Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3133/11 (M. U. i M. K.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3133/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP-3133/11, rješavajući zahtjev Muniba Ušanovića i Miodraga Kureša za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Muniba Ušanovića i Miodraga Kureša za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Ušanović i Miodrag Kureš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Žarko Bulić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 5. kolovoza 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-07/481 od 26. svibnja 2011. godine i broj X- K-07/481 od 23. studenog 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje izrečenih kazni do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-07/481 od 23. studenog 2009. godine apelanti su oglašeni krivim zato što su, u vrijeme, na način i za koje radnje, precizirano u izreci presude, počinili kazneno djelo porezne utaje iz članka 210. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u svezi sa člankom 29. KZ BiH, produljeno kazneno djelo porezne utaje iz članka 273. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a sve u svezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH, i produljeno kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlaštenja iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ F BiH, a sve u svezi sa člankom 29. i

54. KZ BiH. Istom presudom Sud BiH apelantima je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo porezne utaje, kaznu zatvora u trajanju od dvije godine za produljeno kazneno djelo porezne utaje, kaznu zatvora u trajanju od tri godine za produljeno kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlaštenja, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po pet godina. Također istom presudom apelantima je Sud BiH izrekao mjeru sigurnosti Zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti iz članka 73. KZ BiH kojom im se zabranjuje obavljanje rukovodnih dužnosti sa ovlaštenjima upravljanja i raspolaganja novčanim sredstvima i imovinom u trajanju od pet godina od pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere sigurnosti. Istom presudom Sud BiH oduzeo je od apelanata imovinsku korist pribavljenu počinjenjem produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja i to iznos od 248.147,00 KM i 42.110,00 EUR-a i obvezao ih na naknadu kaznenog postupka. Također istom presudom Sud BiH oslobodio je od optužbe apelante da su počinili produljeno kazneno djelo porezne utaje i produljeno kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlaštenja, u izreci presude precizirano za koje radnje i u kojem periodu, te obveze naknade troškova kaznenog postupka u ovom dijelu.

3. Obrazlažući dio presude kojom su apelanti oglašeni krivim Sud BiH je naveo da je u inkriminiranom periodu apelant M.U. obavljao poslove generalnog tajnika Nogometnog Saveza BiH (u daljnjem tekstu: NS BiH), a da je apelant M.K. obavljao poslove tajnika za ekonomsko-financijsko poslovanje NS BiH, te da provedeni dokazi, između ostalih, nalazi i mišljenja financijskih vještačenja, računi i nalozi za isplatu, te iskazi svjedoka i vještaka, nedvojbeno potvrđuju da su apelanti počinili predmetna kaznena djela. Naime, na temelju navedenih dokaza utvrđeno je da su apelanti izbjegli platiti doprinose i poreze propisane zakonodavstvom u BiH (u presudi precizirano koji iznosi i za koji period), čime su oštetili budžete u BiH, te na taj način počinili kazneno djelo porezne utaje. Obrazlažući zbog čega su apelanti počinili produljeno kazneno djelo porezne utaje, Sud BiH je istakao da je postojala istovrsnost radnji izvršenja, isti pasivni subjekt, isto stanje odnosno ovlaštenje, kontinuitet počinjenih radnji porezne utaje u više uzastopnih godina i druge okolnosti. Nadalje da su apelanti počinili kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlaštenja slijedi iz činjenica da su oni imali apsolutnu kontralu nad svim novčanim transakcijama, kako žiralnim tako i prilivom i isplatom gotovog novca putem devizne i KM blagajne NS BiH, te da su iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja, vršili nezakonite isplate gotovog novca pribavljajući sebi korist.

4. Odlučujući o žalbama optužbe i apelanata, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH donijelo je Presudu broj X-KŽ-07/481 od 26. svibnja 2011. godine kojom je žalbu optužbe odbilo kao neutemeljenu, a žalbe apelanata djelomično uvažilo, te preinačilo prvostupanjsku presudu u pogledu pravne ocjene djela, odnosno da se radnje iz određenih točaka pobijane presude, pravno kvalificiraju kao produljeno kazneno djelo porezne utaje , te s tim u svezi utvrdio kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, a zatim uzimajući u obzir utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine za produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja, osudilo na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po četiri godine. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH u ostalom dijelu potvrdilo je prvostupanjsku presudu.

5. Obrazlažući razloge preinačenja prvostupanjske presude, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je istaklo da su žalbeni navodi utemeljeni u dijelu u kojem se prigovara na primjenu odredaba u stjecaju, jer je trebalo primijeniti odredbe o produljenom kaznenom djelu. Naime, u konkretnom slučaju sasvim je jasno da se radi o produljenom kaznenom djelu porezne utaje, a primjena odredaba o produljenom kaznenom djelu povoljnija je za apelanata od odredaba o stjecaju, tako da je u cilju pravilne primjene prava u tom dijelu preinačilo prvostupanjsku presudu, a s tim u svezi i odluku o kazneno pravnoj sankciji.

6. Očitujući se o prijedlogu obrane za ulaganje novog dokaza, akta Porezne uprave, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je istaklo da se u smislu članka 295. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i dokazi, a kako nije dokazano da se ovaj dokaz nije mogao pribaviti tijekom prvostupanjskog postupka, to je odbio ovaj prijedlog obrane. Odgovarajući na žalbene navode da se osuđujući dio presude zasniva isključivo na nalazu i mišljenju financijskog vještačenja optužbe, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je navelo da nisu utemeljeni, jer je prvostupanjski sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno, na način da je prvo imenovalo svaki dokaz, iznio sadržaj tog dokaza, te obrazložio svoj zaključak u pogledu vjerodostojnosti i ocjene tog dokaza. Vezano za žalbene navode u svezi saslušanja predloženih svjedoka, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je istaklo da su ovi svjedoci trebali biti saslušani na okolnost o kojima je već ranije saslušan veći broj svjedoka, a kako je odredbama članka 263. stavak 2. ZKP-a BiH propisano da sudac odnosno predsjednik vijeća može odbiti izvođenje predloženih dokaza ako nemaju značaj za predmet ili je nepotreban, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda koji je odbio izvođenje ovih dokaza. Nadalje, u odnosi na žalbene navode u svezi primjene materijalnog zakona, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je istaklo da se kod konstrukcije produljenog kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav tog djela. Odgovarajući na žalbene navode da apelanti nisu mogli imati svojstvo službene osobe, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je navelo da apelanti paušalno prigovaraju, odnosno da ne nude dokaze zašto oni u okviru NS BiH ne mogu imati svojstvo službene ili odgovorne osobe, a uostalom prvostupanjski sud se detaljno bavio pitanjem statusa NS BiH, odnosno utvrđivanja svojstva apelanata kao odgovornih osoba i jasno naveo akte i propise iz kojih proizilazi ne samo svojstvo apelanata kao odgovornih osoba u NS BiH, nego i njihove obveze i odgovornosti u skladu sa propisima koji su u inkriminiranom periodu bili na snazi.

7. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. toč. c) i d) i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije. Apelanti ističu da im pobijanom presudom nije prihvaćen predloženi dokaz, akt nadležnog organa Porezne uprave koji je obrana pribavila nakon izjavljivanja žalbe, a činjenica da je taj dokaz zatražen nakon donošenja prvostupanjske presude ne opravdava neprihvatanje ovog dokaza, jer je taj dokaz dobio na relevantnosti tek nakon donošenja presude i njenog osuđujućeg dijela, zbog čega im je povrijeđeno pravo na obranu. Nadalje da je predloženo saslušanje više svjedoka, koji se nisu odazvali, međutim sud nije koristio proceduralne sankcije zbog neodazivanja na poziv suda, čime im je povrijeđeno i pravo na izvođenje dokaza pred sudom. Apelanti dalje ističu da su oglašeni krivim za radnje koje ne predstavlja niti imaju obilježje kaznenog djela prema KZ BiH zbog čega je osporenim presudama izvršena povreda odredaba članka 7. Europske konvencije. Nadalje, i kada bi se uzelo da su radnje izvršene u periodu od 1. siječnja 2001. godine do 31. prosinca 2004. godine, nema osnova za postojanje kaznenog djela porezne utaje iz članka 210 KZ BiH, budući da je ovaj zakon stupio na snagu tek 1. ožujka 2003. godine, odnosno izvršena je retroaktivna primjena zakona što je nedopustivo. Apelanti navode da oni nisu imali svojstvo odgovorne osobe u Federaciji, kao bitnog obilježja kaznenog djela zlouporaba položaja ili ovlaštenja, jer je NS BiH registriran kao udruženje, a ne bilo kakav organ Federacije, zbog čega im je također povrijeđeno pravo iz članka 7. Europske konvencije.

8. U prijedlogu za određivanje privremene mjere apelanti navode da do podnošenja apelacije nisu zaprimili uputni akt radi izdržavanja izrečenih kazni, ali da je za očekivati početak izdržavanja kazni, a kako se utemeljeno očekuje da će njihova apelacija biti usvojena zbog očitih i brojnih povreda Europske konvencije, izvršenjem osporenih presuda nastupila bi za njih nenaknadiva šteta, zbog čega smatraju da je zahtjev za donošenje privremene mjere utemeljen.

9. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da kako se utemeljeno očekuje da će njihova apelacija biti usvojena zbog očitih i brojnih povreda Europske konvencije, a kako bi izvršenjem osporenih presuda za njih nastupila nenaknadiva šteta, to predstavlja dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelanti smatraju da njihovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, te kršenju prava na kažnjavanje samo na temelju zakona predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelanti, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu ponudili Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neutemeljen.

13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3133/11 (M. U. i M. K.) | Sudska praksa | Aktio