Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/09 («MING YUE» Teslić)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-186/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 186/09, rješavajući apelaciju DOO MING YUE Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MING YUE Teslić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-

000 398 od 3. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-000 264 od 11. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MING YUE Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 398 od 3. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 264 od 11. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 264 od 11. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 398 od 3. decembra 2008. godine, obavezan je apelant da Danijeli Bosić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime neisplaćenih plaća koje bi ostvarila da je radila kod apelanta u periodu od 27. oktobra 2005. godine do 31. oktobra 2006. godine iznos od 3.124,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) za isti period uplati zakonske stope doprinosa, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbačena je kao neblagovremena tužiteljicina tužba u dijelu kojim je zahtijevala da se apelant obaveže da joj naknadi štetu po osnovu neisplaćenih plaća i da Fondu uplati zakonske stope doprinosa za period od 1. septembra 2004. godine do 26. oktobra 2005. godine. Obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 832,00 KM.

3. Osnovni sud je na osnovu nespornih činjenica i provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica sa apelantom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je taj ugovor apelant jednostrano raskinuo 31. augusta 2004. godine. Tužiteljica je zaštitu svojih prava zatražila pred tim sudom koji je donio Presudu broj RS-947/04 od 23. aprila 2006. godine koja je postala pravosnažna 12. oktobra 2006. godine i kojom je utvrđeno da tužiteljici nije prestao radni odnos kod apelanta, te je naloženo apelantu da je vrati na rad. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelant pozvao tužiteljicu na rad 1. novembra 2006. godine i da se tužiteljica odazvala, međutim, tom prilikom nisu postigli sporazum u pogledu naplate plaće i isplate doprinosa pa je tužiteljica sa navedenim danom dala otkaz ugovora o radu. Dalje je utvrđeno da apelant tužiteljici nije isplatio neisplaćene plaće počevši od nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do 1. novembra 2006. godine, pa kako nije došlo do sporazuma među strankama, niti je apelant izvršio isplatu, to je Osnovni sud zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i uplate zakonskih stopa doprinosa Fondu za period od 27. oktobra 2005. godine pa do 1. novembra 2006. godine. Iznos neisplaćenih plaća za dosuđeni period utvrđen je na osnovu pismenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke sa kojim su se saglasile tužiteljica i apelant. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu plaća i uplatu doprinosa Fondu za period od 1. septembra 2004. godine do 26. oktobra 2005. godine, Osnovni sud je istakao da je tužbu odbacio kao neblagovremenu budući da je tužba podnesena 27. oktobra 2006. godine. Osnovni sud je pojasnio da je članom 118. stav 2. Zakona o radu, Prečišćeni tekst, propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju, tužiteljica je za povredu svojih prava saznala odmah nakon što joj je nezakonito prestao radni odnos.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je pravilno Osnovni sud utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kod nesporno utvrđenih činjenica i nesporne visine iznosa plaća koje bi tužiteljica primila da je radila, neosnovano žalba ukazuje na to da je presuda Osnovnog suda nerazumljiva i da nije ocijenjen iskaz svjedoka N.B., apelanticinog oca. Okružni sud je istakao da i prema ocjeni tog suda iskaz navedenog svjedoka nije od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Navedeni svjedok je saslušan na tužiteljicin prijedlog i u svom iskazu nije ukazao na činjenice koje je prvostepeni sud trebao ocijeniti, a da li je i kada tužiteljica otišla u Italiju nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, nije sporno da se tužiteljica 1. novembra 2006. godine odazvala na apelantov poziv da se vrati na rad i da je dala otkaz zbog toga što se nisu uspjeli dogovoriti oko naknade i daljnjeg rada a ne zbog drugog zaposlenja, a to što je tužiteljica nakon davanja otkaza radila, nije od utjecaja na visinu apelantove obaveze. Apelant nije ni tvrdio da je tužiteljica u spornom periodu, tj. od 27. oktobra 2005. godine pa do 1. novembra 2006. godine na drugoj strani ostvarivala primanja niti je na te okolnosti predlagao izvođenje dokaza osim što je tvrdio da je tužiteljica mjesec dana u 2005. godini radila u drugom preduzeću i to u periodu za koji je njen tužbeni zahtjev odbačen kao neblagovremen i za koji i nije dosuđena naknada. Iskaz svjedoka da je tužiteljica otišla u Italiju u martu ili aprilu 2005. godine nije dokaz da je tamo i radila, a posebno poslije 27. oktobra 2005. godine, pogotovo uzimajući u obzir i dio iskaza njenog oca da se tužiteljica u maju 2005. godine porodila.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima ističući da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je tužiteljica zaključila ugovor o radu kod drugog poslodavca a potom otišla u Italiju, te ističe da je tužiteljici 1. novembra 2006. godine nudio da radi i da joj isplati neisplaćene plaća, što je ona odbila, pa se postavlja pitanje da li joj i pripada pravo na plaću, kamate i troškove postupka. Apelant je istakao da, prema odredbama Zakona o radu i Zakona o zapošljavanju, zapošljavanjem kod drugog poslodavca radniku prestaju prava, odnosno gase se obaveze prema ranijem poslodavcu, a ne postoje obaveze ni u slučaju odlaska u inostranstvo. Apelant smatra da je trebalo provjeriti da li se tužiteljica u tom periodu porodila, te koja bi u tom slučaju bila njena prava. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/09 («MING YUE» Teslić) | Sudska praksa | Aktio