Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/09 (M. D.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-19/09, rješavajući apelaciju Melise Delalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melise Delalić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000442 od 10. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-382/05-I od 12. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Melisa Delalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je, 29. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnejme tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000442 od 10. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: osnovni sud) broj P-382/05-I od 12. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-382/05-I od 12. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000442 od 10. oktobra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se „Džiba komerc“ d.o.o. Brka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Moding Junior“ d.o.o. Brka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da apelantici predaju u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od svih lica i stvari dio hale u površini 200 m2, koja se nalazi u Brci, u Industrijskoj zoni „Šterac“, izgrađena na dijelu parcele označene kao k.č. 5 „Džaferovićka“ njiva 5. klase, ukupne površine od 6.363 m2 i to na dijelu od ove parcele u površini od 1.140 m2, a koji dio navedene parcele se nalazi pored puta Cerik-Brčko, gledano „sučelice“ prema hali, dužine 40 m2 a širine 30 m2 u jednom dijelu i širine 27 m2 u drugom dijelu, te ½ dijela parcele označene kao k.č. 5 „Džaferovićka“ njiva 5. klase ukupne površine od 6 363 m2 i to ½ dijela od ove parcele u površini od 1.140 m2, te pravo prolaza putem, širine 5 metara, dužine 30 metara, a koji put ide parcelom, označenom kao k.č. 5 „Džaferovićka“ njiva 5. klase, ukupne površine od 6.363 m2, počev od puta Brčko-Cerik pa prema dubini navedene parcele, kao i da se tuženi obavežu da apelantici naknade troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da tuženim na ime troškova parničnog postupka nadoknadi iznos od 5.940,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica u toku postupka isticala da je aktivno legitimisana za podnošenje tužbe jer je ona jedan od osnivača likvidiranog preduzeća „Adeks- Komerc“ Tuzla, te da se u konkretnom slučaju radi o tužbi pretpostavljenog vlasnika. Apelantica je također isticala da je dokazala da je ona pretpostavljeni vlasnik nekretnina čiji povraćaj traži odnosno da je dokazala da je apelanticin pravni prednik „Adeks-Komerc“ zajedno sa „Moding“ Sanski Most gradio spornu halu koju tuženi drže u posjedu.

4. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 41. tačka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 11/01 i 8/03) kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, pod uslovom da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

5. Na osnovu provedenih dokaza, a prije svega uvidom u ugovor o zajedničkom ulaganju i uređenju međusobnih odnosa Osnovni sud je utvrdio da je „Moding“ DJL Sanski Most 22. januara 1999. godine zaključio ugovor o zajedničkom ulaganju i uređenju međusobnih odnosa sa „Adeks-

Komerc“ d.o.o. Tuzla. Članom 1. navedenog ugovora konstatovano je da je „Adeks-Komerc“ d.o.o nosilac prava korištenja na građevinsko-industrijskoj parceli u mjestu Brka kod Brčkog, te da je „Moding“ DJL saglasan da na toj parceli zajedno sa drugom ugovornom stranom izgradi proizvodni objekat-halu veličine 1000 m2, a radi zajedničkog poslovanja na tom području.

6. Nadalje je utvrđeno da iz člana 6. ugovora proizlazi da se „Adeks-Komerc“ d.o.o. obavezao pribaviti svu potrebnu dokumentaciju, sve saglasnosti, odobrenja, projekte i drugo (i izvršiti radove) na uređenju građevinskog zemljišta (ravnanje, nasipanje, iskope, izlivanje temelja, ukopavanje betonskih stopa, dio radova na infrastrukturi i dr.). „Moding“ DJL Sanski Most se obavezao da na ime svog udjela u zajedničkom ulaganju izvrši isporuku i montažu čelične konstrukcije kao i drugog materijala potrebnog za izgradnju proizvodne hale prema građevinskim standardima i dogovoru ugovornih strana, te opremiti objekat sa neophodnom opremom (instalacijama i ostalim uređajima) u ukupnoj vrijednosti od 60% od zajedničkog ulaganja.

7. Članom 9. pomenutog ugovora ugovarači su utvrdili da se saglasno visini pojedinačnih ulaganja, a nakon uplanjenja objekta u katastarske evidencije koje se vode za opštinu Brčko-Brka, izvrše i odgovarajući upisi u zemljišno-vlasničkim knjigama, kojom prilikom se obje strane saglašavaju da se bez daljeg pitanja i privole druge strane, svaka strana ima pravo upisati sa pripadajućim vlasničkim dijelom.

8. Istaknuto je da tuženi ne spore da su pravni prednik apelantice i „Moding“ DJL Sanski Most zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju, ali da tuženi osporavaju činjenicu da pravni prednik apelantice nije izvršio niti jednu od ugovorom preuzetih obaveza, a naročito iz člana 6. i 9. navedenog ugovora.

9. Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik apelantice djelimično izvršio ugovorom preuzete obaveze time što je ishodio urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu. Na osnovu izdate urbanističke saglasnosti apelanticin pravni prednik je ishodio i odobrenje za građenje za izgradnju započetog poslovnog objekta. Istaknuto je da je apelanticin pravni prednik rješenjem Općinskog suda od 14. septembra 2004. godine likvidiran, te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 12. oktobra 2004. godine Stoga je zaključeno da je navedeno preduzeće formalno pravno prestalo i da postoji.

10. Nadalje je utvrđeno da je apelanticin pravni prednik bio u finansijskim teškoćama, te da su 1. februara 2004. godine apelanticin pravni prednik, drugotuženi i „Messer Sarajevo plin“ zaključili ugovor o ustupanju potraživanja kojim je drugotuženi umjesto „Adeks Komerca“ uplatio iznos od 66.217,26 KM „Messeru Sarajevo plin“ što je predstavljalo otkupnu cijenu u hali koju je izgradio DJL „Moding“ Sanski Most. Uvidom u račune utvrđeno je da se oni ne odnose na ulaganja koja je apelanticin prednik imao u spornoj hali jer svi računi potiču iz perioda 1998 i 1999. godine, a apelanticin pravni prednik je od Vlade Brčko Distrikt BiH dobio na korištenje nekretnine na kojoj je izgrađen sporni objekat u maju 2000. godine. Stoga sud navedeni dokaz nije mogao prihvatiti kao relevantan.

11. Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu ugovora o zajedničkom ulaganju prednik apelantice preuzeo obavezu da izvrši prenos korištenja zemljišta na svoje ime ali zbog neizvršavanja obaveza iz ugovora ostavio je mogućnost Vladi Brčko Distrikt BiH da raskine ugovor i traži naknadu štetu.

12. Sud je proveo i vještačenje po vještaku građevinske struke, izvršio uvid u dopunjeni nalaz i neposredno saslušao vještaka, te obavio uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka. Istaknuto je da se vještak u svom nalazu osvrnuo na identifikaciju nekretnina i vrijednost izgrađene hale. Međutim po mišljenju Osnovnog suda navedeni dokaz je irelevantan za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari jer apelantica tužbom traži predaju u posjed nekretnina za koje nije dokazala niti da je vlasnik, a niti da tuženi drže nekretnine u posjedu.

13. Uvidom u ugovor o najmu Osnovni sud je utvrdio da su „Moding“ d.o.o. Sanski Most i drugotuženi zaključili ugovor 11. marta 2003. godine, a predmet ugovora je najam poslovnog prostora veličine 1000 m2, koji je smješten na lokaciji Brčko-Brka, Industrijska zona bb, za koji mjesečna cijena najamnine iznosi 500.00 KM. Istaknuto je da je navedeni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme.

14. Uvidom u ugovor o zakupu poslovnog prostora utvrđeno je da je 1. septembra 2005. godine drugotuženi, kao zakupodavac, dao u zakup prvotuženom poslovni zatvoreni objekat a koji se nalazi u Industrijskoj zoni u površini od 200 m2 uz obavezu zakupca da plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 1000,00 KM. Istaknuto je da je navedeni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme.

15. Na osnovu naprijed navedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je „Moding“ Sanski Most zaključio ugovor o zajedničkom ulaganju i uređenju međusobnih odnosa sa pravnim prednikom apelantice „Adeks Komerc“ d.o.o. Tuzla, da je hala izgrađena sredstvima „Moding“ Sanski Most, te da se sud uviđajem na licu mjesta uvjerio da na licu mjesta postoji izgrađena hala. Osnovni sud nije prihvatio prigovor punomoćnika tuženog da apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe jer je apelantica jedan od osnivača „Adeks komerc“ d.o.o. Tuzla. Međutim osnovan je prigovor da tuženi nisu pasivno legitimisani jer drugotuženi spornu halu koristi po osnovu ugovora o najmu kojeg je zaključio 11. marta 2003. godine sa „Moding“ Sanski Most, a s druge strane prvotuženi dio hale koristi po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. septembra 2005. godine, koji je zaključen između prvo i drugotuženog. U konkretnom slučaju radi se o podzakupu jer je prvotuženi izdao u podzakup drugotuženom dio hale koji drži po osnovu zakupa. Na zaključenje ovakvog ugovora o podzakupu zakonski zastupnik drugotuženog bio je ovlašten po punomoći koja je ovjerena pod brojem Ov-544/04 od 29. januara 2004. godine.

16. Po nalaženju Osnovnog suda apelantica nije dokazala da je vlasnik predmetne nekretnine, a što je preduslov da traži zaštitu u smislu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH.

17. U obrazloženju drugostepene presude Apelacioni sud je naveo, da s obzirom da apelantica nije dokazala činjenice koje je bila dužna dokazati, a koje bi vodile usvajanju njenog tužbenog zahtjeva preciziranog podneskom od 12. februara 2007. godine, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen primjenom odredbe člana 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH na koju se apelantica pozvala u žalbi i odredbe člana 41. navedenog zakona na koju odredbu se pozvao prvostepeni sud.

18. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da prvostepeni i drugostrepeni sud u obrazloženju svojih odluka ne pominju odlučne činjenice. Prije svega da je firma prednik apelantice odlukom Općinskog vijeća Općine Brčko-Brka dobila na korištenje predmetno zemljište na kome je izgrađena hala, te da je zaključila sa Brčko Distriktom Bosne i Hercegovine ugovor o davanju na korištenje građevinskog zemljišta radi građenja poslovnog objekta 3. maja 2000. godine na koji način je „konvalidirano rješenje ranije općine Brka-Brčko“. Nadalje ističe da je firma „Adex Komerc“ odmah po dobijanju navedenog rješenja stupila u posjed predmetnih nekretnina i da je to i tako postupanje, te odlučivanje organa uprave bilo zakonito i jedino moguće radi podsticaja privrednog razvoja zapošljavanja ljudi i oživljavanja privrede na teritoriji iste općine koja je ratom stradala i porušena. Apelantica je izložila način na koji je firma prednik apelantice ispunila sve svoje obaveze predviđene ugovorom od 22. januara 1999. godine. Ističe da su ulaganja na uređenju građevinskog zemljišta izvršena, prezentirani dokazi za to, te da je po njenom mišljenju nebitno da li je to učinjeno prije ili poslije zaključenja navedenog ugovora. Ističe da do uređenja zemljišta nije došlo odnosno da nisu pribavljene odgovarajuće dozvole i saglasnosti, drugi saugovarač, firma iz Sanskog Mosta ne bi mogla ispuniti svoju ugovornu obavezu odnosno izgraditi halu u skladu sa navedenim ugovorom. Za apelanticu je sporno kako to firma iz Sanskog Mosta može biti vlasnik, zakoniti i savjesni posjednik cjelokupne nekretnine a da se to pravo ne priznaje firmi iz Tuzle koja je u istoj poziciji ishodila rješenje općine Brka-Brčko, urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu na svoje ime i kao korisnik upisana na navedenoj parceli za razliku od firme iz Sanskog Mosta. Apelantica smatra da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava odnosno člana člana 41. i

46. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/01) jer je u vrijeme zaključenja ugovora od 22. januara 1999. godine na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine bio u primjeni Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima SFRJ koji ovu materiju reguliše drugačije. Apelantica smatra da joj je onemogućeno pravo na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka te smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

22. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

23. Razmatrajući apelanticine navode koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

24. U odnosu na navode apelantice o povredi prava na djelotvoran pravni lijek Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Obzirom na izneseno, navodi apelantice vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da je apelantica u predmetnom postupku imala i koristila pravo na žalbu. Međutim nezadovoljstvo apelantice ishodom žalbenog postupka ne dovodi u pitanje djelotvornost ovog pravnog lijeka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/09 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio