Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/09 (Č. S.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 33/09, rješavajući apelaciju Čedomira Sušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Sušića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-08 000 079 od 14. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-K-07-000 163 od 4. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Sušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokatica iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kž-08 000 079 od 14. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-K-07-000 163 od 4. marta 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-K-07-000 163 od 4. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Kž-08 000 079 od 14. oktobra 2008. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz odredbe člana 410. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS). Presudom Osnovnog suda broj 092-0-K-07-000 163 od 4. marta 2008. godine apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09; u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala. Istom presudom oštećeni je, u skladu sa odredbom člana 108. stav 3. ZKPRS, sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da je apelant iz nehata kao učesnik u saobraćaju i ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt oštećenog M.J. Sud je naveo da je apelant postupio protivno odredbi čl. 41. i 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOOBS) jer je propustio da svoje vozilo drži bliže desnoj ivici ceste. Naime, apelant je 19. decembra 2003. godine upravljao teretnim motornim vozilom marke «Toyota-kombi», krećući se magistralnim putem Vlasenica – Zvornik. Tada je zbog neprilagođenosti uvjetima na cesti (pokrivenost ceste snijegom i vožnja po mraku), krećući se brzinom od 32 km/h, udario prednjim lijevim dijelom svog vozila u putničko vozilo marke «Ford Escort», koje se kretalo iz suprotnog smjera i kojim je upravljao M.J., koji je usljed zadobijenih teških tjelesnih povreda podlegao. Dalje, sud je na osnovu provedenog vještačenja Kriminalističko-tehničkog centra Banja Luka konstatovao da je oštećeni M.J. vozio u alkoholiziranom stanju, te da je svojim vozilom u promjeru od 25 cm prešao u suprotnu traku kojom je vozio apelant, koji je zbog prekrivenosti kolovoza snijegom i neadekvatne vidljivosti u suprotnu traku prešao 5 cm. Sud je naveo da postoji neposredan doprinos oštećenog saobraćajnoj nezgodi, s obzirom na vožnju pod utjecajem alkohola, kao i prelazak u suprotnu traku kojom je vozio apelant, ali da doprinos jednog učesnika saobraćajne nesreće, prema mišljenju suda, ne oslobađa odgovornosti drugog učesnika, pogotovo kada se ima u vidu apelantov doprinos koji se ogleda u činjenici da se kretao neprilagođenom brzinom i uslovima na putu.

4. U toku dokaznog postupka, između ostalog, provedeno je vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke B.N. i M.R., te je zbog suprotnosti nalaza i mišljenja vještaka, s obzirom na to da je vještak B.N. smatrao da su oba vozila propustila da se kreću bliže desnoj ivici ceste, a da je vještak M.R. tvrdio da je uzrok nesreće neoprezna vožnja i vožnja pod utjecajem alkohola J.M., sud je angažovao i tim vještaka Saobraćajnog fakulteta u Novom Sadu. Primjenjujući najsavremeniju softversku tehnologiju, simulaciju jasno i nesporno, uzimajući u obzir zaustavni položaj oba vozila, njihova udubljenja, te koeficijent prijanjanja podloge pokrivene snijegom i ledom, tim vještaka je zaključio da su oba vozila doprinijela nastanku saobraćajne nesreće, s obzirom na to da su se oba vozila kretala bliže sredini ceste, te da je oštećeni imao više mjesta za izmicanje, ali i da je apelant mogao izbjeći navedenu saobraćajnu nesreću da je svoju vožnju prilagodio uslovima na putu. Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka Saobraćajnog fakulteta u Novom Sadu, i zaključio da je do saobraćajne nezgode došlo usljed neprilagođenosti brzine oba vozila koja su učestvovala u nesreći, te uslovima i stanju na cesti, usljed čega apelant nije mogao blagovremeno ugledati vozilo oštećenog i izbjeći sudar. Također, Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u Zapisnik sa lica mjesta nakon saobraćajne nezgode broj 12-01/6-16/03 od 19. decembra 2003. godine, nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu R.V. i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrdio činjenično stanje kao u dispozitivu.

5. U odnosu na pitanje odmjeravanja krivične sankcije apelantu, Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, tj. da je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant otac dvoje djece i da do tada nije bio osuđivan, dok ni jedna otežavajuća okolnost nije utvrđena, pa je sud izrekao kaznu razmjernu težini počinjenog krivičnog djela i posljedici koja je nastupila.

6. Protiv prvostepene presude apelant i Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) izjavili su žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Kž-08 000 079 od 14. oktobra 2008. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da činjenična osnova pobijane presude nije dovedena u pitanje prigovorima iz žalbe. S tim u vezi, Okružni sud je našao da su neosnovani apelantovi prigovori da je saobraćajna nesreća posljedica propusta oštećenog koji je vozio u alkoholiziranom stanju. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da su oba vozača kao učesnici u saobraćaju propustili da prilagode vožnju uslovima na cesti, pri čemu je nedvojbeno da apelant nije prilagodio vožnju, te ujedno nije poštovao blanketnu normu koja se odnosi na obavezu kretanja vozila bliže desnoj ivici trake.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su redovni sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze iz kojih, prema njegovom mišljenju, proizlazi da je stvarni uzrok nastanka saobraćajne nezgode «vožnja oštećenog pod dejstvom alkohola». Apelant smatra da sudovi posebno nisu ocijenili činjenicu da se on kritične prilike kretao izuzetno malom brzinom od 32 km/h, te da zbog prelaska oštećenog u suprotnu traku u promjeru od 25 cm, sve da se apelant i držao krajnjeg desnog dijela svoje trake, ne bi doveo do izbjegavanja nastale nesreće. Apelant je konačno predložio da Ustavni sud ukine pobijane odluke Osnovnog i Okružnog suda, te predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

12. U odnosu na apelantov navod koji se tiče nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te navodne proizvoljnosti pri ocjeni dokaza zbog kojeg su mu povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnopravnom postupku proveden detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana, kako na apelantovoj odbrani, tako i na nalazima vještaka. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, dati su detaljni razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje prvostepene presude, u kojem su izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost, jasni i argumentovani, te da u cijelosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u obrazloženju drugostepene presude kojom su odbijeni apelantovi žalbeni navodi detaljno je i potpuno odgovoreno na svaki apelantov navod, te su dati jasni razlozi o njihovoj neosnovanosti, uz primjenu relevantnih odredaba, zbog čega ne postoje elementi koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/09 (Č. S.) | Sudska praksa | Aktio