Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/08 (A. M.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stara devizna štednja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
  • Ostavina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1986/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 1986/08, rješavajući apelaciju Ajiše Mecan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajiše Mecan podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 495 od 13. maja 2008. godine, Rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje broj 09/1/14-803/07 od 19. oktobra 2007. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica, broj 184/07 od 15. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajiša Mecan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Vukica Marjanović-Suljić, podnijela je 3. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-

0-U-07-000 495 od 13. maja 2008. godine, Rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija za verifikaciju) broj 09/1/14-803/07 od 19. oktobra 2007. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica (U daljnjem tekstu: Agencija za finansijske usluge) broj 184/07 od 15. januara 2007. godine. Apelacija je dopunjena 5. avgusta 2008. godine.

2. Općinski sud u Zenici je Dopunskim rješenjem broj O-1392/05 od 29. maja 2006. godine utvrdio da zaostavštinu iza umrle Amalije Konjhodžić, apelantiČine majke, čine i novčana sredstva na deviznim knjižicama kod Privredne banke Sarajevo i Investiciono-komercijalne banke Zenica, a čijim zakonskim nasljednicima se proglašavaju apelantica i njena sestra.

3. Agencija za finansijske usluge je Rješenjem broj 184/07 od 15. januara 2007. godine odbila apelantiČin zahtjev za verifikaciju potraživanja za staru deviznu štednju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica Agenciji za finansijske usluge, PoslovnicA Zenica, podnijela zahtjev broj 03-928-29881 od 19. decembra 2006. godine kojim je tražila da joj se verifikuju potraživanja po osnovu stare devizne štednje koju je, navodno, imala u PBS/IKB d.d. Zenica, a što je dokazivala priloženim dokumentima (štednim knjižicama, certifikatima i rješenjem o nasljeđivanju). U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu sa odredbama člana 13. Uredbe o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 33/06, u daljnjem tekstu: Uredba o postupku verifikacije), riješeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Komisija za verifikaciju je Rješenjem broj 09/1-14-803/07 od 19. oktobra 2007. godine apelantičinu žalbu protiv rješenja Agencije za finansijske usluge odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u žalbi istakla da je nakon majčine smrti naslijedila devizna sredstva koja se nalaze na certifikatu njenog supruga s obzirom na to da je njena majka za života izvršila prenos sredstava na njega, jer je apelantica živjela u Njemačkoj. Komisija je ukazala da je članom 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje propisano da se pod računom stare devizne štednje podrazumijevaju devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine sa stanjem na 31. decembar 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a koja su umanjena za direktne isplate banaka nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa, kao i za eventualne isplate poslije 31. decembra 1991. godine po bilo kom drugom osnovu. Dalje, Komisija za verifikaciju je istakla da je izvršila uvid u pobijano rješenje, devizne knjižice PBS IKB d.d. Zenica na ime apelantičine majke Amalije Konjhodžić, izvod sa jedinstvenog računa od 15. septembra 2000. godine na ime apelantičine majke iz kojeg se vidi da je izvršen prenos deviznih sredstava 15. septembra 2000. godine na apelantičinog supruga Zijada Mecana, izvod sa jedinstvenog računa na ime apelantičinog supruga iz kojeg se vidi iznos stare devizne štednje od 14.341,51 KM, Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-507/2002 od 28. januara 2003. godine i Dopunsko rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-1392/05 od 29. maja 2005. godine iz kojih se vidi da je apelantica iza umrle majke Amalije Konjhodžić naslijedila devizna sredstva u iznosu od 14. 341,51 KM i da je preostali iznos od 30.000,00 KM naslijedila njena sestra, kao i drugu dokumentaciju u spisu predmeta. Uporedivši navedene podatke sa podacima pribavljenim od Agencije za privatizaciju FBiH, banaka i baze podataka Federalnog ministarstva finansija, Komisija je utvrdila da je izvršen prenos potraživanja po osnovu stare devizne štednje sa apelantičine majke na račun apelantičinog supruga, a čime je apelantica izgubila pravo na verifikaciju u smislu navedenog člana 2. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-U-07-000 495 od 13. maja 2008. godine odbio apelantičinu tužbu na rješenje Komisije za verifikaciju kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno utvrdio, a drugostepeni organ pravilno potvrdio, da je apelantičina majka 1. aprila 2000. godine izvršila prenos deviznih sredstava sa svojih računa, a što apelantica u tužbi nije ni osporavala. Dalje, ukazano je na član 13. stav 1. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i član 11. stav 1. tačka b) Uredbe o verifikaciji kojim je regulisano da se u slučaju prenosa stare devizne štednje na drugu osobu u vidu poklona potraživanje dokazuje podnošenjem pravnovaljanog ugovora o poklonu. Sama činjenica da tačka b) citiranih članova Uredbe o verifikaciji i Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje propisuje podnošenje pravovaljanog ugovora o poklonu ukazuje na obavezu podnosioca zahtjeva za verifikaciju stare devizne štedenje da u pisanoj formi podnese pravovaljan ugovor o poklonu na osnovu kojeg bi se mogao identificirati potražilac za slučaj da je devizna sredstva stekao po osnovu ugovora o poklonu. Iz ovoga proizlazi da je neosnovan apelantičin navod o tome da zakon niti uredba ne propisuju postojanje ugovora o poklonu u pisanoj formi, nego da to može biti i usmena forma. Kantonalni sud je ocijenio da je Komisija za verifikaciju, u svom odgovoru na tužbu, pravilno tumačila odredbu člana 67. Zakona o obligacionim odnosima da su ugovori neformalni, ali s obzirom na to da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje lex specialis u konkretnom slučaju, neosnovanim je ocijenjen apelantičin navod da nije postojala obaveza da svoje potraživanje dokazuje podnošenjem ugovora o poklonu u pisanoj formi. Naime, odredba člana 13. stav 1. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje propisuje podnošenje pravovaljanog ugovora o poklonu iz čega proizlazi da je apelantica bila obavezna prvostepenom organu podnijeti pravovaljan ugovor o poklonu, a apelantica to nije učinila.

6. Kantonalni sud je dalje istakao da su, također, neosnovani apelantičini navodi o tome da, ukoliko je upitan prenos deviznih sredstava darovanjem, da ne može biti upitna pravosnažna sudska odluka, odnosno pravosnažno Dopunsko rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda Zenica broj 0-

1392/05 od 29. maja 2006. godine zbog toga što je Kantonalni sud smatrao da Općinski sud i nije mogao donijeti ovakvo dopunsko rješenje o nasljeđivanju iz jednostavnog razloga što je AmaIija Konjhodžić za svog života izvršila prenos deviznih sredstava u iznosu od 44.341,51 KM na način da je 14.341,51 KM prenijela apelantici, a iznos od 30.000,00 KM je prenijela drugoj kćerki Lejli Konjhodžić-Opanović, tako da je stanje na njenom deviznom računu 1. aprila 2000. godine nula deviznih sredstava, odnosno njen devizni račun je prazan, što se vidi iz izvoda sa jedinstvenog računa Amalije Konjhodžić broj [JMB uklonjen] od 15. septembra 2000. godine. Proizlazi da Općinski sud u Zenici nije mogao donijeti dopunsko rješenje, jer Amalija Konjhodžić u trenutku svoje smrti na računu stare devizne štednje nije imala novca, tako da apelantica i njena sestra i nisu mogle naslijediti imovinu koju umrla Amalija Konjhodžić ne posjeduje, jer je nju ranije, za života, prenijela na apelanticu i njenu sestru Lejlu Konjhodžić-Opanović.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelantica ističe da je ugovor o poklonu neformalan ugovor i da Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kao i Uredbom o verifikaciji nije propisano da on mora biti sačinjen u pisanoj formi. Apelantica tvrdi da je na temelju usmenog dogovora njena majka izvršila prenos sredstava na račun apelantičinog supruga i apelantičine sestre u vidu poklona i bez naknade. Dalje, apelantica ističe da je dostavila pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, a koje je, prema članu 13. stav 1. tačka b) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, predviđeno kao vid prenosa sredstava stare devizne štednje. Po apelantičinom mišljenju, rješenje o nasljeđivanju je upravo dokaz da nije izvršena prodaja certifikata, a što bi, u smislu člana 13. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, bio razlog za nepriznavanje prava na verifikaciju. Također, apelantica je u dopuni apelacije ukazala na to da je Kantonalni sud u svojoj Presudi broj 004-0-U-07-000 496 od 14. jula 2008. godine odlučio potpuno suprotno u odnosu na apelantičin predmet, a apelantica smatra da se radilo o identičnom činjeničnom stanju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Relevantni propisi

9. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 28/06, 76/06 i 72/07-) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (Definicija računa stare devizne štednje) U smislu ovog Zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva kod banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.1991., uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma, za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji Bosne i Hercegovine i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Distriktu, i za eventualne isplate poslije 31.12.1991. po bilo kojem drugom osnovu. […]

Član 5. Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu sa odredbama ovog zakona i provedbenim propisima entiteta i Distrikta mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.

Član 12. (Dokumentacija koja se prilaže uz zahtjev)

Za potrebe verifikacije računa stare devizne štednje potražilac stare devizne štednje dužan je lično ili posredstvom ovlaštenog opunomoćenika podnijeti Agencijama sljedeću dokumentaciju: […]

c) pravosnažno sudsko rješenje o nasljeđivanju, ako je račun stare devizne štednje stečen nasljeđivanjem; […]

h) pravovaljan darovni ugovor ukoliko je račun stare devizne štednje darovan drugom licu i […]

Član 13. (Identitet potražioca)

Zajedno sa zahtjevom za verifikaciju Agencijama se mora dostaviti dokumentacija koja na zadovoljavajući način identificira potražioca:

a) U slučaju smrti korisnika računa, potraživanje po osnovu računa stare devizne štednje se može naslijediti i dokazati podnošenjem pravosnažne sudske odluke o nasljeđivanju;

b) Ako se račun stare devizne štednje daruje drugom licu, potraživanje se dokazuje podnošenjem pravovaljanog darovnog ugovora; […]

Član 15. (Postupak verifikacije)

Nakon podnošenja zahtjeva, Agencije pravovremeno vrše provjeru ispravnosti podataka iz dokumentacije koju je dostavio potražilac u skladu sa članom 12. ovog zakona.

Agencije vrše verifikaciju pojedinačnih zahtjeva upoređujući ih koliko god je to moguće sa informacijama koje su osigurale banke u skladu sa članom 8. ovog zakona. Ako se zahtjev ne može verificirati u bazi podataka, Agencije vrše verifikaciju na osnovu podnesenih dokumenata iz člana 12. ovog zakona. […]

Rješavajući u postupku verifikacije računa stare devizne štednje Agencije i Komisija su dužne postupati po zakonu o upravnom postupku entiteta i Distrikta.

10. Uredba o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 33/06):

Član 11. Zajedno sa zahtjevom, Agenciji se mora dostaviti dokumentacija koja na zadovoljavajući način identificira potražitelja u određenim slučajevima:

a) U slučaju smrti vlasnika računa, tražbina po osnovi računa stare devizne štednje može se naslijediti i dokazati podnošenjem pravosnažne sudske odluke o naslijeđivanju,

b) Ako se račun stare devizne štednje pokloni drugoj osobi, tražbina se dokazuje podnošenjem pravovaljanog darovnog ugovora, […]

Odgovor na apelaciju

11. Komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da je tokom drugostepenog upravnog postupka nesporno utvrdila da je Amalija Konjhodžić (apelantičina majka) svojom voljom za života prenijela cjelokupan iznos stare devizne štednje koja se nalazila na njenom Jedinstvenom računu na jedinstvene račune Lejle Konjhodžić-Opanović i Zijada Mecana (apelantičinog supruga), te je na taj način Amalija Konjhodžić prestala biti titular prava na staroj deviznoj štednji i ona nije mogla biti predmet ostavinskog postupka. Slijedom toga, apelantica nije stekla pravo na potraživanje po osnovu stare devizne štednje iza Amalije Konjhodžić s obzirom na to da je navedeno potraživanje preneseno na jedinstvene račune Lejle Konjhodžić-Opanović i Zijada Mecana (apelantičinog supruga).

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U vezi sa apelantičinim navodima koji se odnose na utvrđenje upravnih organa i Kantonalnog suda da apelantica nema «pravovaljan darovni ugovor» prema Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne kojim bi dokazala da je njena majka njoj poklonila novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje, Ustavni sud zapaža da se može smatrati upitnim obrazloženje Kantonalnog suda da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Međutim, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Uredbe o verifikaciji potraživanja, u nadležnosti Komisije je da utvrđuje da li podnosilac zahtjeva za verifikaciju ima sredstva na računu stare devizne štednje u smislu člana 2. stav 1. navedenog zakona. U konkretnom slučaju, u postupku verifikacije nesporno je utvrđeno da na računu apelantičine majke u vrijeme podnošenja zahtjeva nije bilo novčanih sredstava, nakon što su 15. septembra 2000. godine prenesena na apelantičinog supruga i apelantičinu sestru. S obzirom na to da u vezi sa potraživanjima tih sredstava apelantica nije posjedovala «pravovaljan darovni ugovor» kojim bi dokazala da iznos koji potražuje pripada njoj, a kako Komisija nije ovlaštena da utvrđuje postojanje ugovora o poklonu, te kako rješenje o nasljeđivanju nije isprava kojom se dokazuje postojanje potraživanja koja su upisana u deviznoj knjižici i koja su bila predmet ostavinskog postupka, Ustavni sud smatra da su Agencija za finansijske usluge, Komisija za verifikaciju i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke donesene u postupku u kojem je odbijen apelantičin zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

15. Apelantičine navode o tome da je Kantonalni sud u drugom slučaju odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim s obzirom na to da apelantica nije učinila niti vjerovatnim da eventualno drugačije odlučenje Kantonalnog suda, u slučaju koji je navodno identičan njenom, može imati bilo kakvog uticaja na kršenje njenih ustavnih prava.

16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović