Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/09 (S. J.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-101/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 101/09, rješavajući apelaciju Slavka Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Jokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 373 od 29. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000873 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-474702 od 13. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa podnio je 14. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 373 od 29. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000873 od 13. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-474702 od 13. februara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-474702 od 13. februara 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže ŠG «Ribnik» iz Ribnika (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati 18.000,00 KM sa kamatama od dana podnošenja tužbe ili da mu preda u posjed količinu od 160,90 m³ oblovine I klase, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi na ime troškova postupka iznos od 1.650,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je tuženi 18. maja 1998. godine po svojim radnicima V.J., Z.M. i K.M. «potovario oblovinu» apelanta u količini od 160,90 m³ na Resnovačkoj skretnici. Također je nesporno da se apelant 23. maja 1999. godine obratio tuženom za povrat «potovarene šume» i da tuženi nije izvršio povrat oduzete oblovine. Ocjenom izjava saslušanih svjedoka, te ocjenom ostalih provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je predmetna šuma koju apelant potražuje od tuženog u količini od 160,90 m³, ili novčani iznos od 18.000,00 KM za ovu količinu šume, posječena u Odjelu 109 sa doznakom, jer u tom odjelu, prema izjavi svjedoka M.Ž., a koja je jasna i određena, nije bilo nedoznačenih stabala. Dalje je utvrđeno da je predmetna šuma s panja do kamionskog puta pokrenuta bez ikakvog vidnog obilježja, primke, žigosanja, tj. suprotno članu 48. Zakona o šumama («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/94, 8/96, 10/97, 18/99 i 43/02), bez izdatog otpremnog iskaza. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, apelant u pogledu otpremnog iskaza, u smislu čl. 48. i 49. Zakona o šumama, nije pružio dokaze u pogledu navoda tužbe, u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05), pa je njegov zahtjev neosnovan u smislu navedenih zakonskih odredbi, te je kao takav i odbijen.

4. Obrazlažući presudu, Okružni sud je naveo da se u toku postupka pred prvostepenim sudom spornim postavilo pitanje osnova za naknadu štete s obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja. Iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda proizlazi da je 18. maja 1998. godine tuženi «potovario i odvezao oblovinu» koju je posjekao apelant u šumi zvanoj «Resnovača» i da je apelant nakon toga imao saznanje o šteti i ko je štetnik. Okružni sud je, dalje, istakao da nije sporno da se apelant 23. maja 1999. godine obratio tuženom sa zahtjevom da mu se vrati oblovina, čime je nastupio prekid zastarjelosti. Kako je od dana prekida zastarjelosti 23. maja 1999. godine (kada je ponovo počeo teći rok zastarjelosti) do podnošenja tužbe 26. juna 2002. godine protekao rok od tri godine u kojem je apelant mogao tražiti naknadu štete, osnovan je prigovor zastarjelosti potraživanja, u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim traži naknadu štete, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete primjenom odredbe o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Okružni sud je, dalje, istakao da je apelant uz zahtjev za naknadu štete postavio i zahtjev za predaju u posjed oblovine I klase u količini od 160,90 m³. Ovako postavljen apelantov tužbeni zahtjev sa alternativnom obligacijom nema uporišta u materijalnom pravu (član 403. ZOO-a) pa je prvostepeni sud pravilno odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Apelantov žalbeni navod da mu Osnovni sud nije omogućio da ga u postupku zastupaju dva punomoćnika, Okružni sud je smatrao neosnovanim. Naime, apelanta je do održavanja glavne rasprave 12. januara 2006. godine zastupao punomoćnik Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, koji je na glavnoj raspravi 12. januara 2006. godine otkazao punomoć za daljnje zastupanje apelantu uz obrazloženje da je apelant imenovao novog punomoćnika, svoga brata Slobodana Jokića, koji će ga u nastavku postupka zastupati, nakon čega je punomoćnik Slobodan Jokić izjavio da prisustvo dotadašnjeg punomoćnika nije potrebno i da od tog trenutka on preuzima zastupanje u parnici. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud saglasno izvedenim dokazima potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio povredu odredaba parničnog postupka.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000873 od 13. decembra 2006. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 373 od 29. oktobra 2008. godine reviziju odbio.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi nadoknadi štetu u novcu ili uspostavom ranijeg stanja (član 185. ZOO-a). Povraćaju u pređašnje stanje (povrat stvari) se daje prvenstvo u odnosu na novčanu naknadu. U principu se, kako je pojasnio Vrhovni sud, novčana naknada dosuđuje oštećenom u slučaju kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće. Pravila o zastarjelosti potraživanja naknade štete sadržana u članu 376. ZOO-a odnose se na oba navedena oblika naknade (uspostava pređašnjeg stanja i novčana naknada). Kako je tužba podnesena 26. juna 2002. godine, pravilno je drugostepeni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare koji je tuženi istakao u postupku pred prvostepenim sudom.

8. Na kraju je Vrhovni sud izjavio da je šteta umanjenje nečije imovine (član 155. ZOO-a). Da bi se oblovina koju je tuženi oduzeo apelantu mogla smatrati apelantovom imovinom, bilo je neophodno da je sječa te oblovine izvršena u skladu sa odredbom čl. 45-50. Zakona o šumama, bez obzira na to da li je šteta izvršena u šumi čiji je vlasnik apelant ili u državnoj šumi kojom gazduje tuženi. Prije sječe šuma se mora obilježiti i stabla se moraju doznačiti a prije otpreme drveta se mora izvršiti žigosanje i premjeravanje posječenog drveta, pri čemu se izdaje otpremni iskaz. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelant nije postupio po navedenim prinudnim propisima već je sječu drveta vršio samo na osnovu potvrde Opštine Ribnik, pa se radi o nedozvoljenoj sječi šume, a na osnovu nedozvoljene radnje apelant nije mogao postati vlasnik predmetne oblovine, te, stoga, oduzimanjem oblovine njemu nije ni mogla biti umanjena imovina, odnosno radnjama tuženog nije ni pretrpio štetu u svojoj imovini.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b), e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ističe da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da tuženi nije vlasnik šume već je to državna šuma i potvrde SO Ribnik su legalne, te je tuženi bio dužan po njima postupiti. Sve te okolnosti sud nije raščistio pa je došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant je, dalje, istakao da je postupanje tužene nezakonito, da nije sačinjen zapisnik o vrsti i količini oblovine, zapisnik o procjeni štete, nema krivične prijave, a sve to propisuje Zakon o šumama na koji se tuženi poziva a sudovi prihvaćaju. Da je tuženi postupio po zakonu, mnoge bi se činjenice razjasnile i do spora vjerovatno ne bi ni došlo. Međutim, samovolja tuženog uzrokovala je cijeli spor i sve posljedice koje iz toga proizlaze. Apelant je istakao da je postupanje tuženog «dominacija nad pojedincem» posebno ako se ocijene kontradiktorni iskazi svjedoka i aktera događaja čiju ocjenu sudovi daju pogrešno. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na ravnopravnost strana u postupku jer mu nije omogućeno da ga zastupa stručno lice, dok je suprotnu stranu zastupalo stručno lice. Ističe da je dao punomoć advokatu Simi Tošiću a potom i svom bratu Slobodanu da ga zajedno zastupaju, te smatra da njegov brat nije mogao dat otkaz punomoći advokatu već je to mogao samo on učiniti. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke i da mu na ime troškova sastava apelacije isplati iznos od 900,00 KM.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđena ravnopravnost strana u postupku jer mu nije omogućeno da ga zastupa stručno lice, dok je suprotnu stranu zastupalo stručno lice, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

13. Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Apelantov navod da ga nije zastupalo stručno lice dok tuženu stranu jeste samo po sebi nije dokaz da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen. Naime, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju Ustavni sud zapaža da je apelanta u toku postupku pred prvostepenim sudom zastupao punomoćnik (advokat) kojeg je on angažovao i to sve do ročišta za glavnu raspravu koje je održano 12. januara 2006. godine kada je na glavnu raspravu pristupio apelantov brat kojeg je apelant opunomoćio da ga zastupa u predmetnoj parnici. Na glavnoj raspravi održanoj 12. januara 2006. godine apelantov punomoćnik, advokat Simo Tošić, otkazao je punomoć za zastupanje i glavna rasprava je provedena u prisutnosti apelantovog novoizabranog punomoćnika, brata Slobodana Jokića. Dakle, nije apelantov brat otkazao punomoć advokatu, a kako to pogrešno u apelaciji navodi apelant, već je sam advokat Simo Tošić otkazao punomoć apelantu nakon čega je apelantov brat (punomoćnik) izjavio da može sam preuzeti zastupanje apelanta na glavnoj raspravi. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu, da ga je zastupao punomoćnik (prvo advokat a potom brat), da je učestvovao u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, pa Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se apelant paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenog prava, niti se o ovom pravu odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima faciedokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U pogledu apelantovog zahtjeva da se nadoknade troškovi za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastava apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/09 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio