Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3433/11 (A. Š.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3433/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3433/11, rješavajući zahtjev Almira Šaljića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Almira Šaljića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Šaljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin advokat iz Sarajeva, podnio je 29. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i presude Suda BiH broj S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava po presudi Suda BiH broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011.

godine apelant je, između ostalih, oglašen krivim što je zajedno sa Enisom Hajdarevićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi), na način u vrijeme precizirano u izreci presude, organizirao grupu ljudi radi vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama sa ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, pa je tako organizirana grupa vršila radnje neovlaštenog međunarodnog prometa precizirane u tačkama 1. do 6. izreke presude. Sud je utvrdio da je apelant radnjama opisanim u tačkama 1. i 2. osuđujućeg dijela presude, počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom

54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) pa ga je za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Nadalje sud je utvrdio da je apelant radnjom pod tačkom 3. činjeničnog opisa počinio krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (jer je bez odobrenja nadležnog organa držao jedan pištolj marke CZ, čiji su podaci precizirani u izreci presude sa jednim okvirom i šest metaka kalibra 7,65mm), pa mu je za ovo djelo izrekao . novčanu kazna u iznosu od 2.000,00 KM uz obavezu da navedenu kaznu plati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pa ako to ne učini da će se, u skladu sa članom 47. stav 3. KZ BIH, navedena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo. Saopuženi je oglašen krivim da je radnjama opisanim u tačkama 1, 4, 5. i 6. dijela presude, počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom

54. KZ BiH pa ga je sud za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu i saoptuženom je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Nadalje, na osnovu člana 74. KZ BiH, apelantu su, po potvrdama o privremenom oduzimanju čiji su brojevi pobliže navedeni u presudi, oduzeti navedeni pištolj i municija, mobilni telefonski aparat i jedna digitalna elektronska vaga, te su apelant i saoptuženi obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka čiju će visinu Sud BiH odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju podataka. Osim toga, navedenom presudom apelant je, oslobođen optužbe da je radnjom opisanom pod tačkom 2. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te je odbijen prijedlog Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) da se, između ostalih, od apelanta oduzme putničko vozilo čiji su podaci pobliže navedeni u presudi i novčani iznosi od 28.920,00 Eura i 19.770,00 KM. Apelant i saoptuženi su, u skladu sa odredbama člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BIH) oslobođeni naknade troškova krivičnog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog postupka i izvođenja brojnih dokaza pobliže navedenih u presudi, nesporno utvrđeno da su apelant i saoptuženi počev od decembra 2008. godine, sa ciljem vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnih droga, organizirali grupu ljudi koja je djelovala sve do sredine mjeseca marta 2009. godine. Grupa je organizirana zbog neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prijevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoza i izvoza, slanja i isporuke opojne droge heroin, sa područja drugih apelantu i saoptuženom poznatih država na područje BIH i Hrvatske i kojoj su pristupila lica poimenično navedena u presudi,a sve sa ciljem protupravnog sticanja imovinske koristi. Osim toga, navedeno je da je utvrđeno da je apelant sa njemu poznatim osobama na području njemu poznatih država, počev od decembra 2008. godine kontinuirano nabavljao prethodno ugovorene količine opojne droge heroin dogovorenog kvaliteta i cijene koju je preuzimao i sakrivao u kući u Gornjim Velešićima u Sarajevu te ju je prepakivao radi daljnje prodaje a sve radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Navedeno je i da su prilikom pretresa navedene kuće u Gornjim Velešićima pronađeni predmeti koji služe za izvršenje navedenih radnji i da su na tim predmetima pronađeni tragovi droge heroin. Nadalje, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da su apelant i saoptuženi u više navrata prodali i isporučili drogu Ines Hrestak iz Hrvatske te da su joj 29. decembra 2008. godine prodali drogu heroin neto mase najmanje 500 grama za njima poznatu ranije dogovorenu cijenu te da je tu drogu po nalogu apelanta preuzeo saoptuženi i na području Kantona Sarajevo dostavio, predao i prodao Ines Hrestak koja je drogu dalje prokrijumčarila, prevezla i izvezla sa područja BiH i uvezla na područje Hrvatske, grad Split, radi daljnje prodaje njoj poznatim osobama.

4. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant zajedno sa Alenom Papićem organizirao distribuciju i prodaju droge na pograničnom području između BiH i Hrvatske i to tako što je Alen Papić sa apelantom dogovorio prodaju, prenos, prevoz i isporuku njima poznate bruto mase opojne droge heroin, njima poznatoj osobi po imenu „Zlaja" sa područja Unsko-sanskog kantona. Utvrđeno je da je Alen Papić 23. januara 2009. godine poslije 12,00 sati, po prethodnom dogovoru sa apelantom, od apelanta preuzeo, na lokaciji i na način detaljno naveden u presudi, opojnu drogu herion ukupne neto mase 393,867 grama te da su, po naredbi Suda BiH broj: X-KRN- 08/638 kojom je određena primjene posebnih istražnih radnji, primopredaju droge posmatrali i dokumentovali pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu. Nadalje, obrazloženo je da se nakon toga Alen Papić sa drogom u torbi čiji je izgled pobliže naveden u presudi, po uputama i u dogovoru sa apelantom i osobom po imenu „Zlaja", dalje prebacio do autobuske stanice u Sarajevu, te se uputio iz Sarajeva na područje Bihaća koristeći kao prevozno sredstvo autobus autoprevoznika „Centrotrans", a sve u skladu sa prethodnim dogovorom i uputama dobivenim od apelanta. Istaknuto je da je apelant prethodno telefonom kontaktirao službu informacija autobuske stanice u Sarajevu sa ciljem pribavljanja informacije o vremenu polaska autobusa koji saobraća na redovnoj autobusnoj liniji na relaciji Sarajevo - Bihać, te je po dobivenoj informaciji dao uputu Alenu Papiću da predmetnu opojnu drogu preveze u Bihać. Navedeno je i da su u bočnom prtljažniku predmetnog autobusa kroz otvorena vrata, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu, po naredbi Suda BiH broj: X~KRN-08/638 kojom je određena primjene posebnih istražnih radnji, prije polaska autobusa, vidjeli predmetnu torbu te Alena Papića u putničkoj kabini navedenog autobusa. Dalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da su predmetni autobus 23. januara 2009. godine, na lokaciji naplatnih kućica na autoputu u blizini Vogošćanske petlje, zaustavili pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo te da su u putničkoj kabini predmetnog autobusa zatekli i legitimisali Alena Papića, a u prtljažniku autobusa je bila pronađena predmetna torba u kojoj je pronađena opojna droga heroin ukupne neto mase od 393,867 grama nakon čega je Alen Papić lišen slobode i predat nadležnom tužilaštvu Kantona Sarajevo. Osim toga, navedeno je da je prilikom pretresa stana koji je apelant koristio sa svojom porodicom pronađeno oružje opisano u prethodnim tačkama ove odluke za čije nabavljanje, držanje i nošenje apelant nije posjedovao odobrenje nadležnog organa.

5. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je, između ostalog, zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, da je apelant postupao sa umišljajem, te je sud, cijeneći olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelantu izrekao navedene kazne. Osim toga, Sud B iH je apelanta oslobodio od optužbe vezane za radnje pobliže navedene u izreci presudi uz obrazloženje da Tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno dokaza koji bi bez ikakve sumnje potvrdili da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret.

6. Protiv navedene presude apelant, svi saoptuženi i Tužiteljstvo su podnijeli žalbe Sudu BiH koji je presudom broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine žalbu Tužiteljstva djelimično uvažio te preinačio prvostepenu presudu u dijelovima odluke koji se odnose na pravnu ocijenu i pravnu kvalifikaciju djela počinjenog radnjama opisanim pod tačkama prvostepene presude pobliže navedenim u presudi, izrečene krivičnopravne sankcije i oduzimanje imovinske koristi. Presuda je preinačena tako što su apelant i saoptuženi oglašeni krivim da su radnjama opisanim pod tačkama l,2,4,5.i 6. izreke osporene presude počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona, učinjenih kao produženo krivično djelo (član 54 KZ BiH), a sve u vezi sa članom 29. KZ BiH, pa ih je Sud BiH na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 39., 42. i 48. KZ BiH osudio i to apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina a saoptuženog na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Nadalje, na osnovu člana 56. KZ BIH apelantu i saoptuženom je, osim prvostepenom presudom uračunatog vremena u izrečene kazne zatvora, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru po rješenju Suda BiH od momenta lišenja slobode do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Osim toga, na osnovu čl. 110, 110a. i 111. KZ BiH, te člana 394. ZKP BIH, od apelanta su oduzeti novčani iznosi od 28.920,00 Eura i 19.770,00 KM, koji predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, a koji su od apelanta privremeno oduzeti saglasno potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu od 11. marta 2009. godine. Navedenom presudom žalbe apelanta i saoptuženih u cijelosti, a žalba Tužiteljstva u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.

7. U obrazloženju presude,u odnosu na djelomično uvažavanje žalbe Tužiteljstva, navedeno je da Sud BiH smatra osnovanim prigovor Tužiteljstva e u kojem se navodi da je sud prilikom ocjene uvjeta postojanja organizovane grupe pogrešno cijenio dokaze i izveo pogrešan zaključak o kvalifikaciji samog djela. S tim u vezi Sud BiH je naveo da je „prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje (inkriminisanu djelatnost prvo i drugooptuženih), ali je, podvodeći tako utvrđeno činjenično stanje pod pogrešnu zakonsku odredbu, pogrešno primijenio KZ BiH. Ovo je, pak, za posljedicu imalo pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, što znači da su optuženi oglašeni krivim za djelo koje je ocijenjeno kao krivično, ali umjesto, što bi bilo pravilno, kao krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH učinjenih kao produženo krivično djelo, oglašeni su krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 195. stav 2. KZ BiH, koje je ograničeno samo na organizovanje grupe ljudi radi činjenja krivičnog djela iz stava 1., što zapravo predstavlja samo radnju pripremanja kao inkriminaciju koja podrazumijeva da nije došlo do prometovanja drogom, a što je u predmetnom slučaju učinjeno, pa je stoga posve jasno da je prvostepeni sud nepravilno izvršio pravnu kvalifikaciju učinjenog krivičnog djelao, tj. učinio povredu krivičnog zakona, jer je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti (član 298. tačka d) ZKP BiH). Međutim, tužiteljica u žalbi pogrešno navodi daje sud u pobijanoj presudi povrijedio objektivini identitet optužnice. Naime, član 280. ZKP-a BiH (vezanost presude za optužbu) propisuje da se objektivni identitet mora posmatrati u smislu da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici, odnosno da se objektivni identitet optužbe i presude mora odnositi na pravno relevantne činjenice koje obuhvataju subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela kao konstitutivna, te kvalifikovana ili privilegovana obilježja krivičnog djela, što je u ovom krivičnom predmetu i bio slučaj. Međutim, postupajući na način kako je to naprijed navedeno, sud je u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, a nikako povrijedio objektivni identitet optužnice, kako to tužiteljica u žalbi ističe(...)“.

8. Nadalje, Sud BiH je obrazložio da smatra „da su u radnjama za koje su optuženi oglašeni krivim ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH, te da je za isto tužilaštvo sudu iznijelo sasvim jasne i ubjedljive razloge. Naime, član 250. stav 3. KZ BiH glasi; „Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom". U skladu sa članom 1. stavom 20. KZ BiH, grupa za organizirani kriminal, predstavlja. „Grupu od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi".“ S tim u vezi Sud BiH je zaključio da je ispunjen uvjet koji se odnosi na činjenicu da je potrebno da grupu čine tri ili više lica koja djeluju sporazumno jer je upostupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno koja su lica (poimenično navedena u presudi) činila predmetnu grupu i da su djelovala sporazumno a da su apelant i saoptuženi upravljali i vladali izvršenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret tokom čitavog procesa njegovog činjenja, pripremanja izvršenja krivičnih djela, odnosno da su vlast nad izvršenjem predmetnih djela držali u svojim rukama, čime je njihova uloga bila dominantna u hijerahijskom okruženju organizacije sa jasnim zadacima pripadnika.

9. Nadalje, Sud BiH je naveo da smatra da je ispunjen i uvjet koji se odnosi na to da se radnje optuženih moraju odvijati u izvjesnom vremenskom kontinuitetu budući da je pobijanom presudom, a prije nje optužnicom, utvrđeno počinjenje krivičnog djela u vremenskom periodu od decembra 2008. godine do sredine mjeseca marta 2009. godine. Nadalje, navedeno je da je ispunjen i „uslov da se za krivična djela koja se stavljaju optuženima na teret može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna. Naime, optuženima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela Neovlašten promet opojnim drogama iz člana 125. stav 4. KZ BiH. Za navedeno krivično djelo propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine, čime je ispunjen i ovaj zakonski uslov.“

10. Iz svega navedenog, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni kako objektivni, tako i subjektivni elementi na strani organizatora grupe, tako i pripadnika te grupe i da se radi o krivičnom djelu organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH. „Objektivni elementi, koji su naprijed naznačeni, u smislu da su svi zajedno preduzimali određene unaprijed dogovorene krivičnopravne radnje koje predstavljaju bitna obilježja ovog krivičnog djela, te subjektivni element koji se ogleda u svijesti pojedinih učesnika o djelu, da zajedničkim djelovanjem izvode radnje izvršenja, a sve radi sticanja materijalne koristi, ukazuju da između optuženih postoji jasna objektivna i subjektivna veza. Sve navedeno ovo Vijeće upućuje na zaključak daje ova grupa za organizirani kriminal djelovala u cilju neovlaštenog prometa opojnim drogama radi sticanja protivpravne imovinske koristi sa jasnim hijerarhijskim ustrojem, pri čemu je organizator postupao sa organizacijskom i upravljačkom voljom zajedno sa svojim saorganizatorima, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao, pri čemu je evidentno da je u okviru djelovanja ove organizacije bio ispunjen i dodatni kriterij u postojanju organiziranog kriminala koji se sastoji u zastrašivanju i prijetnjama organizatora u odnosu na druge pripadnike organizacije.“ Imajući sve navedeno u vidu, Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu i apelantu i saoptuženom izrekao kazne zatvora u dužem trajanju od izrečenih prvostepenom presudom te je, također, obrazložio daje „postupajući u skladu sa čl. 110. i 110a. KZ BIH, kojim je izričito propisano da sud za određena krivična djela može oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem tih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito, ovo Vijeće je našlo opravadnim prijedlog Tužilaštva da se od optuženog oduzme navedena imovinska korist.“ Obrazloženo je i da Sud BiH smatra da je odbrana apelanta podnijela sudu dokaze o porijeklu imovine koje taj sud nije mogao prihvatiti, te da je postupajući u skladu sa članom 394. ZKP BiH, odlučeno kao u izreci presude.

11. U odnosu na odbijanje preostalih žalbenih navoda Tužiteljstva kao i odbijanju žalbi svih optuženih, Sud BiH je naveo da su neosnovani jer je utvrdio da je prvostepeni sud ispoštovao sva pravila krivičnog postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da presuda sadrži potrebno i detaljno obrazloženje kao i da u postupku nisu korišteni nezakoniti dokazi.

12. Apelant smatra da su mu osprenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju čime je povrijeđen i princip in dubio pro reo, nedovoljno obrazloženim presudama, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kao i zbog toga što je primjenjen zakon koji je bio nepovoljniji po njega što je sve dovelo, prema mišljenju apelanta, do onemogućavanja njegovog prava na odbranu. Zbog navedenog apelant smatra da bi nastavak izdržavanja kazne zatvora koja mu je izrečena značio i nastavak kršenja njegovih prava čime bi nastupile nepopravljiva šteta i nesagledive posljedice te traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izvršenje izrečene mu kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. U vezi zahtjeva apelanta da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava, Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

16. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava vezanih za meritum apelacije, kao i tvrdnje da bi nastavkom izdržavanja kazne zatvora nastale neotklonjive štete i posljedice, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada iz stanja spisa apelacije ne proizilazi da je apelant koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera -prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 12/10) koji reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131-135.) odnosno da nije vidljivo da je apelant tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3433/11 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio