Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-109/09 (R&H&R Company d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 207
- Pravilnik o izmjenama pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu
- Pravilnik o dopunama pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu
- Pravilnik o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Odluka o taksi prijevozu · čl. 36
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutarnjem cestovnom prometu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-109/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 109/09, rješavajući apelaciju R&H&R Company d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R&H&R Company d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-U-06-001340 od 28. novembra 2008. godine, Rješenja Vlade Kantona Sarajevo broj 02-05-29269-31.10/06 od 8.
novembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva prometa i komunikacija Kantona Sarajevo broj 04-4-27-97 O/M od 23. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R&H&R Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-U-06-001340 od 28. novembra 2008. godine, Rješenja Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Vlada KS) broj 02-05-29269-31.10/06 od 8. novembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva prometa i komunikacija Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-4-27-97 O/M od 23. juna 2006. godine.
2. Apelant je 4. januara 2006. godine Ministarstvu podnio zahtjev za dodjelu taksi oznake za dva putnička motorna vozila čije su registarske oznake pobliže navedene u osporenom prvostepenom rješenju. Ministarstvo je Rješenjem broj 04-4-27-97 O/M od 12. januara 2006. godine odbilo apelantov zahtjev. Ovo prvostepeno rješenje ukinuto je Rješenjem Vlade KS broj 02- 05-18195-8.14/06 od 11. maja 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
3. U ponovnom postupku, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 04-4-27-97 O/M od 23. juna 2006. godine, kojim je apelantov zahtjev za dodjelu taksi oznake za njegova dva vozila ponovo odbijen. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Zakonom o prijevozu u unutrašnjem cestovnom prometu («Službene novine FBiH» broj 23/98; u daljnjem tekstu: Zakon o prijevozu) i Pravilnikom o licenci za obavljanje javnog prijevoza u unutrašnjem cestovnom prometu («Službene novine FBiH» br. 46/00, 24/03, 03/05, 56/05 i 21/06; u daljnjem tekstu: Pravilnik o licenci) utvrđeno da licenca nije jedini uslov za obavljanje taksi prijevoza, te da prijevoznik ne može otpočeti obavljanje ove djelatnosti uz obrazac licence dok ne ispuni uslove iz člana 36. Zakona o prijevozu, a u Kantonu Sarajevo i dok ne ispuni uslove iz Odluke o taksi prijevozu («Službene novine KS» broj 10/04). Dalje, Ministarstvo je navelo da je članom 36. Zakona o prijevozu propisano da organizaciju i način obavljanja taksi prijevoza uređuje nadležno kantonalno ministarstvo, kao i pravo nadležnog kantonalnog organa da donese propis kojim se uređuje taksi prijevoz, izdavanje dopunskih oznaka za vozila, njihovu veličinu, broj i izgled itd. Na osnovu navedenog propisa je i donesena Odluka o taksi prijevozu kojom je ograničen broj taksi vozila. Kako je dalje navelo Ministarstvo, članom 33. Odluke o taksi prijevozu propisano je na osnovu kojih se parametara utvrđuje ukupan broj taksi vozila za taksi prijevoz u Kantonu Sarajevo, odnosno ukupan broj dopunskih taksi vozila, a to su, između ostalih, broj stanovnika, organizovanost javnog gradskog prijevoza, broj i razmještaj državnih, stranih i javnih institucija i objekata, dnevna migracija stanovništva itd., kao «i drugih uslova koji su od značaja za određivanje broja taksi vozila težeći da broj vozila i oznaka bude u omjeru prema broju stanovnika 1:700, odnosno da se smanji postojeći broj vozila». Također, istim članom je propisano da, dok se ne postigne navedeni broj vozila, Ministarstvo neće potpisivati ugovore iz člana 18. Odluke o taksi prijevozu sa prijevoznicima ili fizičkim licima.
4. Ministarstvo je, dalje, navelo da je članom 42. Odluke o taksi prijevozu propisano da prijevoznici i fizička lica koji imaju važeću licencu «D» i važeći obrazac licence za svoje vozilo, «ostvarivat će pravo na dodjelu dopunske taksi oznake za vozilo nakon potpisivanja ugovora iz člana 18. Odluke o taksi prijevozu», te da je krajnji rok za dostavu dokaza o posjedovanju dokumentacije «kojom se dokazuje postojanje prava na važeću licencu «D» petnaest dana od dana stupanja na snagu ove Odluke», koja je stupila na snagu 22. aprila 2004. godine. Imajući ovo u vidu, Ministarstvo je utvrdilo da je apelantu 14. decembra 2005. godine izdat obrazac licence «D», a da je zahtjev za izdavanje taksi oznaka podnio 4. januara 2006. godine, pa je zaključilo da apelant nije podnio zahtjev u roku propisanom članom 42. Odluke o taksi prijevozu. Ministarstvo je, dalje, navelo da, prema podacima Statističkog biltena Kantona Sarajevo iz januara 2006. godine, broj stanovnika u Kantonu Sarajevo iznosi 410.031, a da je Ministarstvo izdalo ukupno 1.364 taksi oznake. Imajući u vidu ove podatke i omjer 1:700 koji je propisan članom 33. Odluke o taksi prijevozu, Ministarstvo je navelo da bi u Kantonu Sarajevo trebalo biti 585 taksi vozila, odnosno da je sadašnji broj od 1.364 taksi vozila 2,32 puta veći. Stoga je Ministarstvo zaključilo da nisu stečeni uslovi iz člana 33. Odluke o taksi prijevozu da se apelantu izdaju taksi oznake.
5. Vlada KS je Rješenjem broj 02-05-29269-31.10/06 od 8. novembra 2006. godine odbila apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ u ponovnom postupku otklonio sve nedostatke koji su ranije bili utvrđeni i zbog kojih je predmet bio vraćen na ponovni postupak. Naročito, Vlada KS je navela da je obrazloženje prvostepenog rješenja doneseno prema odredbama člana 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99), te da sadrži, između ostalog, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni izvedenih dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen neki apelantov zahtjev i razloge «koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je doneseno». Osim toga, Vlada KS je obrazložila da je uvidom u spis «vidljivo da je prvostepeni organ u ponovnom upravnom postupku dao mogućnost [apelantu] da učestvuje u postupku, odnosno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su bile važne za donošenje prvostepenog rješenja, u skladu sa načelima i pravilima postupka». Također, Vlada KS je navela da je prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja otklonio i nedostatke u primjeni i tumačenju čl. 33. i 42. Odluke o taksi prijevozu. S obzirom na navedeno, Vlada KS je zaključila da je prvostepeni upravni organ pravilno i zakonito proveo postupak, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izdavanje taksi oznake u smislu odredbi čl. 33. i 42. Odluke o taksi prijevozu.
6. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu, Presudom broj 009-U-06-001340 od 28. novembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv Vlade KS radi poništenje drugostepenog rješenja. U obrazloženju ove odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 31. stav
1. Odluke o taksi prijevozu propisano da dopunske oznake dodjeljuje Ministarstvo po načelu jedna oznaka za jedno vozilo i na period od godinu dana koliko i važi plan iz člana 17. te Odluke, odnosno plan broja i razmještaja taksi stajališta, način njihovog korištenja, uređenja i održavanja i broja vozila na pojedinim stajalištima. Također, Kantonalni sud je uzeo u obzir i sve ostale propise na kojima je zasnovano prvostepeno i drugostepeno rješenje, pa je zaključio da je osporeno drugostepeno rješenje pravilno i zakonito i da je, kod činjenice da je nesporno utvrđeno da postoji već 2,32 puta više taksi vozila od propisanog omjera, pravilan zaključak upravnih organa da je apelantov zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je osnovan apelantov prigovor u vezi sa tumačenjem člana 42. Odluke o taksi prijevozu, ali da njegov zahtjev nije odbijen isključivo zbog neblagovremenosti podnošenja zahtjeva nego i «iz drugih osnovanih razloga», zbog čega je zaključio da ovaj propust upravnih organa nema utjecaja na zakonitost donesenih rješenja.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama suda i upravnih organa prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da je nesporno da je od nadležnog organa dobio rješenje o ispunjavanju uslova za dodjelu licence «D», te da su mu nakon toga izdate licence za dva vozila. Međutim, apelant navodi da mu je nezakonito odbijen zahtjev da mu se izda i dopunska oznaka «pod obrazloženjem da je isti neblagovremen». Kantonalni sud je, kako apelant dalje navodi, uvažio njegove razloge o tome zašto se njegov zahtjev morao smatrati blagovremenim, ali je prihvatio da je njegov zahtjev pravilno odbijen iz drugih razloga koje je ocijenio osnovanim. Apelant smatra da se ne može prihvatiti da su «trenutno izdate taksi oznake izdate na zakonit način», te da su «prvostepeni organi morali donijeti posebnu odluku kojom bi se eventualno utvrdio tačan broj taksi vozila na području Kantona Sarajevo, te shodno toj odluci poništile ili oduzele licence koje su izdate preko tog broja». Budući da takve odluke nema, kako dalje navodi apelant, onda se upravni organi moraju prema svim vlasnicima licenci «D» ponašati isto i izdati im tražene oznake. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog zahtjeva «grubo diskriminiran u odnosu na ona pravna i fizička lica koja su dobila taksi oznake a preko su predviđenog broja», te da su mu na taj način prekršena i imovinska prava jer «svaki dan od osnivanja društva 2005. godine trpi štetu u svakom pogledu jer je uložio znatna sredstva u osnivanje firme, kupovinu vozila, zapošljavanje radnika i dr. a ne može obavljati posao i sticati profit». Također, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek zato što su osporene odluke «donesene na jedan posredan način i bez valjanog pravnog osnova» čime je onemogućen da ostvaruje svoja prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud uzeo u obzir apelantove argumente u vezi sa zaključkom upravnih organa o navodnoj neblagovremenosti njegovog zahtjeva, ali da je istovremeno utvrdio da to nije bio isključivi razlog odbijanja njegovog zahtjeva, već da su upravni organi, primjenom relevantnih propisa, utvrdili da se nisu stekli uslovi propisani Odlukom o taksi prijevozu da se apelantovom zahtjevu udovolji, o čemu je dato zadovoljavajuće obrazloženje. Ustavni sud, također, ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane relevantnim propisima u upravnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
13. U vezi sa apelantovim navodima o pravu na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio po kojem osnovu i u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali se može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije na bilo koji način učinio vjerovatnim da je diskriminiran u postupku koji je vodio pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, osim što smatra, između ostalog, da bi i on morao dobiti dopunske taksi oznake zato što ih je već izdato više od propisanog omjera. Ustavni sud ističe da ovakvi navodi ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, zbog čega su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović