Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-14/09 (J.S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-14/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 14/09, rješavajući apelaciju J.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.S. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-29/08 od 11. decembra 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-1/07 od 15. jula 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-150/05 od 7. decembra 2006. godine, Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine broj 07-1418 od 14. februara 2005. godine i Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine broj 01-5776/13 od 29. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-29/08 od 11. decembra 2008. godine, Presude Suda BiH broj Gž-1/07 od 15. jula 2008. godine, Presude Suda BiH broj P-150/05 od 7. decembra 2006. godine, Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 07-1418 od 14. februara 2005. godine i Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine broj 01-
5776/13 od 29. decembra 2004. godine.
2. Apelantici je Rješenjem broj 01-5776/13 od 29. decembra 2004. godine prestao radni odnos u Agenciji (u daljnjem tekstu: tužena) zbog ukidanja Organizacione jedinice Centar Obavještajno-sigurnosne agencije u Banjoj Luci. Apelantica je protiv prethodno navedenog rješenja izjavila žalbu koja je Rješenjem tužene broj 07-1418 od 14. februara 2005. godine odbijena kao neosnovana. Ujedno je apelantici isplaćena otpremnina u iznosu od 3.585,60 KM, te naknada po osnovu nezaposlenosti u iznosu od 1.447,95 KM.
3. Apelantica je 28. marta 2005. godine Sudu BiH podnijela tužbu protiv tužene radi poništenja rješenja, uspostave radnopravnog statusa i isplate novčanog potraživanja. U tužbi je navela da joj je Rješenjem tužene broj 01-5776/13 od 29. decembra 2004. godine prestao radni odnos zbog viška zaposlenika, jer je tokom procesa transformacije predviđen manji broj izvršilaca. Rukovodstvo tužene, kako je dalje navela u tužbi, nije ispunilo svoje obaveze iz člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH, jer joj nije ni pokušalo naći rješenje za zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Tužbeni zahtjev je konačno opredijelila na glavnoj raspravi 21. novembra 2006. godine, kojim je tražila poništenje Rješenja tužene broj 01-5776/13 od 29. decembra 2004. godine i Rješenja broj 07-1418 od 14. februara 2005. godine, kao i da se obaveže tužena da je vrati na prijašnje radno mjesto ili drugo radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, te da joj isplati neisplaćene plaće u iznosu od 10.159,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
4. Presudom Suda BiH broj P-150/05 od 7. decembra 2006. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje Rješenja tužene broj 07-1418 od 14. februara 2005. godine i Rješenja broj 01-5776/13 od 29. decembra 2004. godine. Ujedno je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku od 15 dana. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 29. decembra 2004. godine na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa kojem je prethodilo osnivanje tužene na nivou Bosne i Hercegovine, u smislu Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 12/04, 20/04, 56/06; u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno gašenje entitetskih obavještajno-sigurnosnih službi. Odredbom člana 99. Zakona propisano je da zaposlenici u ranijim obavještajnim službama postaju uposlenici tužene, ali ne kao uposlenici u stalnom radnom odnosu, nego do donošenja konačne odluke o njihovom statusu, a nakon provjere predviđene odredbom člana 101. Zakona u smislu koje je formirana Komisija za provjeru da li ti uposlenici ispunjavaju uvjete za prijem u radni odnos kod tužene, kao i druge kriterije koje je utvrdio generalni direktor tužene, a odobrilo Vijeće ministara. Sud BiH je naveo da je tužena znatno smanjila broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema. Budući da je prestalo postojati radno mjesto na kojem je zatečena apelantica, Sud BiH je naveo da je to razlog za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje, da niti Zakonom niti Zakonom o radu u institucijama BiH nisu propisani kriteriji koji bi se primjenjivali u slučaju viška radne snage prilikom odabira kandidata koji u potpunosti ispunjavaju uvjete, te da ne postoji zakonski osnov za obavezu tužene da apelantici nađe odgovarajuće zaposlenje u srodnim institucijama, te da zato i nije osnovan prigovor da je tužena povrijedila odredbu člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH. Dalje, odgovarajući na apelantičine prigovore, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 37. stav 3. Zakona propisano da struktura zaposlenih u tuženoj odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva, koju sadrži i Zakon o radu u institucijama BiH, da odredba člana 40. stav 4. Zakona propisuje da osoba, osim posebnih uvjeta, treba imati odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanja, te da, prema Kriterijima provjere, kao opredjeljujući faktor na osnovu kojeg će Komisija donijeti odluku o daljnjem statusu preuzetog zaposlenika ima pozitivna ocjena rada, viši stupanj obrazovanja, stručnost i sl. Sud BiH je naveo da apelantica nije dokazala da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili eventualno pogrešno ocijenila bilo koji element na osnovu kojeg bi bila dužna zadržati apelanticu u radnom odnosu. Na osnovu navedenog, Sud BiH je istakao da tužena nije povrijedila niti Zakon o radu u institucijama BiH, niti Zakon, niti član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Apelantica je izjavila žalbu na Presudu Suda BiH broj P-150/05 od 7. decembra 2006. godine, koju je Sud BiH Presudom broj Gž-1/07 od 15. jula 2008. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, jer je u procesu reorganizacije tužena ukinula apelantičino radno mjesto, smanjila broj radnih mjesta za koja je propisana srednja stručna sprema, te da apelantica konkretnim činjenicama nije ukazala na to da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na osnovu kojeg bi apelanticu bila dužna zadržati. Sud BiH je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude nikako ne proizlazi da je apelantici prestao radni odnos zbog njene nacionalne pripadnosti, nego isključivo zbog ukidanja organizacione jedinice, pa time i radnog mjesta, te da je zbog specifične strukture u BiH, logično da tužena prilikom prijema u radni odnos, osim općih i posebnih uvjeta, mora voditi računa i o ovoj činjenici, ali da apelantica nije ostala bez radnog mjesta zbog bilo kakve učinjene diskriminacije, nego isključivo zbog ukidanja radnog mjesta.
6. Apelantica je izjavila reviziju na Presudu Suda BiH broj Gž-1/07 od 15. jula 2008. godine, koju je Sud BiH Presudom broj Rev-29/08 od 11. decembra 2008. godine odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da je s tim u vezi reviziju i odbio.
7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije, a što proizlazi iz odgovora na tužbu tužene koja je navela: «Prilikom odabira kandidata morala se ispoštovati odredba člana 37. stav 3. Zakona, koja propisuje da struktura zaposlenih generalno odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva. S obzirom da je struktura OSS RS, do dana transformacije, bila gotovo jednonacionalna (od 396 uposlenika bilo je 388 srpske nacionalnosti), neminovno je moralo doći do otpuštanja uposlenih srpske nacionalnosti.» S tim u vezi, apelantica ističe da Sud BiH pogrešno smatra da joj je radni odnos prestao zbog ukidanja radnog mjesta, jer je tužena u odgovoru na tužbu jasno naglasila da je transformacija bila neminovna, što, prema apelantičinom mišljenju, znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa nacionalna pripadnost.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH svoje odluke dovoljno jasno obrazložio primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu u institucijama BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica, također, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantica, osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović