Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/09 (M. M.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 29/09, rješavajući apelaciju Muradifa Mujkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muradifa Mujkanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000577 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001957 od 12. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-

251/03-B od 10. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muradif Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Enver Bijedić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000577 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001957 od 12. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-251/03-B od 10. novembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. februara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-251/03-B od 10. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Hajrudin Bećirović (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime nematerijalne štete i to za pretrpljenje duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 6.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 9.000,00 KM, za pretrpljeni strah 3.000,00 KM, za naruženost iznos od 1.500,00 KM, te zbog izgubljene zarade iznos od 1.800,00 KM. Ujedno je obavezan apelant da na ime troškova parničnog postupka tuženom isplati iznos od 2.900,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu 12. septembra 2003. godine radi naknade štete. Naime, apelant je u tužbenom zahtjevu naveo da je tuženi na rekreativnoj nogometnoj utakmici na grub i bezobziran način nogama udario apelanta i tom prilikom mu, neposrednim udarcem i padom apelanta na parket, nanio težak lom desne potkoljenice. Tokom postupka sud je proveo veoma detaljan dokazni postupak saslušanjem velikog broja svjedoka, uvid u nalaz i mišljenje vještaka ortopeda J.K., nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra K.B., kao i nalaz i mišljenje vještaka ekonomoske struke E.A. Sud je u obrazloženju nespornim utvrdio da je 17. decembra 2000. godine na rekreativnoj nogometnoj utakmici u sportskoj dvorani u Banovićima apelant, usljed udarca tuženog radi sprečavanja dolaska u posjed lopte, zadobio prelom desne potkoljenice. Prema prihvaćenom stavu sudske prakse, sud je konstatovao da svaki sudionik sportske igre koji drugom igraču nanese pri igri tjelesnu povredu odgovoran je za štetu nastalu usljed tjelesne povrede samo ukoliko se dokaže da je povreda nanesena namjerno, odnosno grubim kršenjem pravila sportske igre. Dalje je sud konstatovao da iz izjava parničnih stranaka i svjedoka proizlazi da nijedna radnja tuženog ne ukazuje da je postojala namjera tuženog da apelantu namjerno nanese tjelesnu povredu, niti da je tuženi grubo kršio pravila sportske igre.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001957 od 12. februara 2008. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na prvostepenu presudu. U obrazloženju je drugostepeni sud konstatovao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije namjerno, niti usljed grube nepažnje nanio tjelesnu povredu apelantu s obzirom na činjenicu da se štetni događaj desio za vrijeme igre, kada su i apelant i tuženi pokušavali da dođu u kontakt s loptom. Konačno, zaključeno je da apelant nema pravo na naknadu štete nastale usljed tjelesne povrede koju mu je nanio tuženi, jer provedenim dokazima nije utvrđeno da mu je povreda nanesena namjerno ili grubim kršenjem pravila sportske igre. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na saslušanje svjedoka, a naročito na ocjenu iskaza svjedoka D.Dž., koji je naknadno dao izjavu da je tuženi namjerno udario apelanta (izjava svjedoka priložena uz žalbu). U odnosu na ovaj žalbeni prigovor sud je naglasio da priložena izjava navedenog svjedoka u konačnom nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom na to da Općinski sud svoju odluku nije zasnovao samo na izjavi jednog svjedoka D.Dž., već na osnovu izjava ostalih svjedoka, te svih ostalih provedenih dokaza tokom postupka, na osnovu čega je zaključio da nije potrebno održati raspravu u smislu odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/95 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001957 od 12. februara 2008. godine, koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-08-000577 od 9. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Konačno je utvrđeno da nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava da drugostepeni sud nije pravilno tumačio zakonske propise i stavove sudske prakse za slične slučajeve, jer suprotno apelantovim navodima, drugostepeni sud je pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je tuženi u smislu člana 158. ZOO odgovoran za nastalu štetu s obzirom na to da je nije nanio namjerno ili grubom nepažnjom. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan revizijski prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka u smislu odredbe člana 221. ZPP, već naprotiv da je pravilno ocijenio sve žalbene prigovore koji su bili od odlučnog značaja u smislu odredbe člana 231. ZPP.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno utvrdili činjenično stanje i s tim u vezi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant posebno ističe da sudovi nisu uzeli u obzir promijenjenu izjavu svjedoka D.Dž., koji je nakon donošenja prvostepene presude, izjavio da je svoj raniji iskaz dao pod izrazitim prijetnjama tuženog i njegovog advokata A.K. Svjedok je izjavio da je povreda nanesena namjerno i izrazito grubo, te da prvenstveno predstavlja kršenje pravila sportske igre. Na kraju je apelant naveo da je drugostepeni sud trebalo da održi raspravu u smislu odredbe člana

217. ZPP, te uzme u obzir promijenjenu izjavu svjedoka D.Dž.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer su sudovi, navodno, samo ocijenili dokaze tuženog, odnosno da nisu prihvatili naknadno promijenjenu izjavu svjedoka D.Dž.

10. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud nalazi da pobijane presude sadrže argumentovana obrazloženja za sve apelantove navode, koje niti u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno da sadrže detaljna obrazloženja na temelju kojih dokaza je utvrđeno da tuženi nije namjerno i grubom nepažnjom nanio povredu apelantu tokom rekreativne nogometne utakmice. Ustavni sud, također, nalazi da je prvostepeni sud izveo dokaze, izvršio njihovu ocjenu, dao detaljne razloge zašto je prihvatio određene dokaze, odnosno da je na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka, a ne samo svjedoka D.Dž., dovodeći ih u vezu sa nalazom vještaka ortopeda, neuropsihijatra i vještaka ekonomske struke, izveo navedeni zaključak, koji su detaljno preispitali i potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.

12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovnog suda bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih odluka, zatim, logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud donio presudu bez rasprave i bez mogućnosti da apelant pred tim sudom brani svoje interese, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi, Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. ZPP, drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana, drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka, u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan iz razloga što drugostepeni sud nije dozvolio ponovno svjedočenje svjedoka D.DŽ., koji je nakon donošenja prvostepene odluke promijenio svoju raniju izjavu. Međutim, u konkretnom slučaju je zadovoljeno apelantovo pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kada je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, budući da je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu.

14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

15. Apelant se, osim toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu i prava na slobodu izražavanja zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju navadenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/09 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio