Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/08 (M. D.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2563/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2563/08, rješavajući apelaciju Mesuda Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000 127 od 18. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu broj 046-1-P-02-000 118 od 15. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesud Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, koga zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnio je 18. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 127 od 18. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-P-02-000 118 od 15. novembra 2006. godine. Apelant je 23. februara 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Općinski sud je presudom broj 046-1-P-02-000 118 od 15. novembra 2006. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu «Sarajevo osiguranje» d.d. Filijala Jajce (u daljem tekstu: tuženi) nadoknadi štetu u iznosu od 25.078,00 ATS, preračunato u KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu plati troškove spora u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 980,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 17. juna 2002. godine protiv tuženog radi naknade štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 4. novembra 2001. godine u naseljenom mjestu Vinac općina Jajce, u kojoj je učestvovao Armin Delić (apelantov sin) upravljajući vozilom marke «Opel Vektra» i Avdo Dženan upravljajući vozilom marke «Opel Kadet», koje je u to vrijeme bilo osigurano kod tuženog. Apelant je u tužbi naveo da je do nezgode došlo ispred trgovine «Deba», na parking prostoru, tako što je vozač Avdo Dženan prilikom kretanja sa parking prostora svojim prednjim lijevim dijelom vozila udario u zadnji desni dio vozila «Opel Vektra» koje je bilo parkirano ispred navedene trgovine, te je došlo do oštećenja na apelantovom vozilu. Apelant je istaknuo da je istim vozilom otputovao u Austriju gdje je izvršio popravku vozila te je za izvršene radove i zamjenu dijelova platio ukupno 25.078,00 ATS. Pored toga, apelant je naveo da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao Avdo Dženan koji je za taj prekršaj kažnjen rješenjem Općinskog suda za prekršaje u Jajcu, broj P-1493/01 od 21. decembra 2001. godine. Međutim, kako je tuženi odbio vansudskim putem naknaditi pričinjenu štetu, apelant je podnio tužbu predlažući da sud donese presudu kojom će obavezati tuženika da mu na ime naknade štete isplati iznos od 25.078,00 ATS preračunato u KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

3. Obrazlažući presudu, sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u rješenje Općinskog suda za prekršaje u Jajcu, u izvještaj o prometnoj nezgodi PU-Jajce broj 04-10/3-1-6-

154/01 od 4. novembra 2001. godine, u potvrdu o oštećenju od PU-Jajce broj 04-10/3-1-6-6-23/01 od 4. novembra 2001. godine, u zapisnik o rekonstrukciji događaja, u prijevod sa njemačkog jezika u pogledu visine štete, u nalaz i mišljenje kao i dopune vještačenja vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića iz Zenice i Dragana Solde iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja te pročitao iskaze saslušanih svjedoka i apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke. Općinski sud jei zmeđu ostalog naveo i da je u toku postipka izvršio i rekonstrukciju događaja u kojoj su učestvovali punomoćnici parničnih stranaka, vještak prometne struke Mirko Cvitanovića, krim tehničar A.Š, policajac K.s. te učesnik Avdo Džanan. Navedeno je da je sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Naime, nakon uvida u nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića sud je utvrdio da je isti vještak ekspertizom nastanka saobraćajne nezgode kao i na temelju izvršene rekonstrukcije zaključio da je vrijeme nastanka saobraćajne nezgode po izjavama učesnika saobraćajne nezgode kao i zapisnika policije PU–Jajce različito, kao što je različito i mjesto nastanka saobraćajne nezgode. Vještak je mišljenja da se način oštećenja vozila ne mogu dovesti u spreg djelovanja sila prilikom kontakta ni po pravcu ni po visini ni po dubini oštećenja vozila te je vještak zaključio sa tehničke tačke gledišta da nije moglo doći do saobraćajne nezgode na naznačenom mjestu u naznačeno vrijeme. Također je navedeno da je punomoćnik apelanta je predložio novo vještačenje te je kao stalni sudski vještak saobraćajne struke svoj nalaz i mišljenje uradio Dragan Soldo, koji je, na temelju dostupne dokumentacije te provođenjem analiza o uzroku i toku nezgode, izveo zaključak da je moguće ostvariti kontakt dva predmetna vozila. Isti vještak je u svom nalazu posebnu pažnju skrenuo na kontradiktornost izjava sudionika saobraćajne nezgode. Općinski sud je naveo da je izvršio savjesno i brižljivo ocjenu svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, pa je istaknuo da su iskazi svjedoka kontradiktorni i u nekim segmentima proturječni. Naime, svjedok Avdo Dženan je naveo da je odmah sutradan po nezgodi zvao apelanta da mu kaže da je upravo on udario njegovo auto, a s druge strane policajci Sakib Zahić i Kristijan Suknjov su suglasno izjavili da su tek nakon deset dana operativnog rada saznali na temelju priznanja Avde Dženana da je on bio drugi učesnik u nezgodi pa je sud istakao da se postavlja logično pitanje zašto ovaj svjedok nije odmah bez odlaganja a najkasnije sutradan dao svoj iskaz nadležnoj policijskoj postaji. Imajući u vidu sve provedene dokaze, posebno nalaz vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. S druge strane sud je naveo da je vještak Dragan Soldo dao svoj nalaz i mišljenje na temelju iste dokumentacije koja je bila dostupna i vještaku Mirku Cvijanoviću ali da je u svom mišljenju naveo da je bilo moguće ostvariti kontakt dva predmetna vozila. Cijeneći iskaz vještaka Dragan Solde Općinski sud je istakoa da ovaj vještak nije bio izričit u svom nalazu da je do saobraćajne nezgode došlo na način kako je to opisao apelant. S obzirom na navedeno, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan primjenom čl. 178. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Kantonalni sud je presudom broj 006-0-Gž-07-000 127 od 18. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, naglašavajući da su bez osnova navodi iz žalbe da se saobraćajna nezgoda desila upravo na način kako to tvrdi apelant, te da je shodno tome njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Istaknuto je da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare druge pretpostavke i to : postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štete i štetne radnje. Naime i iskazi svjedoka, koji su po ocjeni Kantonalnog suda kontradiktorni, upravo ukazuju da se saobraćajna nezgoda nije mogla desiti na način kako to tvrdi apelant. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se saobraćajna nezgoda nije desila na način kako to tvrdi apelant, a imajući u vidu da je vještak saobraćajne struke Mirko Cvitanović bio kategoričan u svom nalazu da se oštećenje apelantovog vozila ni po visini, ni po dubini, a ni po načinu prostiranja ne mogu dovesti u korelaciju sa eventualnim naletom prednjeg lijevog dijela vozila «Opel Kadet» na vozilo «Opel Vectra», tako da se ne može dovesti u spregu djelovanja sila prilikom kontakta, ni po pravcu, ni po visini, ni po dubini oštećenja vozila i da sa tehničke tačke gledišta nije moglo doći do predmetne saobraćajne nezgode. Također, po ocjeni Kantonalnog suda, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića je dat stručno i objektivno u skladu sa pravilima struke i to na osnovu pravilno izvršene rekonstrukcije saobraćajne nezgode, tako da su žalbeni prigovori vezani za rekonstrukciju saobraćajne nezgode i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke u okolnostima predmetnog slučaja neosnovni. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da su nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Dragana Soldo u kojem je naveo da je bilo moguće ostvariti kontakt dva predmetna vozila nije doveo u sumnju nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Mirka Cvjetkovića, obzirom da vještak Dragan Soldo, koji nije vršio rekonstrukciju saobraćajne nezgode, samo pretpostavio da je bilo moguće ostvariti kontakt dva predmetna vozila, za razliku od vještaka Mirka Cvitanovića koji je bio izričit i kategoričan da nije moglo doći do predmetne saobraćajne nezgode, tako da nema mjesta ni žalbenim prigovorima upućenim u ovom pravcu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je apelant uz dopunu žalbe priložio i nove dokaze koje nije predlagao u prvostepenom postupku niti je pružio dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, pa ih sud u smislu člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku nije uzeo u obzir.

5. Apelant se žali da mu je presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što na rekonstrukciju događaja nije pozvan niti apelant lično, niti njegov sin kao učesnik saobraćajne nezgode, da mu je na taj način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u sudskom postupku, te smatra da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Pored toga, apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, kao i da je sud proizvoljno cijenio sve izvedene dokaze, bazirajući svoju odluku na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, koji je prema navodima apelanta «sumnjiv i dat u potpuno pristrasnom okruženju». Konačno, apelant traži da Ustavni sud obaveže tuženog da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.126,00 KM, kao i troškove sastava apelacije u iznosu od 462,00 KM i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da ga sud nije pozvao na rekonstrukciju događaja, a niti je pozvao njegovog sina kao učesnika saobraćajne nesreće, odnosno da mu je na taj način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u sudskom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Razmatrajući navode apelanta u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud proveo detaljan dokazni postupak, uključujući i rekonstrukciju događaja. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi Kantonalnom sudu isticao navode u tom smislu, te da je Kantonalni sud dao razloge za zaključak da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Mirka Cvitanovića dat stručno i objektivno i u skladu sa pravilima struke na osnovu pravilno izvršene rekonstrukcije saobraćajne nezgode,zbog čega je apelatove žalbene prigovori u tom dijelu ocijenio neosnovanim. U ovakvom obrazloženju Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost niti procesnu nepravičnost. Ovo osobito imajući u vidu budući da upravo iz dokaza koje je uz apelaciju dostavio apelant proizilazi da je rekonstrukciji događaja u ime apelanta prisustvovao njegov punomoćnik te da apelant na glavnoj raspravi nije prigovarao provedenim materijalnim dokazima (između ostalog i zapisniku o rekonstrukciji događaja) s tim da je prigovarao nalazu vještaka Mirka Cvitanovića datom nakon rekonstrukcije. U tom kontekstu budući da je redovni sud dakle detaljno pojasnili zašto je prihvaćen nalaz navedenog vještaka, te imajući u vidu da je punomoćnik apelanta prisustvovao rekonstrukciji događaja, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Ustavni sud također smatra da su neosnovani i navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu budući da iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je apelant imao priliku da u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima iznese pred sudove, a okolnost da je apelant odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom, sama po sebi ne može voditi zaključku da je apelantu uskraćeno ovo pravo jer osporene odluke, nepobitno potvrđuju da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo stoga što je u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

10. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema načelu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih prema načelu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

12. Konačno, u vezi sa ostalim apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi s apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ističe da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Naknadu nematerijalne štete Ustavni sud određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U konkretnom slučaju, budući da je Ustavni sud utvrdio da ne postoji povreda apelantovih ljudskih prava, slijedom toga zaključuje i da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/08 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio