Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3563/08 (Ž. D.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3563/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3563/08, rješavajući apelaciju Žike Dimitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žike Dimitrića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 000 178 08 K od 24. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 000 178 06 K od 19. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žika Dimitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 8. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 000 178 08 K od 24. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 000 178 06 K od 19. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 K 000 178 06 K od 19. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, izjašnjavajući se o krivnji, izjavio da nije kriv i da nije počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi optužbe a prijedloga odbrane u pogledu izvođenja dokaza nije bilo. Analizom i ocjenom provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke) te na osnovu drugih materijalnih dokaza (zapisnik o uviđaju, kriminalističko-tehnički pregled lica mjesta), Osnovni sud je u radnjama apelanta našao sva bitna obilježja krivičnog djela obljuba nad nemoćnim licem. Naime, apelant je kritične prilike pokušao izvršiti obljubu nad oštećenom Z.A. koja je bila u starosnoj dobi od 68 godina, teško bolesna zbog nepokretnosti, sa otežanom komunikacijom zbog moždanog udara, koristeći nemoć oštećene koja nije bila sposobna za otpor, pri čemu je djelo obljuba nad nemoćnim licem ostalo u pokušaju. Osnovni sud je prilikom odmjeravanja kazne cijenio olakšavajuće okolnosti (jer otežavajućih okolnosti po mišljenju suda nije bilo) pa je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, smatrajući da je navedena kazna srazmjerna stepenu krivične odgovornosti apelanta i društvenoj opasnosti navedenog krivičnog djela.

3. Okružni sud je presudom broj 83 0 K 000 178 08 K od 24. septembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Povodom izjavljene žalbe, Okružni sud je održao javnu sjednicu vijeća na kojoj je apelantov punomoćnik predočio medicinsku dokumentaciju o povrijeđivanju apelanta 17. februara 1998. godine, na okolnost žalbenih tvrdnji da zbog te povrede nije mogao počiniti krivično djelo u martu 2004. godine. Okružni sud je obrazlažući neosnovanost žalbenih prigovora koji se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka istakao da žalba nije konkretizovala u čemu se te povrede sastoje i da se žalbom nastoji prikazati protivrječnost između odlučnih činjenica u vezi sa provedenim vještačenjima. Prigovori takve vrste, kako je dalje navedeno, ulaze u žalbeni osnov koji se definiše kao pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje je, prema navodima žalbe, rezultat pogrešne ocjene dokaza. Međutim, kako je dalje obrazloženo, argumenti žalbe koji se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza ne mogu dovesti u sumnju pravilnost metodološkog pristupa prvostepenog suda u ocjeni dokaza koji se ogleda u ocjeni svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno kao i u međusobnoj vezi, niti pravilnosti do koje je takvom ocjenom dokaza došao prvostepeni sud. U prvostepenoj presudi je jasno navedeno da se iskazi saslušanih svjedoka dopunjuju i predstavljaju logičan slijed radnji koji je potvrđen objektivnim dokazima koji su pronađeni na licu mjestra. Izjave svjedoka su potvrđene fotoelaboratom, zapisnikom o uviđaju, posebnim službenim izvještajem o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta i provedenim vještačenjima te DNK analizom bioloških tragova. U takvoj situaciji, kako je istakao Okružni sud, nije postojao niti jedan razlog da se iskazi saslušanih svjedoka ne prihvate kao vjerodostojni zbog čega je žalba u pogledu tvrdnji da su oni «lažno svjedočili» neosnovana. Oštećena Z.A. nije saslušana jer je umrla 25 dana nakon kritičnog događaja, a budući da je otežano govorila od nje nije uzeta izjava niti ta činjenica dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka iz prvostepene presude, kako žalba nastoji prikazati. Medicinska dokumentacija dostavljena na sjednici vijeća Okružnog suda nije od značaja niti dovodi u pitanje cjelokupan postupak protiv apelanta.

4. Apelant smatra da mu je presudama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer smatra da su osporene presude donesene proizvoljnom ocjenenom dokaza. Također je istakao da je prvostepeni sud pogrešno cijenio njegovu odbranu jer je koncentracija alkohola u krvi trebala isključiti krivičnu odgovornost. Pored navedenog, apelant je istakao da iz medicinske dokumentacije proizilazi da je 1998. godine teško ranjen u predjelu genitalnih organa te da ta činjenica isključuje izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen, te da Okružni sud nije mogao sam cijeniti dokaznu vrijednost medicinske dokumentacije, zbog čega je prvostepenu presudu morao ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su uticale na nezakonit slučaj u pogledu sadržaja presude prvostepenog suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je prvostepeni sud po njegovom mišljenju pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da njegova žalba od strane suda koji je o žalbi odlučiovao nije imala pravičan tretman jer bi u tom slučaju prvostepena presuda bila ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

8. Ustavni sud u vezi sa apelantovim navodima naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U konkretnom slučaju Osnovni sud je izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, dajući jasno i precizno obrazloženje kako u pogledu vjerodostojnosti dokaza tako i zaključaka do kojih je takvom ocjenom došao, te je na nesumnjiv način izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen i za koje mu je izrečena kazna zatvora. Okružni sud je takođe detaljno obrazložio sve apelantove prigovore istaknute u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da argumenti žalbe ne mogu dovesti u sumnju pravilnost metodološkog pristupa prvostepenog suda u ocjeni dokaza. S tim u vezi, navedeni su jasni razlozi zbog kojih dostavljena medicinska dokumentacija na okolnost povređivanja apelanta 1998. godine nije mogla dovesti u pitanje cjelokupan postupak koji je protiv njega vođen i odlučne činjenice do kojih je prvostepeni sud došao na osnovu izvedenih dokaza.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

11. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a izričito je garantovano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojim se predviđa pravo kontrole zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka, prije nastupanja njihove pravosnažnosti. Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka proizilazi da je apelant protiv nepravosnažne prvostepene presude Osnovnog suda izjavio žalbu, o kojoj je odlučio sud više instance na način što je žalbu odbio, uz jasno obrazloženje da žalba nije konkretizovana, te da medicinska dokumentacija dostavljena uz žalbu, na okolnost povređivanja apelanta 1998. godine, nije mogla dovesti u sumnju cjelokupan postupak i zaključke do kojih je došao prvostepeni sud cijeneći sve izvedene dokaze i zaključke o dokazanosti činjenica. Budući da je Okružni sud potvrdio utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava čijim je ishodom apelant nezadovoljan, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka zbog čega su navodi apelanta na ove okolnosti takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, niti je apelant tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Stoga nema ništa što ukazuje da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija neosnovan.

13. Apelant također ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i to u vezi sa odlukom Okružnog suda kojim je njegova žalba odbijena. Obzirom na zaključke iznesene u predhodnim stavovima ove odluke, proizilazi da su navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, pa se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3563/08 (Ž. D.) | Sudska praksa | Aktio