Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/08 (R. K.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2354/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2354/08, rješavajući apelaciju Rajka Kesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Kesića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-U-07-000 658 od 14. maja 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 416/07 od 6. juna 2007. godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Prijedor broj S-05-050-34-1450/99 od 19. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Kesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag M. Deretić i Draško R. Zec advokati iz Prijedora, podnio je 28. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 658 od 14. maja 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo RS) broj 18.05/2-R 416/07 od 6. juna 2007. godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Prijedor (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj S-05-050-34-1450/99 od 19. maja 2003. godine.

2. Rješenjem Odsjeka kao prvostepenog organa broj S-05-050-34-1450/99 od 19. maja 2003. godine, utvrđeno je da je Neđo Gavranović bio nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Prijedoru u ulici Žarka Zgonjanina broj INZ 70/IV, peti ulaz, stan broj 98, površine 52m2 vlasništvo AD «Autotransport» Prijedor (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Jozefini Gavranović (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) iz Prijedora, sa privremenim boravkom u Švedskoj, dozvoljen je povrat predmetnog stana u posjed, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Apelantu kao privremenom korisniku, utvrđen je prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana uz obaveza da stan, slobodan od lica i stvari, vrati u posjed podnositeljici zahtjeva u roku od petnaest dana od dana dostavljanja rješenja. Istovremeno je određeno da apelant kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj, uz upozorenje da će se kao višestruki korisnik kazniti novčanom kaznom za prekršaj naznačen u istom rješenju.

3. Odsjek je, u obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, istakao da je podnositeljica zahtjeva 16. decembra 1999. godine podnijela zahtjev za povrat stana, da je u toku postupka utvrđeno da je Neđo Gavranović bio nosilac stanarskog prava na stanu po osnovu ugovora o korištenju stana, da je podnositeljica zahtjeva supruga nosioca stanarskog prava, a da je apelant na osnovu rješenja vlasnika stana otpočeo koristiti predmetni stan. Imajući u vidu da je apelantu rješenje o dodjeli stana na korištenje doneseno u periodu od 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine, ocijenjeno je da isto rješenje, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br.38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) prestaje da važi, a da se apelant smatra privremenim korisnikom predmetnog stana. Budući da je podnositeljica zahtjeva (supruga Neđe Gavranovića), bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Odsjek je zaključio da joj u smislu čl. 14. i 18. Zakona o prestanku primjene pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. U skladu sa članom 24a. Zakona o prestanku primjene utvrđeno je da apelant nema pravo na alternativni smještaj.

4. Rješenjem Ministarstva RS broj 274/05 od 15. marta 2005. godine, uvažena je žalba apelanta kao zainteresiranog lica te je, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava, rješenja Odsjeka broj S-05-050-34-1450/99 od 19.maja 2003. poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.U obrazloženju drugostepenog rješenja, navedeno je da u ponovnom postupku treba utvrditi ko je bio nosilac stanarskog prava predmetnog stana, na dan 30. april 1991. godine, ko su bili članovi porodičnog domaćinstva, kada je stan napušten i po kojem osnovu, izvršiti uvid u izvod matične knjige umrlih za podnositeljicu zahtjeva, utvrditi da li stan pripada kategoriji napuštenih stanova, te u postupku saslušati vlasnika stana, apelanta-privremenog korisnika i kćerku Neđe Gavranovića.

5. Postupajući u ponovnom postupku Odsjek je rješenjem broj S-05-050-34-1450/99 od 3. augusta 2005. godine obustavio postupak vraćanja predmetnog stana te je Slavici Rodić, kao bespravnom privremenom korisniku, naloženo da predmetni stan slobodan od lica i stvari u roku od petnaest dana preda na raspolaganje Odsjeku. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Slavica Rodić prije 1. aprila 1992. godine živjela na adresi Franje Kluza broj 10 u Prijedoru u porodičnoj kući supruga. Zaključeno je da nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke tj. podnositelice zahtjeva- Jozefine Gavranović, odnosno da je izvršila prikrivanje činjenica o nastupanju smrti majke, te da nije smjela raspolagati stanom, pogotovo ako su joj bile poznate sporne činjenice.

6. Okružni sud je presudom broj U-303/05 od 16. novembra 2006. godine, odlučujući o tužbi Slavice Rodić protiv rješenja Ministarstva RS broj 274/05 od 15. marta 2005. godine (kojim je uvažena žalba apelanta, poništeno rješenje kojim je podnositeljici zahtjeva vraćen stan i predmet vraćen Odsjeku na ponovni postupak), poništio osporeno rješenje i naložio Ministarstvu RS da donese drugi upravni akt, uz uvažavanje pravnog shvatanja i primjedbi suda u pogledu pravila postupka, koji se ogledaju u shvatanju suda da smrću podnositeljice zahtjeva za povrat stana tj. Jozefine Gavranović, nije prestala punomoć koju je podnositeljica zahtjeva dala svojoj kćerki Slavici Rodić. Okružni sud je naglasio «da je članom 94. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br.17/93, 3/96 i 39/03) propisano da punomoćje prestaje smrću lica koje ga je dalo, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoćje važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla. Kako je u zahtjevu za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu navedeno da se u stan, uključujući i podnosioca zahtjeva, vraćaju tri člana porodičnog domaćinstva, a imajući u vidu i da je cilj Zakona o prestanku primjene upravo omogućavanje povratka u svoje stanove nosiocima stanarskog prava i članovima njihovog porodičnog domaćinstva koji su to bili na dan 30. aprila 1991. godine, to priroda date punomoći ukazuje da ta punomoć i ne prestaje smrću davaoca punomoći». Dalje, Okružni sud je, s obzirom na navedeno, ocijenio da «nije bilo osnova za donošenje osporenog akta, pri čemu na to ne utiče ni činjenica da je predmetni stan u smislu člana 21. stav 5. Zakona o prestanku primjene predat punomoćniku Jozefine Gavranović, Slavici Rodić 7. oktobra 2003. godine, jer žalba ne odlaže izvršenje prvostepenog rješenja, naglašavajući da se u posebnom postupku u smislu člana 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima utvrđuje da li je bilo članova porodičnog domaćinstva koji imaju pravo na prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu ukoliko je nosilac stanarskog prava preminuo. Okružni sud je naveo «da je tužba Slavice Rodić osnovana, pri čemu na drugačije rješenje ove upravne stvari ne utiče to što je u međuvremenu na njen zahtjev vlasnik stana AD «Autotransport» Prijedor prenio stanarsko pravo na nju, a ona potom otkupila i prodala taj stan, budući da to nije predmet konkretnog upravnog postupka koji je vezan za povrat stana».

7. Također, Okružni sud je presudom broj 011-0-U-06-000 122 od 12. marta 2007. godine, odlučujući o tužbi Slavice Rodić, protiv rješenja Ministarstva RS broj 05-050-01-01/06 od 4. januara 2006. godine kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja Odsjeka broj 05-050-34-1450/99 od 3. augusta 2005.godine kojim je obustavljen postupak povrata stana, uvažio tužbu osporeno rješenje poništio i predmetnu upravnu stvar riješio: «žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS Odsjek Prijedor broj 05-050-34-1450/99 od 3. augusta 2005. godine uvažava se i to rješenje poništava. Ova presuda u svemu zamjenjuje rješenje tuženog organa».

8. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je presudom ovog suda broj U 303/05 od 16. novembra 2006. godine uvažena tužba tužiteljice te je poništeno rješenje tuženog Ministarstva RS broj 274/05 od 15. marta 2005. godine koje je doneseno po žalbi zainteresiranog lica-apelanta, a kojim rješenjem je poništeno prvostepeno rješenje Odsjeka broj S-05-050-34-1450/99 od 19. maja 2003. godine (kojim, je podnositeljici zahtjeva dozvoljeno vraćanje u posjed stana i utvrđen i prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana apelantu kao zakonitom privremenom korisniku). Dalje je obrazloženo da se uvažavanjem tužbe i poništenjem osporenog akta, u skladu sa članom 254. stav 1. ZOUP, poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, što u konkretnom slučaju znači, da je prvostepeno rješenje (protiv kojeg je izjavljena žalba od strane apelanta) i dalje na snazi, te drugostepeni organ ima obavezu da u ponovnom postupku odluči o žalbi apelanta kao zainteresiranog lica shodno uputama ovog suda koje su date u navedenoj presudi.

9. Postupajući po presudi Okružnog suda broj U-303/05 od 16. novembra 2006. godine Ministarstvo RS je rješenjem broj 18.05/2-R 416/07 od 6. juna 2007. godine, odlučujući u ponovnom postupku o žalbi apelanta protiv rješenja Odsjeka Ministarstva broj S-05-050-34-1450/99 od 19. maja 2003. godine, žalbu apelanta, odbilo kao neosnovanu i navedeno prvostepeno rješenje potvrdio.

10. Ministarstvo RS je u obrazloženju rješenja, između ostalog, navelo da je svoju odluku donijelo postupajući po presudi Okružnog suda broj U-303/05 od 16. novembra 2006. godine, prihvatajući pravno shvatanje suda u pogledu odlučnih činjenica i samog postupka. Imajući u vidu sadržaj pobijanog rješenja prvostepenog organa, Ministarstvo RS je naglasilo da je članom 14. st.1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva određen u članu 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg Okvirnog sporazuma za mir u BiH, da se te odredbe primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, a da se lice koje je napustilo svoj stan u tom periodu smatra izbjeglicom ili raseljenim licem sa pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BIH» broj 14/84-prečišćeni tekst br. 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99 u daljnjem tekstu: ZOSO) članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatraju se bračni drug, djeca, bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta djeca dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina, ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Dalje je navedeno da odredbom člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, te da u smislu istog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje, smatra se privremenim korisnikom.

11. Imajući u vidu stanje dokaza u spisu, Ministarstvo RS je ocijenilo da nije sporno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 1. aprila 1992. godine bio Neđo Gavranović, koji je zbog nastupanja smrti 29. decembra 1993. godine trajno prestao sa korištenjem predmetnog stana, te da je nakon nastupanja smrti bračnog druga podnositeljica zahtjeva ostala sama nosilac stanarskog prava u smislu člana 19. st. 2. i 3. ZOSO. Podnositeljica zahtjeva je u navedenom svojstvu podnijela zahtjev za povrat stana, putem punomoćnika, svoje kćerke Slavice Rodić po osnovu uredno izdate punomoći. U zahtjevu za povrat je navedeno da se vraćaju tri člana porodičnog domaćinstva, uključujući i podnosioca zahtjeva. Također, nije sporno da je pobijano rješenje izvršeno 7. oktobra 2003. godine ulaskom u posjed podnositeljice zahtjeva putem punomoćnika, tj. predajom ključeva stana punomoćniku. Ministarstvo RS je obrazložilo da se od navedenog trenutka na nosioca stanarskog prava, odnosno članove njegovog porodičnog domaćinstva primjenjuju odredbe ZOSO, «što znači da se u drugom postupku, nezavisno od postupka povrata stanarskog prava po odredbama ZPPZKNI, cijeni da li su ispunjeni uslovi iz člana 21.i 22. ZOSO da se na nekog od članova porodičnog domaćinstva, ukoliko ih je bilo, prenese stanarsko pravo».

12. Dalje je istaknuto da, punomoć koja je dana Slavici Rodić, ne prestaje smrću lica koje ju je dalo, s obzirom na prirodu posla, («kako je u zahtjevu za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu navedeno da se u stan vraćaju tri člana porodičnog domaćinstva, uključujući i podnosioca zahtjeva, to priroda date punomoći upravo i ukazuje na zakonski izuzetak, da punomoć ne prestaje smrću davaoca punomoći, posebno iz razloga što je cilj ZPPZKNI upravo omogućavanje povratka u svoje stanove nosiocima stanarskog prava i članovima njihovog porodičnog domaćinstva, koji su to bili na dan 30. aprila 1991. godine»). Ministarstvo RS uvažavajući pravno shvatanje Okružnog suda, ocijenilo da nisu od uticaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari ni činjenice da je predmetni stan 7. oktobra 2003. godine predat u posjed punomoćniku podnositeljice zahtjeva, tj. Slavici Rodić, jer žalba protiv rješenja o dozvoli izvršenja vraćanja stana istoj, ne odlaže izvršenje, niti činjenica da je po zahtjevu Slavice Rodić vlasnik stana AD «Autotransport» Prijedor prenio stanarsko pravo na Slavicu Rodić, koja je otkupila predmetni stan i prodala, jer to nije predmet upravnog postupka vraćanja stana». Zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno postupio, kada je utvrdio da je apelant privremeni korisnik u smislu člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, jer su rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu i ugovor o korištenju stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine, te da predmetne odluke prestaju da važe.

13. Okružni sud je presudom broj 011-0-U-07-000 658 od 14. maja 2008. godine, odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva RS broj 18.05/2-R416/07 od 6. juna 2007. godine (kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Odsjeka o povratu stana Jozefini Gavranović i prestanku prava privremenog korištenja predmetnog stana apelantu), donesenog u izvršenju presude Okružnog suda broj U-303/05 od 16. novembra 2006. godine, odbio tužbu kao neosnovanu.

14. U obrazloženju presude, nakon što je naveden redoslijed rješavanja u konkretnom predmetu, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, te na osnovu nespornih činjenica i pravilnom primjenom materijalnog prava donio rješenje od 19. maja 2003. godine. Također po ocjeni suda, Ministarstvo RS je kao drugostepeni organ, na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku, u skladu sa pravnim shvatanjem i primjedbama Okružnog suda iznesenim u presudi broj U-303/05 od 16. novembra 2005. godine i presudi broj 011-0-U-06-000 122 od 12. marta 2007. godine, pravilno i potpuno utvrdio, i ocijenio činjenično stanje, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava donio osporeni akt, u kojem je dao potpune i valjane razloge, koje je pravilno i potpuno obrazložio. Okružni sud je u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženje Ministarstva RS iznesene u osporenom aktu, te zaključio da su navedena rješenja organa uprave donesena pravilnom primjenom važećih zakona.

15. Okružni sud je, naglasio da je članom 14. st.1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da se nosilac stanarskog prava, na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva određen članom 6. ZOSO, ima pravo vratiti u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine, a lice koje je napustilo stan u tom periodu smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa navedenim Aneksom, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo. Također, odredbom člana 2. stav 2. istog zakona određeno je da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u navedenom periodu prestaje da važi, a u smislu tog zakona lice koje živi u stanu, na osnovu stanarskog prava koje prestaje, smatrat će se privremenim korisnikom. Nadalje, članom 15. stav 1. istog zakona propisano je da nosilac stanarskog prava iz člana 14. stav 1. tog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed, a članom 18. istog zakona propisan je i sadržaj rješenja o vraćanju stana nosiocu stanarskog prava.

16. Okružni sud je imajući u vidu navedene zakonske propise i stanje spisa predmeta ocijenio da je osporeni akt pravilan i zakonit, a tužba apelanta neosnovana. Okružni sud je naglasio da «pitanja koja su lica bila članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Neđe Gavranovića i njegove supruge, a potom njegove udove Jozefine Gavranović i imaju pravo da stanuju sa nosicem stanarskog prava, te koja su mogla postati nosiocem stanarskog prava poslije smrti Jozefine Gavranović, kao i pitanje da li je stanarsko pravo moglo preći na Slavicu Rodić, koje ističe apelant, nisu od uticaja u ovom postupku, jer je Slavica Rodić u posjed predmetnog stana stupila kao punomoćnik, a ne kao član porodičnog domaćinstva».

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u «pogrešnoj primjeni ZOSO i ZPPZKNI, jer se stan poslije smrti Neđe Gavranovića mogao vratiti Jozefini Gavranović. Kako je ona umrla 22. marta 2001. godine u Švedskoj i to prije iseljenja apelanta (7. oktobra 2003. godine), predmetni stan se morao vratiti vlasniku (AD «Autotransport» Prijedor) na raspolaganje i korištenje, a nikako Slavici Rodić, jer za to nije bilo niti jednog zakonskog osnova, budući da nije bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, tj s njima nije od 1986. godine trajno živjela i stanovala, a također nije bio ispunjen niti drugi uslov u smislu da je sa roditeljima živjela u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava».

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i nadležni organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/08 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio