Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2582/08 (M. Ć., iz Ljubuškog, M. Ć., iz Pologa, i S. D., iz Mostara)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2582/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2582/08, rješavajući apelaciju Marka Ćorića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Ćorića, Maria Ćavara i Stipe Drežnjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014592 08 Gž od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014592 03 P od 28. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Ćurić iz Ljubuškog, Mario Ćavar iz Pologa i Stipe Drežnjak iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnijeli su 23. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014592 08 Gž od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014592 03 P od 28. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014592 03 P od 28. novembra 2007. godine tužena Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana je apelantu Marku Ćoriću na ime manje isplaćenih plaća u 2000. godini (za period od marta do decembra) isplatiti iznos od 3.495,00 KM, na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine iznos od 1.988,00 KM, na ime neisplaćenih naknada plaća za period od 1. marta 2001. godine do 15. juna 2001. godine iznos od 839,00 KM, odnosno ukupan iznos od 6.322,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. februara 2003. godine kao dana podnošenja tužbe do 28. novembra 2004. godine. Dalje, tužena je obavezana apelantu Mariu Ćavaru na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine isplatiti iznos od 1.098,00 KM, na ime neisplaćene naknade plaće za mart 2001. godine iznos od 239,00 KM, odnosno ukupan iznos od 1.337,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 21. marta 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. novembra 2004. godine. Dalje, tužena je obavezana apelantu Stipi Drežnjaku na ime manje isplaćenih plaća u 2000. godini isplatiti iznos od 1.149,00 KM i na ime otpremnine iznos od 3.834,00 KM, odnosno ukupan iznos od 4.983,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 17. juna 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. novembra 2004. godine. Također, tužena je obavezana apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.987,30 KM, dok su preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni kao neosnovani.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na to da se radilo o istoj tuženoj, Općinski sud je Rješenjem broj P.215/03 od 4. novembra 2003. godine izvršio spajanje predmeta, radi zajedničkog raspravljanja, i predmet evidentirao pod brojem P.215/03 (P.014592 03). Prema navodima iz tužbi, apelanti su bili djelatne vojne osobe kod tužene u vremenu potraživanja, te su prvobitno postavljenim zahtjevom tražili isplatu razlike manje isplaćene i neisplaćene plaće za utužene periode temeljem Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a) u iznosima preciziranim u obrazloženju presude. Dalje je navedeno da su apelanti, nakon provedenog finansijskog vještačenja na glavnoj raspravi, po istom osnovu opredijelili svoje tužbene zahtjeve primjenom Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) od 21. maja 1998. godine, tako da su za potraživanja na ime neisplaćenih plaća u vremenskom periodu od 1. januara do 15. juna 2001. godine za svakog apelanta tražili tačno precizirane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Osim navedenog, potraživanje apelanta Stipe Drežnjaka se odnosilo i na otpremninu radi odlaska u penziju.

4. Općinski sud je, dalje, u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka sud izvršio uvid u materijalne dokaze u spisu (rješenja odnosno sporazum o prestanku službe, u zapovijedi o rasporedu na vojnu službu, odluke o dodjeli čina, zapovijedi o rasporedu na dužnost, rješenja Zavoda PIO/MIO…), čitanje Pravilnika HVO-a od 19. novembra 1998. godine i Privremenog pravilnika od 21. maja 1998. godine, te proveo dokaz finansijskim vještačenjem posredstvom vještakinje finansijske struke Slavice Aničić koja je i saslušana radi pojašnjenja nalaza, proveo dokaz saslušanjem apelanata u svojstvu parničnih stranaka. Sud je naveo da je svoju odluku donio ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 17/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

5. U tom kontekstu, Općinski sud je istakao da su apelanti bili uposlenici tužene u vremenskom periodu potraživanja, te da je apelantu Stipi Drežnjaku prestao radni odnos zbog odlaska u penziju a koje okolnosti tužena nije osporavala u toku postupka. Dalje je navedeno da se za rješavanje pitanja prava iz radnog odnosa, plaća i drugih naknada pripadnika oružanih snaga FBiH, prema odredbi člana 168. stav 4, primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), a na sva prava, obaveze i odgovornost iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Dalje, Općinski sud je naveo da Privremeni pravilnik tužene, koji je donesen u skladu sa članom 28. stav 2 (tada važećeg) Zakona o odbrani FBiH („Službene novine FBiH“ br. 15/96, 23/02 i 28/03), predstavlja zakonit osnov za utvrđivanje visine plaće apelanata. U odnosu na prigovor tužene koji se tiče blagovremenosti podnošenja predmetnih tužbi u smislu odredbe člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00) kojim je izmijenjen član

103. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 43/99), te propisan rok od jedne godine za podnošenje tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa, kao i u pogledu prigovora tužene u pogledu zastare potraživanja apelanata za 1999. i 2000. godinu, Općinski sud je djelimično uvažio ovaj prigovor u smislu odredbe člana 361. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje svoje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano.

6. Vezano za potraživanja apelanata za period od 1. marta do 15. juna 2001. godine, sud je imao u vidu da je općepoznata činjenica da je to period u kojem su postrojbe HVO-a istupile iz sastava „Oružanih snaga FBiH“ i proglašena Samouprava HR H-B, koju shodno članu 125. stav 4. ZPP ne treba dokazivati, te je imao u vidu činjenicu da su apelanti bili pripadnici postrojbi HVO-a, da tokom postupka nisu dokazivali da su radili kod organa tužene, odnosno u „Oružanim snagama FBiH“, da tužena u navedenom periodu nije dokazala da je apelantima otkazala ugovor o radu ili na neki drugi način regulirala njihov radnopravni status. Iz navedenog je sud zaključio da je radni odnos apelanata kod prednika tužene u spornom periodu egzistirao, odnosno da nije bilo prekida u radu apelanata. Prema tome, sud je utvrdio da apelantima: „[…] pripadaju naknade plaća, a ne plaće. Ovakav stav suda zasnovan je na članu 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, a u vezi sa članom 168. stav 4. istog zakona i primjenjuje se i na pripadnike oružanih snaga, a sve u vezi sa čl. 68., 69. i 72. Zakona o radu, kao i na stavu iz odluke Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000389 od 24. maja 2007. godine“. Sud je odluku o dijelu tužbenog zahtjeva apelanta Stipe Drežnjaka, koji se odnosio na isplatu otpremnine, zasnovao na odredbi člana 12. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, kojim je propisano da službenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini njegove tri plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca. Navedeno je da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati donesena shodno Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ br. 66/04 i 49/05), imajući u vidu da je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog Zakona („Službene novine FBiH“ broj 35/06) propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. ovog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate, dok je odluka o naknadi troškova parničnog postupka zasnovana na odredbi člana 386. ZPP.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014592 08 Gž od 12. juna 2008. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 28. novembra 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava apelantima dosudio razliku neisplaćenih plaća u 2000. godini, neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine, a prema Privremenom pravilniku i u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, i naknadu plaća za period tzv. „hrvatske samouprave“ apelantima Marku Ćoriću i Mariu Ćavaru. Navedeno je da je Odluka o proglašenju tzv. „hrvatske samouprave“ objavljena u sredstvima informiranja i na Internetu, a donesena je 3. marta 2001. godine, pa, stoga, ne stoje navodi u žalbi apelanata da je donesena 28. marta 2001. godine, s obzirom na to da se radi o općepoznatoj činjenici, koja je i dovela do istupanja postrojbi HVO-a iz „Oružanih snaga FBiH“. Kako su apelanti Marko Ćorić i Mario Ćavar bili pripadnici postrojbi HVO-a, to je na njima bio teret dokazivanja činjenice (čl. 123. i 126. ZPP) da su u spornom periodu radili, odnosno vršili službu kod tužene, a što apelanti nisu dokazali, iako su imali mogućnosti za to, jer su saslušani u svojstvu parnične stranke. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da radni odnos apelanata Marka Ćorića i Maria Ćavara kod tužene nije prestao u spornom periodu, pa im slijedom toga pripada naknada u skladu sa odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se prema članu 168. stav 4. istog Zakona primjenjuje i na pripadnike „Oružanih snaga FBiH“. Dalje je navedeno da je odredbom člana 164. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim Zakonom, primjenjuju opći propisi i kolektivni ugovori, pa kad se odredba ovog člana federalnog zakona dovede u vezu sa odredbom čl. 68, 69. i 72. Zakona o radu, proizlazi da apelantima u ovom periodu pripada pravo na naknadu plaća, u visini najniže plaće predviđene članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00), tj. 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH.

8. Dalje, Kantonalni sud je istakao i da ne stoje navodi u žalbi apelanata da je prvostepeni sud svoju presudu temeljio na pogrešnom utvrđenju da je Pravilnik HVO-a po kojem su apelanti primali plaću i po kojem traže manje isplaćene plaće, neisplaćene plaće, a trećeapelant i otpremninu, bio nezakonit. Navedeno je da je prvostepeni sud obavezao tuženu da apelantima isplati razliku neisplaćenih plaća, neisplaćene plaće, te trećeapelantu otpremninu zbog odlaska u penziju, prema Privremenom pravilniku tužene od 21. maja 1998. godine, koji je validan, te da apelantima ne pripada pravo na isplatu po Pravilniku HVO-a od 19. novembra 1998. godine, jer je donesen suprotno članu 28. stav 2. tadašnjeg Zakona o odbrani FBiH. Kantonalni sud je istakao da je kod odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da je, prema odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza („Službene novine FBiH“ broj 35/06), propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. ovog Zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona (stupio na snagu 28. novembra 2004. godine). Kako je tužba prvoapelanta podnesena 26. februara 2003. godine, za drugoapelanta 21. marta 2003. godine, a za trećeapelanta 17. marta 2003. godine, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelantima priznao zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbi pa zaključno sa 28. novembrom 2004. godine. Imajući u vidu da su opće obaveze iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH dugovi nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, Kantonalni sud je konstatirao da se navedeni Zakon u pogledu zateznih kamata za traženi period neisplaćenih plaća mogao primijeniti. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbi člana 226. ZPP.

9. Apelanti se žale da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da redovni sudovi nisu utvrdili kada je tzv. „hrvatska samouprava“ proglašena, a to u svakom slučaju nije 1. marta 2001. godine, već mnogo kasnije. Apelanti smatraju da bi im pripadala plaća sve vrijeme, a ne naknada plaće u spornom periodu tzv. „hrvatske samouprave“. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelanti vide u činjenici što su sudovi svoje presude temeljili na pogrešnom utvrđenju da je Pravilnik HVO-a bio nezakonit iz razloga što ga je donio i potpisao ministar, a ne njegov zamjenik. Apelanti, također, smatraju i da su se sudovi pogrešno pozvali i na Zakon o obrani, jer taj propis uopće ne regulira pitanje donošenja Pravilnika o plaćama, niti način isplate plaće. Dalje, apelanti smatraju nezakonitim i odlučenje sudova u odnosu na dosuđene zakonske kamate. Zbog svega navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje po hitnom postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije ili da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u suštini odnose na način kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u odnosu na glavni tužbeni zahtjev apelanata koji se tiče isplate plaća, odnosno razlike plaća. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja utemeljena na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plaće vojnim osobama, kao i odredbama Privremenog pravilnika, koji je u spornom periodu na koji se apelanti pozivaju bio na snazi, te da apelanti nemaju pravo na isplatu punih plaća za razdoblje vezano za događaje oko proglašenja tzv. „hrvatske samouprave“. Sudovi su, također, obrazložili da apelantima ne pripada pravo na isplatu po Pravilniku HVO-a od 19. novembra 1998. godine, jer je donesen suprotno članu 28. stav 2. tadašnjeg Zakona o odbrani FBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, razmotrili i navode vezane za datum proglašenja tzv. „hrvatske samouprave“. Također, u odnosu na navode apelanata da su osporene odluke nezakonite i u pogledu dosuđenih zakonskih kamata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u tom dijelu dali jasna obrazloženja vezana za primjenu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

14. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedene stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnom predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1804/08 od 27. oktobra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović