Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3608/11 (D.O.O. „LIGNUM“ Teslić)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3608/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3608/11, rješavajući zahtjev D.O.O. „LIGNUM“ Teslić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev D.O.O. „LIGNUM“ Teslić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. „LIGNUM“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Milorad Antešević, direktor, a on zastupan po punomoćniku Marijanu R. Saviću, advokatu iz Teslića, podnio je 12. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 0 10008 11 Pž od 8. jula 2011. godine i presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 010008 09 Ps od 19. aprila 2011. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere „kojom će se obustaviti, do konačne odluke Ustavnog suda, svako eventualno izvršenje prvostepene presude“.

3. Okružni privredni sud je presudom broj 60 0 Ps 010008 09 Ps od 19. aprila 2011. godine utvrdio da je ništav ugovor o zakupu zemljišta zaključen između Opštine Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelanta, te je apelantu naložio da zemljište, bliže označeno u izreci presude, oslobodi od lica i stvari i preda u posjed tužiocu. Apelant je obavezan da na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine, a koja je nastala po osnovu ugovora o zakupu, tužiocu isplati označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U obrazloženju rješenja je istaknuto da su na glavnoj raspravi provedeni sljedeći dokazi: čitanje ugovora o zakupu zemljišta zaključen 20. februara 2009. godine, dopis tužioca broj 02-016-5/09 od 15. septembra 2009. godine, rješenja Odjeljenja za poslove komunalne policije, Administrativne službe Opštine Bosanski Brod broj 08-371-142/09 od 4. septembra 2009. godine, te saslušanje svjedoka-komunalnog policajca J.B.. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su tužilac i apelant bili u zakupnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu zemljišta na određeno vrijeme tj. 1 godinu, da je apelant ušao u posjed zemljišta i da ga još uvijek drži u posjedu, kao i da se ugovorom obavezao da će platiti zakupninu u označenom iznosu u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora. Također, utvrđeno je da apelant nije platio zakupninu, odnosno da to nije učinio ni nakon što je opomenut pismenim aktom tužioca 13. aprila 2009. godine, kao i da je tužilac donio rješenje 4. septembra 2009. godine o uklanjanju viljuškara i oblove građe sa zakupljenog zemljišta, te da je 15. septembra 2009. godine tužilac jednostrano raskinuo ugovor. Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju ugovor o zakupu zemljišta zaključen u smislu člana 20. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), kojim nisu propisane obaveze ugovornih strana po osnovu zaključenog ugovora i posljedica nepoštivanja istog, pa da se stoga shodno primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosim (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, pozivajući se na čl. 583., 584. i

585. ZOO a u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem zaključeno je da je osnovan tužbeni zahtjev koji je istako tužilac, pa je utvrđeno da je ugovor o zakupu zemljišta raskinut, da je apelant obavezan zemljište slobodno od lica i stvari predati tužiocu, odnosno da je obavezan isplatiti zakupninu u navedenom iznosu.

4. Viši privredni sud je presudom broj 60 0 Ps 0 10008 11 Ož od 8. jula 2011. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da iz člana 4. ugovora o zakupu zemljišta proizilazi da je određena zakupnina u označenom iznosu na godišnjem nivou a koju je apelant bio obavezan platiti u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora, odnosno da ako to ne učini, ugovor se imao smatrati raskinutim. Shodno navedenom istaknuto je da je apelant bio dužan da plati zakupninu do 30. marta 2009. godine, ali da je tužilac produžio rok plaćanja zakupnine, pozvavši apelanta dopisom od 13. aprila 2009. godine da to učini ostavljajući mu rok od 3 dana, s napomenom da ako zakupninu ne plati ugovor prestaje da važi. Na temelju navedenog, zaključeno je da je ugovor o zakupu zemljišta nakon proteka naknadnog roka za plaćanje zakupnine prestao da važi po sili zakona. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru sa fiksnim rokom jer ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan element ugovora, shodno članu 125. stav 1. ZOO takav ugovor se raskida po sili zakona i za raskid nije potrebna bilo kakva radnja ni povjerioca ni dužnika. S obzirom da je tužilac tražio i predaju u posjed zemljišta koje je bilo predmet zakupa, a kao nesporno je utvrđeno da je apelant još uvijek u posjedu istog, zaključeno je da je prvostepeni sud, i ako je ugovor o zakupu prestao da važi po sili zakona, pravilno deklarisao ovo činjenicu i u presudi. S obzirom da je ugovor o zakupu prestao da važi po sili zakona, on više nije ni mogao biti pravni osnov po kom tužilac može platiti isplatu dospjele činidbe. Zbog toga je apelantova obaveza cijenjena u smislu člana 219. ZOO, koji propisuje da kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac stvari može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u njenom odsustvu, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. U konkretnom slučaju iznos od 4.800,00 KM upravo predstavlja korist koju je apelant imao od upotrebe zemljišta tužioca. U prilog ovakvog stava je istaknuto da bi apelant morao platiti zakupninu i drugom zakupodavcu, da je nastavio da koristi zemljište i nakon što je ugovor raskinut, a zbog čega mora da nadoknadi korist koju je imao od upotrebe tuđe stvari. Naime, onog momenta kada je ugovor o zakupu zemljišta prestao da važi apelant je trebao da preda zakupljeno zemljište tužiocu. S obzirom da to nije učinio, apelant je lice koje se obogatilo bez pravnog osnova, a tužilac je osiromašeno lice. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelant obavezan da nadoknadi korist koju je imao korištenjem tuđe stvari i to u visini godišnje zakupnine za korištenje te stvari. Najzad, ukazano je da je u postupku utvrđeno kao neosporno da apelant nije izmirio obavezu po osnovu zakupnine i da je još uvijek u posjedu zemljišta.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu presudu i da je doveden u neravnopravan položaj u postupku. S tim u vezi apelant ističe da ni prvostepeni a ni drugostepeni sud nisu cijenili zahtjev za odjavu poslovne jedinice Bosanski Brod od 18. avgusta 2009. godine koji je predočio u postupku, a da pri tom nisu dali niti jedna razlog ili obrazloženje u osporenim presudama. Nadalje, apelant smatra da nije mogao biti obavezan na plaćanje određenog novčanog iznosa shodno članu 219. ZOO. U vezi s tim ističe da je tužilac, nakon raskidanja ugovora po sili zakona, imao ovlaštenje da traži da mu se zakupljeno zemljište vrati, da naprijed navedenim dopisom jasno stavio na znanje tužiocu da nije zainteresovan za dalje korištenje zemljišta, kao i da se niti jednom radnjom nije odupirao vraćanju zakupljene stvari. Također, apelant smatra da je tužilac imao mogućnost i da sam ukloni stvari sa zemljišta pošto on to nije učinio nakon donošenja rješenja Administrativne službe Opštine Bosanski Brod broj 08-371-142/09 od 4. septembra 2009. godine. Najzad, apelant ističe da u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno da je koristio zakupljenu stvar, s obzirom da je podnio zahtjev za odjavu poslovne jedinice, tužilac je propustio da koristi svoje pravo na vraćanje zakupljene stvari, odnosno preduzetim radnjama je samo nastojao da održi na snazi ugovor koji je po sili zakona prestao da važi.

6. S obzirom na navedene razloge, te ističući da time neće biti povrijeđeno pravo na pravično suđenje tužiocu (izvršenje odluke suda), apelant je predložio donošenje privremene mjere „kojom će se obustaviti (do konačne odluke Ustavnog suda) svako eventualno izvršenje prvostepene presude“.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3608/11 (D.O.O. „LIGNUM“ Teslić) | Sudska praksa | Aktio