Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/08 (I. M.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3507/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3507/08, rješavajući apelaciju Ivana Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Matića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000839 od 12. avgusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000839/07 od 12. augusta 2008. godine.

2. Općinski sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), odlučujući u pravnoj stvari tužitelja Franje Sabljića (u daljnjem tekstu: tužitelja) protiv apelanta kao tuženog, donio je presudu broj 063-0-P-06-000-046 od 18. oktobra 2006. godine kojom je kupoprodajni ugovor koji je ovjeren pred Općinskim sudom, Ov. broj 444/05 od 9. maja 2005. godine, a koji je zaključen između tužitelja, kao kupca i apelanta kao prodavca poništen (tačka 1. izreke presude). Tačkom 2. dispozitiva presude kupoprodajni ugovor (koji nije ovjeren) zaključen između tužitelja i apelanta 9. maja 2005. godine je također poništen. Tačkama 3., 4. i 5. dispozitiva presude apelant je obavezan da tužitelju plati iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 9. maja 2005. godine do isplate, kao i iznos od 5.789,10 KM sa zakonskom kamatom počev od 9. maja 2005. godine pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj pokrenuo postupak protiv apelanta navodeći da je od apelanta kupio određene nekretnine i isplatio kupoprodajnu cijenu na osnovu podataka koje mu je apelant prezentirao, koji su bili nepotpuni i netačni, a kada je želio da se uknjiži kao vlasnik saznao je da je jedna nekretnina javno dobro, a druga opterećena založnim pravom u korist banke. Apelant je osporio tužbeni zahtjev navodeći da je kupoprodajni ugovor u cijelosti realiziran i da je tužitelj znao da su nekretnine opterećene hipotekom, kao i da je nekretnina koja je javno dobro formalno i fizički odvojen od ostalih nekretnina, te da može otkloniti eventualne smetnje oko upisa tužitelja u zemljišne knjige.

4. Općinski sud je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u ugovore, posjedovni list, zemljišni list i drugu materijalnu dokumentaciju, saslušao parnične stranke i proveo vještačenje. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka zaključio da su parnične stranke 9. maja 2005. godine u uredu odvjetnika Marka Kraljevića zaključile dva kupoprodajna ugovora (jedan u kojem je označena kupoprodajna cijena od 105.000,00 KM na kojem su potpisi stranaka ovjereni pred sudom i drugi sa cijenom od 200.000,00 KM koji su stranke potpisale ali potpise nisu ovjerile pred sudom). Navedeno je da su predmet kupoprodaje k.č. 3098/1 i k.č. 3099, obje sa generalijama kao u presudi, te da je tužitelj kao kupac isplatio apelantu u cijelosti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 200.000,00 KM. Općinski sud je utvrdio da je apelant je pribavio potrebnu dokumentaciju za zaključenje ugovora, a tužitelj je isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 200.000 KM. Međutim, kao sporno se javilo pita je da li je tužitelj u momentu zaključenja ugovora znao da su određene nekretnine javno dobo (k.č. 3099), odnosno da su neke opterećene hipotekom (k.č. 3098/1).

5. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke bile u prijateljskim odnosima, a na osnovu iskaza samih stranaka kao i svjedoka. Nadalje, Općinski sud je zaključio da tužitelj nije znao da je jedna od nekretnina opterećena založnim pravom jer mu je apelant u vrijeme zaključenja prezentirao dokumentaciju (posjedovne listove i z.k. izvatke) starijeg datuma, iz 2001. godine, dakle prije nego su nekretnine opterećene. Činjenicu prezentiranja starije dokumentacije od strane apelanta potvrdio je i svjedok (advokat koji je sačinio ugovor), a koji takođe nije bio upoznat sa činjenicom da je nekretnina opterećena hipotekom. Dakle, sud nije prihvatio navode apelanta da je upoznao tužitelja da se nekretnine opterećene i da je obećao da će teret staviti na zamjensku nekretninu jer je prezentirao u advokatskom uredu z.k. izvatke bez opterećenja.

6. Dakle, Općinski sud je zaključio da za nekretninu koja je opterećena hipotekom, a koja se vodi kao k.č. 3098/1, (po novom premjeru) postoji uslov za poništenje ugovora, iz razloga mane volje koja se ogleda u zabludi o bitnim svojstvima predmeta, jer je tužitelj mislio da kupuje nekretninu bez tereta, a kupio je nekretninu sa teretom-hipotekom. Općinski sud je zaključio da je apelant doveo tužitelja u zabludu o bitnim svojstvima predmeta prezentirajući mu z.k. izvatke starijeg datuma na kojima nisu bili upisani tereti, a kako je ugovor zaključen pred advokatom i kako su se stranke poznavale tužitelj nije smatrao da dodatno treba provjeravati te činjenice. Općinski sud je zaključio da je tužitelj, za razliku od apelanta postupao pošteno, vjerujući prije svega u osobu sa kojom zaključuje ugovor, kao i dokumentaciju koju je prezentirao, te vjerujući da obzirom da je ugovor zaključen pred advokatom isti odražava pravo stanje stvari. Stoga je sud zaključio da je ugovor zaključen pod manom volje tj. da postoji zabluda o bitnim svojstvima predmetne nekretnine pa je predmetni ugovor poništio pozivajući se na odredbe člana 111. i 112.a Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 61. stav 1. ZOO i poništio ugovor u odnosu na nekretninu k.č. 3098/1.

7. Nadalje, Općinski sud je na osnovu priložene dokumentacije i nalaza vještaka utvrdio da je nekretnina koja je označena u novom operatu kao k.č. 3099 zv. Humac javno dobro 1/1, da je članom 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da nepokretnosti u općoj upotrebi nisu u prometu a da je članom 4. stav 4. tog zakona propisano da je ugovor o prometu nepokretnosti iz stava 1. tog člana ništav. Općinski sud je naveo da navedena nekretnina po samom zakonu ne može biti u prometu te da je stoga ugovor za tu nekretninu ništav ali da je, s obzirom da sud na osnovu člana 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva odlučio kao u tački I i II izreke navedene presude (u smislu da se ugovor poništava).

8. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu.

9. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu broj 008-0-Gž-07-000 014 od 6. februara 2007. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužitelja u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom i obavezao ga da apelantu plati troškove postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana. S tim u vezi polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva „da se poništi ugovor“ (a ne utvrdi ništavost) Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izašao van postavljenog zahtjeva kad je u pogledu nekretnine označene kao k.č. 3099, pogrešno se koristeći ovlastima iz člana 2. stav 2. ZPP, primijenio odredbe materijalnog prava koje se odnose na ništavost (član 103. ZOO) umjesto odredbi o pobojnom ugovoru (čl.111. do 117. ZOO). Ovako postavljen tužbeni zahtjev prema mišljenju Kantonalnog suda upućuje da je trebalo primijeniti odredbe čl. 111.-117. ZOO koje se odnose na rušljive ugovore, te o pravu stranke u postupku koja ističe rušljivost ugovora. Kako tužitelj prema mišljenju Kantonalnog suda (a što je apelant istakao u žalbi) u toku postupka nije istako niti jedan od razloga za rušljivost ugovora propisanih članom 111. ZOO to je žalba usvojen a i prvostepena presuda preinačena tako što je zahtjev tužitelja odbijen. Kantonalni sud je nadalje naveo da je tužitelj znao koje nekretnine kupuje, jer su mu pokazane na licu mjesta, a kao sporno pitanje javilo se da li je znao da je jedna nekretnina opterećena hipotekom i da li je jadna od kupljenih nekretnina javno dobro. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je tužitelj naveo da je za ove činjenice saznao kada je došao u zemljišno knjižni ured (jer ima imao namjeru da radi struju), da nije imao ranije ova saznanja o nekretninama i da je mislio da mu je prezentirana uredna dokumentacija (z.k. izvadak). Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj na terenu provjerio i znao šta kupuje, ali nije provjerio zemljišne knjige zbog čega se ne može pozvati na zabludu o bitnim svojstvima predmeta. Prema mišljenju Kantonalnog suda obzirom da tužitelj nije postupao kao dobar domaćin i obzirom da nije provjerio zemljišne knjige prije zaključenja ugovora, a obzirom da je apelant u cijelosti ispunio obaveze po ugovoru ne može se primijeniti odredba člana 61. st. 2. i 4. ZOO, prema kojoj se na zabludu ne može pozivati osoba koja pri sklapanju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva, ili ako je druga strana spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo, a na što je apelant ukazao u žalbi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se tužitelj ne može se pozvati da je bio u zabludi prilikom kupovine nekretnina.

11. Tužitelj je izjavio reviziju protiv drugostepen presude. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-

0-Rev-07-000839/07 od 12. augusta 2008. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužitelj pravilno ukazao da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u svojoj odluci. Vrhovni sud je naveo da, nakon što su u nižestepenom postupku utvrđene činjenice oko prodaje nekretnina - da je apelant tužitelju prije prodaje pokazao nekretnine i za sve nekretnine tvrdio da su njegovo vlasništvo, da je u kancelariju advokata donio posjedovni list, te za dio nekretnina z. k. uloške, u kojima nije bilo upisanih tereta jer su izdati prije upisa hipoteke, kao i da su parnične stranke bili bliski poznanici prije zaključenje ugovora, drugostepeni sud nije mogao primijeniti samo odredbe člana 61. st. 2. i 4. ZOO.

13. Vrhovni sud je zaključio da je apelantovo ponašanje bilo u cilju da tužitelja dovede u zabludu u pogledu bitnih svojstava ugovora (član 61. stav 1. ZOO). Navedeno je da ovakav zaključak proizilazi iz činjeničnog utvrđenja, a posebno imajući u vidu da su parnične stranke do zaključenja ugovora imale odnose povjerenja (tužitelj posuđivao novac apelantu a on ga korektno vraćao), da je ponašanje apelanta kod prezentiranja dokaza o posjedu i vlasništvu te pokazivanje na licu mjesta nekretnina koje će biti predmet ugovora o prodaji, pa i one za koje je znao da nisu njegovo vlasništvo već javno dobro. Stoga je sud zaključio da je takvo ponašanje apelanta bilo u cilju da se tužitelj dovede u zabludu u pogledu bitnih svojstava predmeta ugovora i da takvo postupanje ima sve elementa postupanja predviđenih u članu 65. stav 1. ZOO.

14. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a da je prvostepena odluka utemeljena na pravilnoj ocjeni dokaza u skladu sa članom 8. ZPP i na zakonu zasnovana, te je u istoj dato obrazloženje koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud.

15. Vrhovni sud je istakao da je prvostepenom odlukom poništen ugovor koji se odnosi na nekretninu koja je upisana kao javno dobro, a u tom dijelu po samom zakonu ugovor bi bio ništav. Međutim, obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, bilo da se odluči o poništenju ili ništavosti ugovora prema mišljenju Vrhovnog suda pravne posljedice su iste pa je u cijelosti potvrđena prvostepena odluka.

16. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prije svega apelant ističe da je u revizionoj presudi navedeno da nije dao odgovor na reviziju, što nije tačno. Nadalje, apelant osporava zaključak Vrhovnog suda i primjenu člana 65. ZOO (na koju se niko u toku cijelog postupka nije pozvao). Apelant se žali da su sudovi cijenili bitnim ono što čak ni tužitelj nije cijenio kao bitno i da se sudovi izašli iz postavljenog tužbenog zahtjeva kada su primijenili član 103. ZOO umjesto člana 111. ZOO. Apelant je naveo da je žalba na prvostepenu presudu, u kojoj je detaljno iznio svoje pravne stavove sastavni dio apelacije.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 61.

Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice s kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takvog sadržaja. (2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

Član 65. (1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda navodeći da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i kao i da je sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo čl. 65. i 103. ZOO, čime je Općinski sud, a čije je odlučenje potvrdio i Vrhovni sud usvajanjem revizije tuženog, po apelantu izašao izvan tužbenog zahtjeva, kao i da Vrhovni sud nije razmotrio odgovore na reviziju.

21. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

22. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prilikom donošenja osporene odluke na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da je apelant znao da su nekretnine koje prodaje javno dobro i da su opterećene hipotekom, ali je iskoristio prijateljske odnose sa tužiteljem i prezentirao mu staru dokumentaciju. Općinski sud kao i Vrhovni sud su ocijenili da je takvo ponašanje apelanta urađeno s ciljem da se tužitelj dovede u zabludu, odnosno da je tužitelj i doveden u zabludu zbog čega je utvrdio mane volje na strani tužitelja i uslove za poništenje ugovora. 23..Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepenom odlukom poništen i ugovor koji se odnosi na nekretninu koja je javno dobro, a po zakonu bi ovaj ugovor bio ništav, imajući u vidu da su posljedice poništenja ugovora ili utvrđivanja ništavosti u konkretnom predmetu iste potvrdio je prvostepenu presudu i u ovom dijelu pri čemu je u obrazloženju odluke za svoj zaključak dao razloge uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno ZOO.

24. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud podsjeća da iako važi princip tačnosti podataka koji su upisani u zemljišnu knjigu i obaveze da se svako ko kupuje nekretnine upozna sa sadržajem zemljišnih knjiga (te se niko ne može pozvati da mu nije bio poznat sadržaj zemljišne knjige), u pozitivnim propisima ne postoje ograničenja koja bi sprečavala dokazivanje da je neko lice zaključilo određeni ugovor uslijed mana volje u pogledu predmeta ugovora pa čak i u situaciji kada su predmet ugovora nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige, a o čemu se u konkretnom slučaju i radi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da ni činjenica na koju se apelant žali da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njegov odgovor na reviziju, čak i ukoliko je tačna, ne utiče na ishod postupka, niti sama po sebi upućuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo stoga jer se radi o trećem stepenu kontrole u kojem se odluka donosi na osnovu stanja spisa i činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, pri čemu Vrhovni sud (u smislu člana 241. ZPP) po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je nesporno da su apelantovi stavovi vezani za primjenu materijalnog prava bili poznati Vrhovnom sudu budući da je predmet ocjene u revizionom postupku upravo bila presuda Kantonalnog suda donesena po žalbi apelanta u kojoj je apelant između ostalog ukazivao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Zbog navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/08 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio