Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/08 (A. Š.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2585/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2585/08, rješavajući apelaciju Adema Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Šahinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim da je kao suvlasnik i direktor firme d.o.o. „Perna- F“ iz Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: Farma), dakle u svojstvu odgovorne osobe iskorištavanjem svog položaja i ovlaštenja drugome pribavio korist u iznosu preko 10.000,00 KM, čime je počinio produženo djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen ka kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelant prilikom realizacije programa otkupa teladi i uzgoja rasplodnih junica Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u Vladi Unsko-Sanskog kantona u Bihaću postupao suprotno cilju i svrsi zaključenog ugovora o proizvodnji rasplodnih junica u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist za Farmu, zajedno sa u istom postupku optuženim Rizvanom Zjakićem, koji je bio ministar navedenog Ministarstvu, izdao naloge bez broja i datuma na ime M. M., S. D., S. H., N. F. i H. H. da se sa Farme svakom od njih izda po 15 rasplodnih junica u ukupnoj vrijednosti od 161.250,00 KM. Apelant je kao odgovorno lice u Farmi, u čijem sastavu se nalazi i farma za uzgoj rasplodnih junica za potrebe Ministarstva, naredio da se naprave izlazi robe za navedena lica i to na 15 rasplodnih junica, predstavljajući tako da Ministarstvo te junice navedenim licima daje kao robni kredit na obročnu otplatu, iako su obojica znali da junice nisu isporučene licima u vidu kredita nego su zadržane na farmi i korištene za poslovne potrebe, te time u korist Farme pribavili imovinsku korist u iznosu od 134.375,00 KM na štetu budžeta Unsko- Sanskog kantona.
4. Kantonalni sud je odbio da se kao dokaz i u dokazni materijal optužbe uvedu zapisnik Ministarstva Financija - Financijske policije Odjeljenje Bihać (u daljnjem tekstu: Financijska policija) broj 0105-0110-1/02 od 29. marta 2002. godine i broj FP-0103-0107/02 od 17. maja 2002. godine, te su iz dokaza isključeni iskazi direktno i unakrsno ispitanih svjedoka - ovlaštenih lica Financijske policije bliže označenih u navedenoj presudi. Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka dokazano da su navedeni zapisnici Financijske policije o kontroli poslovanja Farme i Ministarstva sačinjeni na osnovu naloga šefa Financijske policije, odnosno da naredbu za izvršenje navedene kontrole nije dao sud, niti tužilac. Dalje, dokazano je da navedeni zapisnici nisu dostavljeni Farmi i Ministarstvu, niti apelantu kao odgovornoj osobi u kontroliranom pravnom subjektu. Kantonalni sud je utvrdio da je takvo postupanje Financijske policije u izričitoj suprotnosti sa odredbom iz člana 15. Zakona o financijskoj policiji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/95). Navedeno je da odredbama navedenog zakona nije eksplicitno propisano kako i na koji način ovlašteno službeno lice sačinjava zapisnik prilikom obavljanja kontrole kod pravnih i fizičkih lica, nego se na te radnje, u skladu s odredbom člana 25. stav 2. Zakona o financijskoj policiji, primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je utvrdio da službena lica Financijske policije prilikom vršenja kontrole u Farmi i Ministarstvu nisu postupili u skladu sa odredbama člana 76. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98) kojim je propisan način postupanja sa sačinjenim zapisnikom (čitanje zapisnika, stavljanje primjedbi , potpisivanje). Navedeno je da su u zapisnicima ovlaštena službena lica Financijske policije konstatirala određene propuste i nezakonitosti u radu kontroliranih pravnih lica, te su konstatirali da je do tog nezakonitog rada došlo apelantovim propustima ili kršenjem propisa, ali da apelantu u toj fazi postupka i kontrole nisu date nikakve mogućnosti da zaštite svoja prava u skladu sa propisima, pa je Kantonalni sud je ocijenio da je takvim ponašanjem i radom ovlaštenih službenih lica Financijske policije došlo do kršenja apelantovih osnovnih ljudskih prava propisanih u članu 6. stav 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su navedeni zapisnici Financijske policije pribavljeni na nezakonit način i da sud na njima ne može zasnovati svoju odluku, pa je odlučio da se odbije prijedlog optužbe da se uvedu kao dokaz u postupku.
5. Dalje, Kantonalni sud je u odgovoru na prigovore o nezakonitosti iskaza svjedoka Esada Zjakića istakao da je tokom postupka utvrdio da je Rješenjem o sprovođenju istrage Kantonalnog suda broj Ki-5/03 od 20. maja 2003. godine protiv tog svjedoka otvorena istraga zbog krivičnog odjela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 358. stav 1.ranijeg KZ FBiH. Dalje, na temelju Sporazuma koji su 28. aprila 2004. godine zaključili tužilac i Esad Zjakić, Kantonalni sud je utvrdio da je tužilac Esadu Zjakiću dao imunitet od krivičnog gonjenja, uz uslov da se on pojavi kao svjedok i istinito svjedoči o svim činjenicama koje su mu poznate u navedenom predmetu. Na temelju navedenog Kantonalni sud je zaključio da je zaključeni sporazum je u skladu sa odredbom iz člana 45. stav 2. tačka c) u vezi sa odredbom iz člana 98. Zakona o krivičnom postupku federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), pa je neosnovan i neprihvatljiv istaknuti prigovor odbrane da je iskaz svjedoka Esada Zjakića nezakonit u smislu odredbe člana 11. ZKP-a F BiH i da se na tom iskazu ne može zasnivati sudska odluka. Kantonalni sud je ukazao da je Esad Zjakić u svojstvu svjedoka direktno i unakrsno ispitan na glavnom pretresu, te je odbrani omogućeno da u unakrsnom ispitivanju ovog svjedoka ospori njegov iskaz. Kantonalni sud je zaključio da izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Esada Zjakića nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana 6. Europske konvencije, pa je iskaz svjedoka prihvaćen kao istinit, tačan, realan i objektivan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine apelant je proglašen krivim da je zajedno sa optuženim Zjakić Rizvanom, na način preciziran u tački IV izreke presude, kao suvlasnik i direktor Farme, kao odgovorna osoba, iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlasti drugom pribavio imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM i time počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
7. Apelant je oslobođen od optužbe da je kao direktor Farme i suvlasnik sa 50% udjela u toj firmi znao da je tokom 2000. godine Ministarstvo zadužilo 50 rasplodnih junica u vrijednosti od 107.000,00 KM manje nego što je trebalo od Kantonalne direkcije robnih rezervi Unsko-Sanskog, da je koristio nepotpune i netačne evidencije i netačan popis stanja stoke prilikom predaje Ministarstvu, te da je u namjeri da za sebe i Farmu pribavi protupravnu imovinsku korist zadržao 50 rasplodnih junica za poslovne potrebe Farme i na taj način pribavio sebi i Farmi imovinsku korist u navedenom iznosu na štetu budžeta Unsko-Sanskog kantona i Ministarstva, odnosno da je kao odgovorna osoba iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja pribavili imovinsku korist koja prelazi 50.000,00 KM i time učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom l. KZFBiH. Apelant je oslobođen i od optužbe da je kao direktor i suvlasnik Farme, iako je znao da je krajem 1999. godine, novčanim sredstvima Ministarstva kupljeno sa farme Remze Halkića 10 teladi u vrijednosti od 10.191,91 KM za potrebe Ministarstva u sklopu programa uzgoja rasplodnih junica i da ta telad nisu evidentirana u knjigovodstvenim evidencijama Ministarstva, te u namjeri da pribavi imovinsku korist za Farmu nije preduzeo potrebne mjere da se telad stave na rasplaganje Ministarstvu i evidentiraju u knjigovodstvu kao vlasništvo Ministarstva, dakle, kao odgovorna osoba iskorištavanjem svog položaja i ovlaštenja drugom pribavio imovinsku korist koja prelazi 10.000,00 KM, čime da bi učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom l.KZFBiH.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelaciono vijeće Vrhovnog suda, postupajući po žalbama apelanta i u istom postupku optuženog Rizvana Zjakića te zamjenika Glavnog kantonalnog tužitelja u Bihaću, ukinulo presudu Kantonalnog suda broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine i odredilo održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Navedeno je da je Vrhovni sud tokom postupka neposredno saslušao četiri svjedoka (između ostalih i Esada Zjakića), izvedeno je dopunsko vještačenje po vještaku Jasminku Derviševiću koji je neposredno i saslušan te je izvršen uvid u priloženu dokumentaciju (istražni spis Kantonalnog tužiteljstva Kt-5/02, naredbu o obustavi istrage protiv Esada Zjakića, pravomoćne presude Općinskog suda u Bihaću br. P-739/04 i P-737/04, ugovor o prenosu steonih junica i dnevnik koji se vodi po ugovorima Kantonalne direkcije robnih rezervi za 2000. i 2001. godinu). Nadalje je navedeno da je sud preuzeo i dokaze koji su izvedeni i prihvaćeni tokom postupka pred Kantonalnim sudom izuzev iskaza svjedoka R.C. kojeg je svjedoka Vrhovni sud neposredno saslušao i ispitao direktno i unakrsno. Vrhovni sud je u obrazloženju presude na tri strane precizirao-poimenice nabrojao dokaze koje je preuzeo iz prvostepenog postupka (više zapisnika o održanim pretresima pred sudom sa iskazima svjedoka) te je precizirao materijalne dokaze preuzete iz prvostepenog postupka (više potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, isplatnica, račune, sporazum zaključen između Kantonalnog tužitelja i Esada Zjakića, informacija , ugovora, pregled pozajmica , uvjerenja…).
9. Na temelju navedenih dokaza Vrhovni sud je utvrdio da je apelant prilikom realizacije programa otkupa teladi i uzgoja rasplodnih junica Ministarstva postupao suprotno cilju i svrsi zaključenog ugovora o proizvodnji rasplodnih junica u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist za Farmu, na način kako je navedeno u ovoj odluci. Iz iskaza radnika koji su kao dokaz provedeni tokom postupka, Vrhovni sud je utvrdio da je u vrijeme sačinjavanja naloga i izlaza apelant znao da ni jedan od tih radnika – korisnika robnog kredita rasplodnih junica ne posjeduje vlastite smještajne kapacitete i štale u kojima bi bio u mogućnosti smjestiti dobivene junice, odnosno da izdavanje tih junica sa farme i njihov stvarni izlaz i fizičko odvođenje sa farme neće biti realizirano, već da će sve junice koje su bile predmet kreditnog odnosa ostati na farmi i biti korištene za potrebe te farme. Navedeno je da su u svojim iskazima radnici naveli da su samo formalno potpisali dokumentaciju kojom su te junice preuzeli, iako nisu imali nikakav fizički kontakt s njima niti su ih preuzeli u posjed. Vrhovni sud je iz izkaza svjedoka M.F. utvrdio da Farma na osnovu zakonskih propisa nije mogla dobiti takav robni kredit koji je bio namjenjen individualnim poljoprivrednim potrošačima i koji je bio povoljan. Upravo to je i bio razlog da sa radnicima zaključi ugovor o kreditu, da radnici junice ostave na Farmi da Farma s njima i raspolaže, a da preuzme kreditne obaveze radnika i nastavi vršiti otplatu kredita. Iz nalaza i mišljenja te iskaza vještaka finansijske struke Jasminka Derviševića. Vrhovni sud je utvrdio da je po osnovu zaključenih ugovora o robnom kreditu za 75 junica otplaćen samo dio kreditnih obaveza, tako da neotplaćeni dio iznosi 134.375,00 KM. Na temelju navedenog Vrhovni sud je našao da je apelant iskoristio odgovornu dužnost direktora Farme, i na taj način pribavio imovinsku korist za Farmu. U navedenim radnjama apelanta Vrhovni sud je našao da zbog načina na koji je postupao i radnji koje je svjesno poduzimao kao odgovorno lice (direktor Farme) zloupotrijebio svoj položaj i iskoristio ga u namjeri pribavljanja drugom imovinske koristi, pa je te radnje ocijenio kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BiH za koje ga je i oglasio krivim.
10. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. Apelant je naveo da je tokom istrage Financijska policija sačinila zapisnik o izvršenoj kontroli broj FP-0103-0107/02 od 17. maja 2002. godine koji nikada nije uručen odgovornom licu u Farmi iako je na stranici 32 zapisnika konstatirano da je zapisnik sačinjen u 4 primjerka, a od kojih da je jedan uručen odgovornom licu u Farmi. Apelant tvrdi su sve informacije priklupljene u toku istrage, na kojima se zasnivala optužnica, prikupljene iz zapisnika Financijske policije koji očigledno predstavlja nezakonit dokaz. Apelant prigovara i načinu na koji je Kantonalno tužilaštvo zaključilo sporazum s Esadom Zjakićem, odnosno pogrešnoj primjeni odredbe člana 98. ZKP-a tvrdeći kako se imunitet od krivičnog gonjenja može dati samo svjedoku a ne okrivljenom, radi čega navedeni sporazum također predstavlja nezakonitu radnju Kantonalnog tužilaštva, odnosno nezakonit dokaz na kojemu nije mogla biti zasnovana odluka suda. Pored navedenog apelant navodi da je ocjena provedenih dokaza od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna u pogledu važnih činjenica kao i to da je pri primjeni odredaba KZ FBiH i njihovim tumačenjem iskazana proizvoljnost što je za posljedicu imalo kršenje prava apelanta na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda zbog načina na koji je utvrdio činjenice, pogotovo zbog toga što je sud, kako je apelant naveo, zasnovao presudu na izvještaju Financijske policije koji je nezakonit dokaz, te načinu na koji je sklopljen sporazum sa svjedokom Esadom Zjakićem.
14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima stranaka u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).
15. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Vezano za apelacione navode da zapisnika Financijske policije očigledno predstavlja nezakonit dokaz. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da u konkretnom slučaju Vrhovni sud tokom postupka uopće nije cijenio izvještaj Financijske policije niti ovlaštenih službenih lica - djelatnika Financijske policije s obzirom da su navedeni dokazi, kako je navedeno u ovoj odluci, izdvojeni kao nezakoniti već u postupku pred Kantonalnim sudom. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore na izjavu svjedoka optužbe Esada Zjakića, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac Esadu Zjakiću dao imunitet od krivičnog gonjenja, uz uslov da se on pojavi kao svjedok i istinito svjedoči o svim činjenicama koje su mu poznate u navedenom predmetu odnosno da je zaključeni sporazum je u skladu sa odredbom iz člana 45. stav 2. tačka c) u vezi sa odredbom iz člana 98. ZKP FBiH. S druge strane Ustavni sud zapaža da odluka o krivici apelanta nije zasnovana samo na iskaza ovog svjedoka budući da je Vrhovni sud iskaz svjedoka Esada Zjakića doveo u vezu sa brojnim drugim provedenim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke , te je ocjenom izvedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje je osuđen. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je prihvatio izjavu svjedoka Esada Zjakića i ostale dokaze prezentirane tokom postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i nelogičnim. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je navedeni svjedok neposredno saslušan pred Vrhovnim sudom te da je, dakle, apelant imao mogućnost da ga unakrsno ispita i ospori njegove navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović