Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/10 (D.C)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Habeas corpus – postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1654/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Mato Tadić, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1654/10, rješavajući apelaciju D.C., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 i člana 59 stav 2 alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.C., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-

10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i rješenjā Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala br. 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.C., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-

10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i rješenjā Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala br. 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. D.C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2009. godinesudija za prethodni postupak je odredio pritvor apelantu i drugim osumnjičenim. u trajanju od najduže mjesec dana, počev od 23. marta 2010. godine u 10,00 časova, kao dana i časa lišavanja slobode, tako da po navedenom rješenju pritvor može da traje najduže do 23. aprila 2010. godine Apelantu je pritvor određen zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka

b) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem slučaju: ZKP RS) (ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače). Ppritvor je apelantu određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminal iz člana 383a) stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ RS i krivičnim djelom manipulacije cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. a) i b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 92/06).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na prijedlog Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) broj KT-ST-11/10 od 24. marta 2010. godine da se odredi pritvor, sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio rješenje o određivanju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim licima, protiv kojih Specijalno tužilaštvo vodi istragu da su počinili krivična djela precizirana u rješenju. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni, u periodu od 1. aprila 2009. do 13. avgusta 2009. godine, bili pripadnici zločinačkog udruženja koje je organizovano radi izvršenja krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja te manipulacija cijenama i širenja lažnih informacija na štetu preduzeća Medicinska elektronika a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) i Republike Srpske. Dalje je navedeno da su se osumnjičeni udružili sa zadatkom da izvrše manipulacije u cijenama na tržištu hartija od vrijednosti, te da utiču na smanjenje cijene akcija predmetnog preduzeća, a sve u namjeri da nezakonito pribave 34,95% akcija tog preduzeća iz portfelja Akcijskog fonda i Fonda za restituciju Republike Srpske kojim akcijama je upravljala Investiciona razvojna banka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Banka), sve u namjeri da se pribavi protivpravna imovinska korist članovima udruženja. Navedeno je da iz dostavljenih dokaza proizilazi da su zločinačko udruženje činili: Ž.K. u svojstvu direktora predmetnog preduzeća, B. G. u svojstvu direktora Banke, apelant u svojstvu rukovodioca odjeljenja za upravljanje portfeljom hartija od vrijednosti Banke i člana Nadzornog odbora predmetnog preduzeća, N. B. u svojstvu rukovodioca odjeljenja za plasmane u Sektoru za plasmane Banke i člana Upravnog odbora predmetnog preduzeća i M.R. kao direktor preduzeća «Grand Trade» d.o.o. Banjaluka. Okružni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant kao i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret na način, vrijeme i mjestu kako je to opisano u činjeničnom opisu naredbe za sprovođenje istrage Specijalnog tužilaštva od 24. marta 2010. godine.

4. Okružni sud je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo utvrdio na osnovu izjava više svjedoka, o čemu su sačinjeni zapisnici u Specijalnom tužilaštvu, iz kojih proizilazi da je apelant bio ovlašćeno lice ispred fondova Banke i da je stručnjak za hartije od vrijednosti pa je, na osnovu ranije postignutog dogovora s ostalim članovima zločinačkog udruženja, davao savjete licima navedenim u rješenju kako da krenu sa snižavanjem cijena akcija na berzi kupovanjem i prodajom akcija predmetnog preduzeća (u kom je apelant bio član Nadzornog odbora) ispod njihove realne cijene, kako bi sa što manjim ulaganjima pribavili vlasništvo na predmetnom preduzeću, te da je apelant davao i naloge za trgovinu akcijama kao i da je apelant sastavio Prijedlog za prihvatanje ponude M.R. za preuzimanje 4,99% akcija Banke iz Fonda za restituciju, koji je i prihvatila uprava Banke, te izvršio kupovinu akcija predmetnog preduzeća u broju i po cijeni navedenoj u rješenju.

5. U vezi s postojanjem zakonskih uslova za određivanje pritvora apelantu, Okružni sud je ocijenio da je opravdan pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, jer iz naredbe za sprovođenje istrage Specijalnog tužilaštva proizilazi da je u daljnjem toku istrage potrebno da se sasluša veliki broj svjedoka na okolnost prodaje akcija predmetnog preduzeća po cijeni od 0,05 KM po akciji na okolnost dobijanja novčane naknade za vrijednost akcija mimo berze, pa osnovano postoji bojazan da će osumnjičeni-apelant koji poznaje veliki broj akcionara predmetnog preduzeća ometati krivični postupak uticajem na svjedoke kao i na saosumnjičenog N.B. da promijeni svoj iskaz ili da ga prilagodi odbrani ostalih osumnjičenih, jer je taj osumnjičeni iznoseći svoju odbranu direktno i neposredno teretio ostale osumnjičene za organizovanje, planiranje i izvršenje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret i jer osumnjičeni u velikom dijelu negiraju činjenične navode prijedloga za određivanje pritvora, a suprotno proizilazi iz izjava svjedoka i materijalnih dokaza. Shodno navedenom, apelantu i ostalim osumnjičenim je određen pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka b) ZKP.

6. Okružni sud je ocijenio da ne postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav g), jer bez obzira na javno negodovanje bivših akcionara predmetnog preduzeća i intervencije policije, nije ispunjen drugi uslov koji je propisan tom odredbom, a to je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, s obzirom na to da je najviša kazna za krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret propisana u rasponu od dvije do deset godina (član 347 KZ R), što znači da se ne može izreći kazna zatvora od deset godina već do deset godina.

7. Protiv navedenog rješenja apelant, ostali saosumnjičeni i Specijalno tužilaštvo su izjavili žalbe Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011-0-Kv-10-000 009-P od 29. marta 2010. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih, dok je uvažilo žalbu Specijalnog tužilaštva i preinačilo osporeno rješenje tako da je apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor i po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1 člana 197 ZKP-a.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, ispitujući rješenje od 24. marta 2010. godine u dijelu koji se osporava žalbom Specijalnog tužilaštva i uvidom u priloge spisa, utvrdio da je žalba Specijalnog tužilaštva osnovana, te da je neprihvatljiv zaključak Okružnog suda, u pogledu nepostojanja objektivnih uslova za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1 člana 197 ZKP-a, jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora deset godina i više, čime je po ocjeni tog suda svakako ispunjen i objektivni uslov za određivanje pritvora i po navedenom pritvorskom osnovu. Dalje je navedeno da, budući da je i u osporavanom prvostepenom rješenju utvrđeno da je izraženo javno negodovanje protestima bivših akcionara predmetnog preduzeća, te da je zbog toga uslijedila i intervencija policije, ove činjenice ukazuju da postoje vanredne okolnosti koje bi u slučaju puštanja apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda zbog čega je, po ocjeni suda, bilo neophodno da se uvaži žalba Specijalnog tužilaštva i osporavano prvostepeno rješenje preinači te apelantu i ostalim osumnjičenim odredi pritvor i po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1 člana 197 ZKP-a.

9. Sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da se osporavano rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kojim apelant osporava da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i posebne pritvorske osnove. Suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, zaključeno je da je u osporenom rješenju dato iscrpno obrazloženje u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a koja je u cijelosti kao pravilno prihvatilo i vijeće Okružnog suda. Takođe, vijeće je zaključilo da će se u daljnjem toku istrage detaljno konkretizovati uloga svakog od osumnjičenih u izvršenju predmetnih krivičnih djela, a što i jeste smisao istrage. Navedeno je da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dostavljenih dokaza koji zadovoljavaju propisanu formu, a detaljno su pobrojani i cijenjeni u obrazloženju osporenog rješenja. Vijeće Okružnog suda je dalje odbilo kao neosnovane apelantove žalbene navode u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) člana 197 ZKP-a, jer je zaključke koji su izneseni u osporenom prvostepenom rješenju o osnovanosti posebnih pritvorskih razloga u cijelosti kao pravilne prihatilo i vijeće Okružnog suda. Iz navedenih razloga vijeće Okružnog suda je na osnovu člana 336 stav 3 ZKP-a donijelo odluku kao u izreci rješenja.

10. Dalje, Okružni sud je 22. aprila 2010. godine donio Rješenje broj 01-0-Kv-09-

000 012p kojim je apelantu i ostalim saosumnjičenim produžen pritvor za još dva mjeseca, s tim da može da traje najduže do 23. juna 2010. godine do 10,00 časova. U obrazloženju rješenja su navedene činjenice kao i u inicijalnom rješenju o pritvoru, te je navedeno i da je Specijalno tužilaštvo naredbom od 7. aprila 2010. godine proširilo istragu i na članove uprave Banke poimenično navedene u rješenju, dok je u odnosu na osumnjičenog M.R. kao i na V.M. proširena istraga i u pogledu nezakonitog sticanja prava raspolaganja na gradskom građevinskom zemljištu. Navedeno je da su, u odnosu na nova djela, prikupljeni brojni dokazi a da je zbog obima istrage u daljnjem toku postupka potrebno saslušanje još većeg broja svjedoka čija su imena navedena u prijedlogu za produženje pritvora te da je, u pogledu djela za koja je istraga proširena, neophodno da se prikupe materijalni dokazi, da ih se ispita i analizira, kao i ponovno saslušati osumnjičenog M.R. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da u odnosu na apelanta, Ž.K, B.R. i M.R. i dalje egzistiraju i pritvorski osnovi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP-a jer postoji bojazan da bi, u slučaju da budu na slobodi, apelant i ostali navedeni, mogli da sakriju, unište, izmijene ili falsifikuju važne dokaze za krivični postupak, odnosno da bi mogao da utiče na svjedoke i ostale osumnjičene članove uprave Banke i N.B. i time da ometa efikasno vođenje krivičnog postupka. Navedeno je da je apelant bio zaposlen u predmetnom preduzeću, da je bio i član nadzornog odbora tog preduzeća, te obzirom da poznaje većinu akcionara i da je bio na rukovodećem položaju u predmetnom preduzeću, a što ukazuje na opravdanu bojazan da bi apelant mogao da izvrši uticaj na svjedoke čije je saslušanje planirano u nastavku istrage. Navedeno je da tome u prilog ide i činjenica da je poimenično navedeni svjedok, nakon što je dao iskaz u Specijalnom tužilaštvu, poslao tužiocu dopis u kome navodi da povlači svoj iskaz što ukazuje da su osumnjičeni počeli da ostvaruju uticaj na svjedoke.

11. Osim toga, Okružni sud istakao da je utvrdio da postoje uslovi za produžavanje pritvora apelantu i drugim osumnjčenim i iz zakonskog osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP RS. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da su se krajem januara i početkom februara 2010. godine u više navrata dogodila javna okupljanja radnika predmetnog preduzeća i radnika „Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite“ i organizovani protesti zbog nemogućnosti radnika da uđu u krug preduzeća i na svoja radna mjesta, kada je i policija bila prinuđena da interveniše. Okružni sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi puštanje osumnjičenih na slobodu imalo za posljedicu revolt i protest radnika ovog preduzeća, u čemu se sastoji osnov za pritvor iz član 197 stav 1 tačkag) ZKP RS. Osim toga, Okružni sud je istakao da smatra kako je opravdano produženje pritvora osumnjičenim za još dva mjeseca, cijeneći obim i složenost istrage kao i radnje koje Specijalno tužilaštvo planira da preduzme za taj period.

12. Protiv navedenog rješenja apelant i ostali saosumnjičeni su izjavili žalbe Vrhovnom sudu koji je donio Rješenje broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine kojim je odbio žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u osporenom rješenju navedeno iz kojih dokaza proizilazi osnovana sumnja da su apelant i druga osumnjičena lica počinili predmetna krivična djela, pri čemu je analiziran sadržaj tih dokaza i izveden zaključak šta iz tih dokaza proizilazi. Vrhovni sud je dalje istakao da smatra da je pravilan i zaključak iz osporavanog rješenja o razlozima za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, prihvatajući razloge koje je o tome dao Okružni sud. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju treba da se uzme u obzir samo poseban minimum a ne opšti maksimum kazne zatvora koju je moguće izreći za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383 a) KZ RS, te da je za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi s članom 3 KZ RS propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina. Dalje je Vrhovni sud ukazao i da pod vanrednim okolnostima iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS treba da se smatraju posebne okolnosti izvedene iz težine, načina izvršenja krivičnog djela i posljedice a kako to pravilno utvrđuje Okružni sud.

13. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kovencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u nezakonitom i neopravdanom lišavanju slobode koje traje neopravdano dugo. Apelant smatra da je pritvoren zbog pretpostavki jer nisu postojali nikakvi objektivni razlozi koji bi ukazivali da će on stvarno uticati na svjedoke koji nisu saslušani, a pogotovo jer je te svjedoke trebalo saslušati u vezi s radnjama drugih saoptuženih a ne apelanta. Apelant navodi da je netačno i da je bio zaposlen u predmetnom preduzeću i da poznaje većinu akcionara, jer kao član nadzornog odbora nije bio zaposlen niti je imao dodira s akcionarima i sazvao je samo jednu sjednicu. S tim u vezi apelant smatra da nije postojao ni pravni ni činjenični osnov za određivanje pritvora, zbog čega su sudovi povrijedili njegovo pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Apelant navodi da ne postoje činjenice i okolnosti koje velikim stepenom vjerovatnoće ukazuju da je izvršio bilo koje od krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, jer apelant nije mogao niti je na bilo koji način uticao na donošenje odluke o prihvatanju ponude osumnjičenog M.R., pogotovo ako se ima u vidu da je odluku o prihvatanju donijelo kolektivno tijelo a ne pojedinac. U vezi s određivanjem pritvora zbog postojanja osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS-a, apelant navodi da se baziraju na proizvoljnoj tvrdnji tužilaštva da bi apelantovo puštanje na slobodu izazvalo uznemirenost građana i remećenje javnog reda, ali bez navođenja konkretnih i objektivnih razloga i činjenica koji bi tu tvrdnju potvrđivali kao i da nisu obrazložene vanredne okolnosti budući da su okupljanja i protesti radnika na koje se sudovi pozivaju prestali.

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) jer iz osporenih rješenja proizilazi da nema niti jedne činjenice koja ukazuje na vjerovatnoću da je apelant počinio krivična djela zbog kojih je pritvoren, da nema adekvatnih obrazloženja u čemu je specifičnost načina navodnog izvršenja krivičnih djela i njihova težina, te navodi i da istraga nije proširena u odnosu na njega pa samim tim dokazi koji se odnose na proširenu istragu nemaju veze niti se tiču njegovih radnji, zbog čega smatra da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo i pri tom ponavlja činjenice navedene u osporenim rješenjima.

15. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, a povredu ovog prava vidi u činjenici da nijedna od sudskih instanci koje su odlučivali o određivanju i produživanju pritvora nije obrazložila odbijanje izjavljenih pravnih lijekova, a sve su instance vjerovale apstraktnim, netačnim i paušalnim tvrdnjama tužilaštva te ograničavale apelantovu slobodu bez objektivnih razloga za određivanje i produženje pritvora.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost prima facie

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazug i Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 i 4 Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora da bude usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

19. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tom je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret condiitio sine qva non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Shodno daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju da budu takve da upućuju da postoji opšti (javni) interes koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

20. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje i produženje pritvora, zaključili i obrazložili zašto smatraju da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak da postoji osnovana sumnja da je izvršeno predmetno krivično djelo kao opšti uslov za određivanje i produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanta, utvrdili i detaljno obrazložili svoj zaključak o tome da su u predmetnom slučaju ispunjeni razlozi za određivanje i produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) i g) ZKP RS. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da postoje veze između apelanta i osumnjičenih i svjedoka koje treba saslušati, te zašto smatraju da bi puštanjem na slobodu apelant mogao da ometa krivični postupak, odnosno da bi moglo da dođe do uznemiravanja javnosti. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu određuje i produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije pa ove navode apelant smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim članom garantovano da „svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u konkretnom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je Okružni sud a nakon njega i Vrhovni sud ispitao sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložio na način koji ne može da se smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Apelant se, takođe, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizilazi da se žali na kršenje ovog prava u vezi sa pravom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da se Okružni sud, a nakon njega ni Vrhovni sud, nije izjasnio o postojanju osnovane sumnje kao opštem uslovu za određivanje pritvora. Kako je Ustavni sud o ovom pitanju već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, te kako nema ništa što bi opravdalo apelantovu tvrdnju da mu je u vezi sa navedenim članom prekršeno i pravo iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, navodeći da su mu povrijeđena prava garantovana st. 1, 2 i 3 tačka a) tog člana. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseqve i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije preuranjena.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/10 (D.C) | Sudska praksa | Aktio