak na radnike Agencije za zaštitu i krivična djela, te da je nejasno zašto nadležno tužilaštvo nije preduzelo ništa po više krivičnih prijava koje su podnijeli.

13. Stečajni upravnik je obavijestio Općinski sud u Sarajevu da od 13. decembra 2010. godine imovina stečajnog dužnika nije obezbijeđena jer je neovlaštena grupa od oko 120 bivših radnika stečajnog dužnika otjerala zaštitare, te da on kao stečajni upravnik nije u mogućnosti obezbijediti imovinu stečajnog dužnika.

14. Apelant je 14. decembra 2010. godine od PU Konjic zatražio da mu se pruži asistencija pri preuzimanju imovine koja nije obuhvaćena privremenom mjerom izdatom od Suda BiH a u čiji posjed je uveden rješenjem Općinskog suda u Konjicu 18. oktobra 2010. godine. PU Konjic je 21. decembra 2010. godine obavijestila apelanta da nije u mogućnosti pružiti asistenciju s obzirom na privremenu mjeru obezbijeđenja izdatu od Suda BiH, kao i da je konsultovan tužilac koji vodi istragu u konkretnom predmetu, a koja ih je uputila da je kompletna oprema kod stečajnog dužnika predmet istrage i da se ne dozvoljava nikakvo raspolaganje istom.

15. Apelant se 22. decembra 2010. godine obratio Tužilaštvu BiH tražeći obrazloženje zašto mu se onemogućava pristup opremi koja nije obuhvaćena privremenom mjerom. Tužilaštvo BiH je u odgovoru od 24. decembra 2010. godine, pored ostalog istaklo da je vlasnik apelanta, kom je izrečena mjera zabrane preduzimanja bilo kakvih poslovnih aktivnosti vezanih za apelanta i stečajnog dužnika zatražio do Općinskog suda u Konjicu da ga uvede u posjed pokretnih stvari koje je taksativno pobrojao i apelant a što nije smio učiniti s obzirom na izrečenu mjeru. Nadalje, ukazano je da je Tužilaštvo BiH na dan 1. decembra 2010. godine u istom krivičnom predmetu proširilo istragu i na apelanta i na A.D. (u daljnjem tekstu: odgovorno lice kod apelanta), te da su u toku i „druga proširenja istrage“ a naročito u vezi sa krivičnim djelom pranja novca a za što je neophodno provjeriti od čijeg novca je vlasnik apelanta kupio opremu na čijoj predaji u posjed insistira apelant.

16. Iz zapisnika sačinjenog dana 23. februara 2011. godine kod Općinskog suda u Sarajevu na skupštini povjerilaca u postupku nad stečajnim dužnikom proizilazi da je stečajni upravnik i nakon prinudnog uvođenja u posjed imovine stečajnog dužnika bio onemogućen da obavi posao jer ga je u tom spriječila grupa radnika stečajnog dužnika koja je preuzela i drži u faktičkom posjedu imovinu stečajnog dužnika.

17. Komisija za vrijednosne papire je dopisom broj 06/1-48-608-3/11 od 21. marta 2011. godine od stečajnog upravnika zatražila da se izjasni u kojoj fazi se nalazi stečajni postupak, te o validnosti oglasa objavljenog u dnevnim novinama SAN o sazivanju vanredne skupštine stečajnog dužnika zakazane za 31. mart 2011. godine. U odgovoru na ovaj dopis 24. marta 2011. godine stečajni upravnik je ukazao na relevantne odredbe, prije svega, član 51. Zakona o stečaju prema kom otvaranjem stečajnog postupka prava svih organa prelaze na stečajnog upravnika.

18. Apelant je 28. marta 2011. godine zatražio od PU Konjic da mu se omogući, uz prisustvo policije, pristup i uvid u imovinu koja je u njegovom vlasništvu, a koja se nalazi u krugu stečajnog dužnika jer je došao do saznanja da je određeni broj mašina, njegovo vlasništvo, otuđen.

19. Općinski sud u Sarajevu je 30. marta 2011. godine u odgovoru na podnesak Ministarstva privrede HNK istakao da je po nalogu ovog suda Općinski sud u Konjicu prinudno uveo stečajnog upravnika u posjed imovine stečajnog dužnika, ali da je nakon toga stečajnom upravniku onemogućeno držanje imovine stečajnog dužnika u posjedu jer je grupa lica silom i prijetnjom otjerala radnike obezbijeđenja. Nadalje, ukazano je da je ovaj sud napravio više krivičnih prijava i dostavio više dokaza Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru. Također, ukazano je da je od MUP-a HNK u više navrata traženo da osigura sigurnosne uslove stečajnom upravniku i radnicama koje on angažuje za nastavak rada stečajnog dužnika, ali da nema saznanja da li je neko lice procesuirano odnosno nije dobio odgovor na urgencije upućene MUP-u HNK.

20. Komisija za vrijednosne papire je 30. marta 2011. godine dopisom broj 06/1-48-608-14/11 obavijestila stečajnog upravnika da je najveće dioničare i sazivače skupštine stečajnog dužnika upozorila na odredbe člana 259. stav 4. Zakona o privrednim društvima i člana 15. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira, te da će voditi računa o postupanju u skladu sa ovom obavijesti odnosno da će u slučaju kršenja navedenih odredbi postupiti u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koja ima.

21. PU Jablanica je 20. aprila 2011. godine obavijestila apelanta, a u povodu njegovog obraćanja od 28. marta 2011. godine da je izvršila uviđaj i utvrdila šta je otuđeno iz kruga stečajnog dužnika, odnosno da nije bilo otuđenja mašina na koje je apelant ukazao.

22. Stečajni upravnik je 30. maja 2011. godine Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru, Područno tužilaštvo Konjic, podnio krivičnu prijavu protiv četiri lica, ističući da su počinili krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje, krivično djelo organizovanje otpora, krivično djelo krađe i teške krađe, krivično djelo zloupotrebe u stečajnom postupku, krivično djelo oštećenja povjerioca. Istom tužilaštvu stečajni upravnik je podnio krivičnu prijavu 1. juna 2011. godine protiv sedam lica zbog krivičnog djela teške krađe.

23. Apelant se 3. juna 2011. godine obratio podneskom Općinskom sudu u Sarajevu tražeći da se preduzmu mjere u cilju zaštite opreme koja se nalazi u krugu stečajnog dužnika koja je neovlašteno okupirana od određenih lica koja su neovlašteno sazvala skupštinu stečajnog dužnika i izabrala nadzorni odbor i direktora.

24. Apelant se 3. juna 2011. godine obratio i predsjednici Suda BiH tražeći da se preduzmu mjere u svrhu zaštite imovine i opreme u krugu stečajnog dužnika.

25. Apelantov vlasnik se 12. juna 2011. godine obratio glavnom tužiocu Tužilaštva BiH tražeći da se preduzmu mjere u cilju zaštite imovine, da spriječi tužioca zaduženog sa predmetom KT- 51/10 da svojim nezakonitim naredbama onemogućava njegovu firmu (apelanta) da raspolaže svojom imovinom a koja i nije predmet mjera koje je usvojio Sud BiH, da učini sve da se istraga u predmetu KT – 51/10 okonča jer traje već 15 mjeseci.

26. Tužilaštvo BiH je 27. juna 2011. godine izdalo dodatno pojašnjenje rješenja Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine kojim je određena privremena mjera ističući da stečajni dužnik može koristiti mašine i opremu koje su bile predmet privremene mjere za nastavak proizvodnje, odnosno da se one mogu upotrebljavati u redovnom procesu proizvodnje uz propisano rukovanje i održavanje.

27. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru, Područno tužilaštvo Konjic, obavijestilo je Općinski sud u Sarajevu da je u predmetu Kt-2/11 podignuta optužnica 9. juna 2011. godine protiv V.Š. i još šest lica zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje, da je u predmetu Kt-69/11 donijeta odluka o neprovođenju istrage protiv V.Š. i M.Ć., te da su u predmetu Kt-106/11 u toku istražene radnje po čijem okončanju će biti donijeta odgovarajuća tužilačka odluka.

28. Apelant je 7. jula 2011. godine podnio pritužbu glavnom tužiocu Federalnog tužilaštva Federacije BiH a zbog obavijesti Kantonalnog tužilaštva Mostar, Područno tužilaštvo Konjic da u predmetu Kt-69/11 neće pokretati krivičnu istragu.

29. Apelantov vlasnik se 7. jula 2011. godine obratio predsjednici Suda BiH tražeći da se preduzmu mjere kako bi se spriječilo dalje nezakonito raspolaganje imovinom stečajnog dužnika, de se njegovim serviserima omogući pristup opremi, koja je vlasništvo njegove firme (apelanta) sve dok se pravosnažnom presudom ne dokaže drugačije, pa da je shodno tome, Tužilaštvo BiH ne može davati na raspolaganje i korištenje bilo kome.

30. U vezi sa apelantovim podneskom od 3. juna 2011. godine, predsjednica Sudu BiH je u odgovoru od 12. jula 2011. godine istakla da nije jasno preduzimanje kojih mjera apelant traži, da je provođenje mjera naloženih rješenjem Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine povjereno Tužilaštvu BiH, da se, u vezi sa opremom koja je predmet obezbijeđenja kako Suda BiH, tako i Općinskog suda u Sarajevu postavlja pitanje nadležnosti Suda BiH za preduzimanje bilo kakvih radnji kojim bi se ocjenjivao ili sankcionisao rad Općinskog suda u Sarajevu, PU Jablanica kao i kontrole sazivanja skupštine stečajnog dužnika.

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u krivičnom postupku u predmetu istrage Tužilaštava BiH broj KT-51/10, te u stečajnom postupku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 St 115069 09 St, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Apelant najprije ističe da se stečajni postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu još uvijek nalazi u početnoj fazi odnosno da od donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom 27. januara 2010. godine nije ništa učinjeno. Kao razloge za ovakvo stanje apelant navodi konstantne fizičke napade na stečajnog upravnika i sprečavanje ovlaštenih lica u prinudnom provođenju odluke o uvođenju stečajnog upravnika u posjed imovine stečajnog dužnika a o čemu je sačinjeno više službenih zabilješki, te potpuni izostanak asistencije i intervencije nadležnih policijskih tijela. Apelant posebno ukazuje na ponašanje tužioca koji vodi istragu u predmetu KT-51/10 a koja, po njegovom mišljenju, svojim nezakonitim miješanjem i pritiscima na Općinski sud u Sarajevu, stečajnog upravnika, predsjednika Vrhovnog suda, MUP HNK, PU Konjic i PS Jablanica onemogućava regularan tok stečajnog postupka, a čime se ujedno umiješala i u apelantovo pravo na imovinu. Apelant u prilog ovih tvrdnji ističe da je u stečajnom postupku blagovremeno prijavio svoja potraživanja kao izlučni povjerilac, da je rješenjem Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine kojim je izrečena privremena mjera obezbijeđenja u krivičnom postupku koji se ne vodi protiv njega obuhvaćena i njegova imovina kojoj mu je onemogućen pristup i preuzimanje u posjed, odnosno da zahvaljujući naredbama tužioca Tužilaštva BiH, ne može doći u posjed i preuzeti ni onu opremu koja se zatekla kod stečajnog dužnika, koja je njegovo vlasništvo, a koja nije ni obuhvaćena navedenim rješenjem.

33. U vezi sa krivičnim postupkom apelant ističe da je istraga u predmetu KT-51/10 pokrenuta 11. februara 2010. godine, dakle 15 dana nakon otvaranja stečajnog postupka. Nadalje, apelant ukazuje na rješenja Suda BiH broj KRN-10/892 od 26. maja 2010. godine kojim je određen pritvor protiv tri osumnjičena lica, a u kom je, po ocijeni Suda BiH, Tužilaštvu BiH dovoljno još dva mjeseca da okonča istragu u navedenom predmetu a zbog čega nije prihvaćen prijedlog da se osumnjičenim pritvor produži za tri mjeseca, ali da usprkos tome, istraga u ovom predmetu ni do danas nije okončana. Nadalje, apelant ukazuje da po njegovim saznanjima istraga nije pokrenuta niti je postojeća istraga proširena na njega kao ni na njegovo odgovorno lice. S obzirom na navedeno, apelant smatra da privremenom mjerom obezbijeđenja izrečenom rješenjem Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine nije mogla biti obuhvaćena njegova imovina koja je njegovo vlasništvo i koja se zatekla kod stečajnog dužnika. Pri tom, apelant posebno ukazuje da ne samo što mu je onemogućen pristup ovoj imovini, već ne može doći u posjed niti preuzeti ni onu svoju imovinu koja se zatekla kod stečajnog dužnika, a koja nije ni obuhvaćena mjerom izrečenom navedenim rješenjem Suda BiH. Apelant ističe da je na činjenicu da se radi o njegovoj imovini, kao pravnog lica, ukazivao u svojoj žalbi na navedeno rješenje Suda BiH i njegov vlasnik koji je obuhvaćen istragom u predmetu KT-51/10 ali da je ovaj prigovor odbijen kao neosnovan. Nadalje, apelant ukazuje na, po njegovom mišljenju nezakonito postupanje i opstrukcije tužioca Tužilaštva BiH koji ni nakon 18 mjeseci nije okončao istragu, ali ga to ne sprječava da se miješa u rad nadležnih pravosudnih institucija, policijskih organa, samovoljnom tumačenju rješenja Suda BiH i komunikaciji sa nelegalnim organima stečajnog dužnika i tako onemogućava apelanta da ostvari svoja izlučna prava, odnosno pravo na imovinu.

34. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) bilo naloženo da stavi van snage svoje rješenje o određivanju privremene mjere obezbijeđenja broj S1 2 K 002597 Krn 2 od 22. oktobra 2010. godine ili da, u skladu sa članom 243. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) odredi sredstva kojim će se privremena mjera obezbijeđenja prinudno ostvariti. Apelant je zatražio da se Tužilaštvu BiH naloži da, u skladu sa članom 243. ZIP-a odredi sredstva kojim će se privremena mjera obezbijeđenja, određena navedenim rješenjem Suda BiH prinudno ostvariti, uz odgovarajuću primjenu odredbi navedenog zakona o određivanju sredstava i predmeta izvršenja u rješenju o izvršenju. Najzad, apelant je zatražio da se državi BiH i Pravobranilaštvu BiH naloži da preduzme sve mjere kojim će zabraniti svim fizičkim i pravnim licima da raspolažu i koriste pokretnu imovinu apelanta koja je obuhvaćena navedenim rješenjem Suda BiH, kao i da preduzme sve mjere u cilju obezbijeđenja i čuvanja ove imovine koja se nalazi u krugu stečajnog dužnika, odnosno da mu omoguće neometan pristup, preuzimanje, raspolaganje i korištenje pokretne imovine iz kruga stečajnog dužnika, a koja je njegovo vlasništvo i koja nije obuhvaćena privremenim mjerama obezbijeđenja iz navedenog rješenja Suda BiH, a prema specifikaciji koju je priložio.

35. U prilog donošenja privremene mjere apelant je istakao da je zbog nezakonitog i neprofesionalnog rada Tužilaštva BiH kao nesporni titular vlasništva na označenim pokretnim stvarima i istovremeno izlučni povjerilac doveden u diskriminirajuću faktičku i pravnu situaciju jer je onemoguće u ostvarivanju svojih prava, a koja bi sigurno ostvario provođenjem i okončanjem stečajnog postupka čiju opstrukciju vrši upravo Tužilaštvo BiH. Nadalje, apelant ističe da mu je do sada nanesena enormna materijalna šteta koju za period od 22. oktobra 2010. godine pa do 16. juna 2011. godine procjenjuje na 1.143.203,40 KM a što je označio i kao krucijalni razlog za prijedlog za donošenje privremene mjere. Nadalje, u pogledu rješenja Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine kojim je određena privremena mjera, apelant ističe da ono nema bilo kakvo pravno utemeljenje i opravdanje, posebno imajući u vidu da je sva pokretna imovina obuhvaćena privremenom mjerom u njegovom vlasništvu dok se drugačije ne dokaže pravosnažnom presudom ili dok Tužilaštvo BiH ne odustane od gonjenja a što je, po apelantovom mišljenju, s obzirom na dužinu istrage i relevantne odredbe ZKP, već odavno trebalo da učini.

36. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

37. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

38. U konkretnom slučaju, apelant je istako više zahtjeva o kojim bi Ustavni sud trebalo da odluči kroz mehanizam privremene mjere, a koji se u suštini svode na apalantov zahtjev da se onemogući bilo kome raspolaganje njegovom imovinom koja je obuhvaćena rješenjem Suda BiH o određivanju privremene mjere obezbijeđenja, odnosno da mu se omogući pristup, preuzimanje i raspolaganje sa imovinom koja se zatekla kod stečajnog dužnika i koja navedenim rješenjem nije obuhvaćena. Ove zahtjeve apelant temelji na tvrdnji da se radi o njegovoj imovini koju je stekao na zakonit način, te je priložio ugovore kao pravni osnov za sticanje vlasništva na navedenoj imovini, odnosno istakao da se u stečajnom postupku u odnosu na navedenu imovinu prijavio kao izlučni povjerilac. Međutim, iz rješenja Suda BiH čije ukidanje apelant traži upravo proizilazi da su ovi ugovori u prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje privremene mjere označeni kao štetni i nedopušteni i sačinjeni sa ciljem da se izvuče što više novca iz stečajnog dužnika, te da je Sud BiH zaključio da onemogućavanje raspolaganja imovinom na kojoj se kao vlasnici pojavljuju treća lica u daljem postupku osigurava eventualno oduzimanje predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela ukoliko se za to ispune zakonski uslovi. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na član 73. ZKP shodno kom sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog tužioca privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. Iz navedene odredbe nedvosmisleno proizilazi da je irelevantno ko je vlasnik imovine koja je predmet privremene mjere. Nadalje, u vezi apelantove tvrdnje da je u stečajnom postupku svoja potraživanja prijavio kao izlučni povjerilac, iz predočenih dokumenta proizilazi da je u stečajnom postupku zakazano jedno izvještajno ročište koje je odloženo jer se stečajni dužnik niti o jednom prijavljenom potraživanju, pa tako i apelantovom, nije mogao izjasniti jer nije uveden u posjed imovine i dokumentacije stečajnog dužnika. Pri tom, Ustavni sud primjećuje i da je članom 37. Zakona o stečaju regulisano, pored ostalog, da lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac, da se pravo na izlučenje reguliše posebnim zakonom, te da se nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. Najzad, apelant je istakao da je zbog nemogućnosti korištenja mašina koje su njegovo vlasništvo pretrpio materijalnu štetu u označenom iznosu, koji nije obrazložen ili potkrijepljen niti jednim dokumentom. Pri tom, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz koji bi potvrdili da je materijalna šteta nenadoknadiva i da će eventualno biti lišen mogućnosti da za istu bude kompenziran.

39. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da bi usvajanjem apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere prejudicirao ne samo odluku o meritumu apelacije već i odluku u stečajnom postupku, odnosno krivičnom postupku koji su u toku te tako preuzeo ulogu redovnih sudova a što nije svrha i cilj mehanizma privremene mjere. Pri tom, a u vezi sa istaknutim zahtjevima za donošenje privremene mjere, Ustavni sud posebno ukazuje i na član 74. ZKP-a shodno kom se privremeno oduzeti predmeti imaju vratiti vlasniku odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da ne postoje razlozi za njihovo dalje zadržavanje. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

40. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

41. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

42. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3052/11 (Privredno društvo TEF d.o.o… | Sudska praksa | Aktio