Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-10/09 (I.R.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-10/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 10/09, rješavajući apelaciju I.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 185 od 5. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-862/05 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj RS-58/02 od 30. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 185 od 5. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-862/05 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-58/02 od 30. septembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-58/02 od 30. septembra 2005. godine, koja jepotvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-862/05 od 26. oktobra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev protiv tužene Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka, Glavna filijala Doboj, Filijala Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražila da se poništi odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantici broj 126/02 od 25. juna 2002. godine uz obavezu da je vrati na posao u skladu sa njenim stručnim i drugim sposobnostima i mogućnostima tužene saglasno Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija i pozitivnopravnih propisa koji regulišu prestanak radnog odnosa, kao i da joj nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju navedenih presuda je istaknuto da je tokom postupka utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica od 15. septembra 1989. godine bila uposlenik «Investbanke» a.d. Beograd – Filijala Teslić, do 1. aprila 1999. godine kada je preuzeta sa ostalim radnicima u radni odnos kod tužene, saglasno Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija zaključenim 1. aprila 1999. godine između «Investbanke» a.d. Beograd i «Banjalučke banke» a.d. Banja Luka, te Sporazuma o ustupanju zaposlenih u «Investbanci» PJ Modriča trajno u «Banjalučku banku». Nesporno je da je apelantica obavljala poslove šefa Odjeljenja poslova sa stanovništvom u Filijali Teslić sve do donošenja Odluke o prestanku radnog odnosa broj 126/02 od 25. juna 2002. godine, kada joj je prestao radni odnos kod tužene zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga. Također, među parničnim strankama je nesporno da je Upravni odbor tužene 28. maja 2002. godine donio Program zbrinjavanja viška radnika i Odluku o usvajanju njegovog konačnog teksta broj 47/02, a koji je dostavljen od predsjednika tužene 31. maja 2002. godine Sindikatu tužene radi obavljanja konsultacija vezanih za proglašenje viška radnika i donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa radnicima tužene iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a koji je Sindikat razmotrio i na njega nije imao primjedbi. Među parničnim strankama je sporno da li je Odluka o prestanku radnog odnosa apelantici donesena u skladu sa zakonskim propisima i aktima tužene.

4. U obrazloženju presuda sudovi su se pozvali na odredbu člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 47/02 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je predviđeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Sudovi su u obrazloženju presuda naveli da je u obrazloženju odluke o prestanku radnog odnosa apelantici istaknuto da je, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u bankama, izvršena prodaja ukupnog državnog kapitala i promijenjena vlasnička i upravljačka struktura a te su promjene provedene kroz sudski registar, kao i promjena naziva tužene, te je završetak procesa svojinske transformacije i prevladavanje koncepta tržišne ekonomije nametnuo i promjene u organizaciji u pogledu broja organizacionih dijelova, broja i vrste radnih mjesta i smanjenja broja izvršilaca, a što je imalo kao posljedicu ukidanje pojedinih radnih mjesta i smanjenje broja izvršilaca, što je opet imalo kao posljedicu finansijski opstanak tužene, što je u skladu sa opštim promjenama kako u društvu, tako i u statusu i vlasničkoj strukturi pravnih lica uopšte. U skladu sa tim promjenama, tužena ima pravo da vrši i određene promjene unutar ali poštujući prava koja za radnike proizlaze iz radnog odnosa. Također je utvrđeno da je tužena ispoštovala odredbe člana 124. ZOR-a, te da je prije donošenja odluke o otkazu, odnosno prestanku radnog odnosa Upravni odbor tužene donio Program zbrinjavanja viška radnika u kojem je obuhvatio sve što je predviđeno odredbama člana 125. ZOR-a. Pored toga, tužena je predvidjela da su osnovni kriteriji za izbor radnika koji će ostati na poslu, a što znači da neće biti tehnološki višak, pored kvalifikacije i stručnosti, odgovornost, savjesnost u obavljanju poslova, radna disciplina, socijalni status. Sve navedene kriterijume ispunjavali su radnici koji su ostali bez posla, među njima i apelantica, ali s obzirom na utvrđeni broj radnika koji treba da ostanu na poslu, prema utvrđenoj organizaciji, tužena je morala da odluči koji će radnici ostati na poslu, a koji ne shodno kriterijumima predviđenim u Programu zbrinjavanja viška radnika.

5. Konačno, sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelantica po osnovu Ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija od 1. aprila 1999. godine preuzeta u radni odnos sa ostalim radnicima, te da tužena nije sa svojim radnicima započela zaključivanje Ugovora o radu. Ocjenjujući da je u Ugovoru o kupoprodaji poslovnih prostorija navedeno da će tužena preuzeti u radni odnos postojeće radnike, i to trajno, sud je mišljenja da bi ovakva formulacija stavila u povoljniji položaj jedne radnike u odnosu na druge, a što nije u skladu sa Zakonom. Osim toga, ZOR predviđa zasnivanje radnog odnosa na određeno ili neodređeno vrijeme, što znači da nema prijema radnika u radni odnos trajno.

6. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 185 od 5. novembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantici zasnovana na odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a, te da je u postupku donošenja tužena poštivala odredbe čl. 124. i 125. ZOR-a. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantičine revizione navode da tužena nije mogla donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa zbog obaveze preuzete ugovorom o kupoprodaji poslovnih prostorija, koji je bio uslovljen obavezom tužene da preuzme brigu o radnicima koji su zatečeni na radu u vrijeme zaključenja tog ugovora. Vrhovni sud je ocijenio da je pravni prethodnik tužene ispunio obavezu preuzetu ugovorom o kupoprodaji poslovnih prostorija zaključenim sa «Investbankom» a.d. Beograd, jer je preuzeo u radni odnos na neodređeno vrijeme radnike «Investbanke» koji su bili u radnom odnosu u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji. Naime, promjene u organizaciji rada tužene, kao i smanjenje broja potrebnih izvršilaca rezultat su vlasničke transformacije koja je uzrokovala ne samo promjene upravljačke strukture nego i drugačiji način rada na poslovanju, pa se navodi revizije da je tužena od početka imala namjeru da izigra ovu obavezu ne mogu prihvatiti osnovanim.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, prema apelantičinom mišljenju, tužena je imala sasvim druge namjere od onih koje je prezentovala prilikom potpisivanja Ugovora o kupoprodaji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, zbog povreda odredaba ZPP, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravo, apelantica već isticala i u postupku po žalbi i u revizionom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u dijelu presuda koje se odnose na odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljenih plata i uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-10/09 (I.R.) | Sudska praksa | Aktio