Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3224/11 (A. H.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3224/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3224/11, rješavajući zahtjev Adnana Hamzića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Adnana Hamzića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Dražen Zubak advokati iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine i S1 2 K 003340 10 K od 24. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora po presudi Suda BiH od 30. maja 2011. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH, broj S1 2 K 003340 10 K od 24. decembra 2010. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da je nakon provođenja dokaza optužbe i dokaza odbrane, ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, van razumne sumnje utvrđeno da je apelant, sa direktnim umišljajem počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
3. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 2 K 003340 11 Kž od 30. maja 2011. godine, apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu se ima uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Apelaciono vijeće Suda BiH je povodom žalbe apelanta i žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) održalo sjednicu na kojoj su stranke usmeno obrazložile žalbe. Apelantova žalba je insistirala na nezakonitosti dokaza na kojima je prvostepena presuda utemeljena i bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka. Žalbeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da apelantovi prigovori izneseni u žalbi nemaju osnova, jer ničim nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude. Svi dokazi, kako je dalje navedeno, pribavljeni su pravilno i zakonito, u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o krivičnom postupku BiH. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo olakšavajuće okolnosti, ali da im nije dat dovoljan i pravilan značaj. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Suda BiH je na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kao i stepena krivične odgovornosti apelanta utvrdilo da će se kaznom od tri godine zatvora u potpunosti ostvariti svrha kažnajvanja, propisana u članu 39. KZ BiH.
4. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant smatra da dokazi koji su prikupljeni tokom istrage nisu prikupljeni na zakonit način te se na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka. Ostali dokazi, kako je dalje naveo, cijenjeni su selektivno pri čemu dokazi optužbe i dokazi odbrane nisu cijenjeni na isti način. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo bi izdržavanjem kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je iznio svoje argumente. Međutim, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera («Službeni glasnik BiH» br. 13/05, 53/07 i 97/07, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) reguliše u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 118-120. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu, niti je detaljnije obrazožio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant naime ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
9. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović