Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/08 (M.M. i N.M.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3586/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3586/08, rješavajući apelaciju M.M. i N.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M i N.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Rpublike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 722 od 9. juna 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj GŽ-1193/05 od 23. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-556/02 od 16. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.M. i N.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čatrnje, opština Gradiška, koje zastupa Predrag Radulović, podnijeli su 14. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 722 od 9. juna 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-1193/05 od 23. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-556/02 od 16. maja 2005. godine.

2. Osnovni sud je donio presudu broj P-556/02 od 16. maja 2005. godine kojom je utvrdio da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina kojim je Adolf Višaticki (u daljnjem tekstu: tužitelj) predao apelantima nekretnine koje se nalaze u Čatrnji detaljno opisane u dispozitivu presude u zamjenu za nekretnine apelanata koje su se nalazile u Ljupini, kao i rješenje Opštinskog suda broj DN-200/93 od 25. maja 1993. godine kojim je taj ugovor proveden, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da tužitelj izvrši polaganje isprava u cilju sticanja prava svojine na predmetnim nekretninama, kao i platiti mu troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj pokrenuo parnični postupka radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključen u toku rata. Osnovni sud je prije svega po prigovoru apelanata riješio pitanje nadležnosti suda. Pozivajući se na odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima Osnovni sud je utvrdio da je nadležan da riješi predmet. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj zamjenio svoje nekretnine koje je imao u Republici Hrvatskoj za nekretnine koje su apelanti imali u Republici Srpskoj i da je ugovor zaključen 28. aprila 1993. godine, nakon čega su se parnične stranke upisale kao vlasnici na zamijenjenim nekretninama. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica broj 701-103144-1/1 od 4. marta 2003. godine utvrđeno da je tužitelj bio posjednik nekretnina u Čatrnji i da može da stupi u posjed istih.

4. Osnovni sud je naveo da iako je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u ratnim okolnostima prilikom donošenja odluke nije imao u vidu samo opšte ratne okolnosti već je cijenio uticaj tih okolnosti na parnične stranke prilikom zaključenja ugovora. S tim u vezi Osnovni sud je saslušao parnične stranke i svjedoke i izvršio uvid u drugu materijalnu dokumentaciju te je utvrdio kao nesporno da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije odraz stvarne volje strana, već rezulat pritisaka i potresnih dešavanja kod parničnih stranaka u toku rata. U takvim okolnostima zaključivanje pravnog posla gubi karakter dobrovoljnosti. Nadalje, Osnovni sud je posebno ukazao na činjenicu da je tužitelj cijelo vrijeme rata ostao u Republici Srpskoj i radio kao katolički sveštenik, dok nije protjeran što ukazuje na njegovu opredijeljenost da ostane u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na majku tužitelja uniformisano lice vršilo pritisak da se iseli iz kuće (a što proizilazi iz iskaza svjedoka) a ona nije imala komunikaciju sa djecom i nije se mogla sama zaštiti što takođe ukazuje da su zaključivanje ugovora diktirale ratne okolnosti uz prisustvo straha za vlastitu sudbinu i sudbinu članova porodice što je uticalo na volju strana.

5. Osim toga, Osnovni sud je naveo da potpisi ugovarača nisu ovjereni, što je suprotno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti i što je uslov za punovažnost ugovora. Prema mišljenju Osnovnog suda pobrojane okolnosti ugovor čine ništavim u smislu odredbi člana 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Osnovni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj U-15/99 od 15. decembra 1999. godine kao i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma.

6. U odnosnu na prigovore apelanata da nisu u mogućnosti da izvrše restituciju nekretnina u Hrvatskoj, Osnovni sud je imajući u vidu spremnost tužitelja na zaključenje bilo kojeg pravnog posla sa apelantima i spremnost da obešteti apelante za ulaganja u nekretnine u Bosni i Hercegovini utvrdio da ovaj prigovor nije osnovan.

7. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu. Okružni sud donio je presudu broj GŽ-

1193/05 od 23. februara 2006. godine kojom je žalbu apelanta djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tužitelja da apelantima preda u posjed nekretnine u Hrvatskoj, detaljno opisane u dispozitivu presude, a koje je dobio po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenim sa apelantima ovjerenim kod Sekretarijata opće uprave Nova Gradiška, klasa 037-02/93/01/3638, ur. broj 2150-10/93-2 te da trpi da se na osnovu ove presude izvrši polaganje isprava u javne knjige kako bi apelanti stekli pravo svojine na navedenim nekretninama. Okružni sud je uvažio žalbu apelanata i u dijelu odluke o troškovima, pa je prvostepenu presudu preinačio na način da su apelanti obavezani da plate tužitelju iznos od 5.125,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 5.537,50 KM. U preostalom dijelu, u kojem je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina i obavezani apelanti da predaju nekretnine u posjed tužitelju prvostepena presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je prije svega naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta o nenadležnosti suda u Gradišci za postupanje. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 552. ZOO i člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti te je naveo da spor o ništavosti ugovora nije spor o stvarnim pravima, nego spor iz obligaciono - pravnog odnosa, te se mjesna nadležnost suda ne određuje prema članu 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji je važio u momentu podnošenja tužbe, nego u vezi sa čl. 46. i 47. ZPP. Nadalje, Okružni sud je naveo da se radi o sporu sa međunarodnim elementom, i da je u skladu sa odredbom člana 27. ZPP nadležan sud u Republici Srpskoj i materijalno pravo države na čijem se području nalaze nekretnine (član 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim oblastima).

9. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelanti neosnovano navode da se prvostepeni sud odluku donio na osnovu opštih okolnosti, pa je pogrešna primjena materijalnog prava. S tim u vezi Okružni sud je istako da je član 26. ZOO određuje da se ugovor sklapa saglasnim voljama ugovarača o bitnim sastojcima ugovora a izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2 ZOO). Ako nema saglasnosti volja, prema mišljenju Okružnog suda, ili su postojali faktori koji su bitno ograničili slobodu odlučivanja i volju ugovarača onda ni takav ugovor ne može biti pravno valjan bez obzira što je zaključen u propisanoj formi. Okružni sud je naveo da bi drugačije tumačenje bilo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Nadalje, imajući u vidu argumente koje je dao prvostepeni sud Okružni sud je našao da je postajalo niz okolnosti ne samo vezanih za ličnost tužitelja već i njegove majke koje su uticale da tužitelj zaključio ugovor o zamjeni nekretnina. Nadalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelanta da činjenica da je tužitelj imao i hrvatsko državljanstvo u momentu zaključenje ugovora sama po sebi čini ugovor valjanim.

10. Okružni sud je naveo da je žalbom osnovano ukazano da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio ništavost ugovora a nije primijenio član 104. ZOO (restitucija). Okružni sud je naveo da je smisao člana 104. ZOO da se u imovini uspostavi stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora i da je samo potpuna restitucija cilj i smisao člana 104. ZOO. Okružni sud je naveo da je potpuna restitucija sastavni dio odluke i kada druga strana nije tražila vraćanje stvari. Zbog navedenog prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je morao obavezati tužitelja na vraćanje imovine u Hrvatskoj apelantima, odnosno da izvrši restituciju.

11. Takođe, Okružni sud je naveo da sredstva koji su uložili apelanti u imovinu koju trebaju da vrate tužitelju ne sprečavaju da se izvrši restitucija, ali apelantima ostaje pravo da traže naknadu štete od tužitelja za uložena sredstva.

12. Okružni sud je odluku o troškovima postupka preinačio jer je utvrdio da jedno ročište za koje je tuženom dosuđena naknada nije održano zbog nepostojanja vijeća, a drugo je odgođeno na traženje tužitelja.

13. Protiv presude drugostepenog suda apelanti su izjavili reviziju. Vrhovni sud je donio odluku broj 118-0-Rev-06-000 722 od 9. juna 2008. godine kojim je reviziju odbio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio činjenice -da su stranke zaključile ugovor o zamjeni nekretnina, da su stupile u posjed zamijenjenih nekretnina i upisali pravo vlasništva na zamijenim nekretninama, da apelanti nisu vršili pritisak na tužitelja ali je utvrđeno da je na njegovu majku vršen pritisak, da je tužitelj bio prinuđen da ode u Hrvatsku kao i da su apelanti bili ugroženi u svojoj sredini (u Hrvatskoj). Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud kod ovakvog stanja stvari utvrdio ništavost ugovora budući da ugovor nije odraz stvarne volje ugovornih strana. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odlučenje drugostepenog suda u smislu preinake prvostepene odluke (odnosno obaveze tužitelja da izvrši restituciju) i utvrdio da je drugostepena odluka zakonita i pravilna.

15. S tim u vezi, a pozivajući se na čl. 26. i 28. stav 2. ZOO Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav da ugovor nije zaključen slobodnom voljom iako nije bilo pritiska od strane apelanta i trećih lica na tužitelja da zaključi ugovor već je isti zaključen pod pritiskom opšte situacije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili nedostatak volje da tužitelj zaključi ugovor na osnovu konkretnih činjenica i to lišavanje života lica hrvatske nacionalnosti u mjestu njegovog prebivališta, da je u blizini njegove kuće bila smještena vojna jedinica, da je bilo „pucnjave i paljevine“, da je zapaljena katolička crkva u tom mjestu, „da su svi Hrvati otišli iz Čatrnje“ i da je nepoznato uniformisano lice tražilo od majke tužitelja da useli u njenu kuću. Takođe, nedostatak slobodno izražene volje na strani apelanta, prema navodima Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su utvrdili u činjenici da su ugovor zaključili pod pritiskom i prijetnjama koje su upućene i njihovoj kćerki i da su se pogoršali odnosi među nacionalnim manjinama u mjestu gdje su živjeli (u Hrvatskoj) a oni su pripadnici manje etničke zajednice. Zbog navedenog Vrhovni sud je prihvatio zaključak drugostepenog suda da predmetni ugovor nije zaključen slobodnom voljom ugovornih strana.

16. Vrhovni sud nije prihvatio revizione prigovore apelanta da nižestepeni sudovi nisu utvrdili da je bilo mana volje u konkretnom ugovoru jer su se nižestepeni sudovi pravilno pozvali na čl. 26., 28. i

103. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je ocijeni neosnovanim navode apelanata da su „prema članu 25. i članu 26. Zakona o korištenju napuštene imovine dokazali da su po osnovu prenosa prava na nepokretnostima stekli pravo svojine na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom.“ Navedeno je da, suprotno ovim prigovorima apelanti, na kojima je teret dokazivanja ovih činjenica, na osnovu izvedenih dokaza nisu dokazali da je sporni ugovor zaključen na dobrovoljan način a da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da su utvrđene subjektivne okolnosti „usmjerile volju“ tužitelja da zaključi predmetni ugovor. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni prigovori apelanata da je tužitelj time što se uknjižio kao vlasnik imovine u Hrvatskoj na zamijenjenim nekretninama potvrdio svoju volju, jer ta činjenica nije bitna za ishod spora. Takođe, Vrhovni sud nije prihvatio prigovor apelanata da restitucija nije moguća zbog činjenice da su uložili svoja sredstava u imovinu koju su dobili zamjenom. Vrhovni sud je naveo da ova sredstva mogu biti predmet potraživanja u posebnom postupku, jer u konkretnoj pravnoj stvari to apelanti nisu tražili. Vrhovni sud je naveo da prigovor u vezi sa odlukom o visini troškova nije konkretizovan od strane apelanta, a suprotno tome nižestepeni sudovi dali su razloge za svoje odluke.

17. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti su naveli da sudovi „nisu objektivno cijenili dokaze što je dovelo da toga da su apsolutno povjerenje dali iskazima i dokazima koje je predložila tužilačka strana“. Nadalje, apelanti navode da su sudovi „uvažili opšte ratne okolnosti kao bitne“, što je prema mišljenju apelanata apsurd jer je tužitelj ugovor zaključio u Hrvatskoj, dakle, nije morao niti je bio prisiljen da to učini i nije mu prijetila nikakva opasnost. Apelanti smatraju da potpuna restitucija nije moguća što je suprotno Zakonu o izvršnom postupku i što odluke sudova čini nezakonitim. Iako se apelanti nisu eksplicinto žalili na povredu prava na pravično suđenje, apelanti su u apelaciji naveli da je morao biti nadležan sud u Hrvatskoj i to zbog činjenice da je tamo zaključen ugovor, kao i zbog činjenice da je tužitelj državljanin Hrvatske, zbog čega proizilazi da se žale i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i imovinu

20. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo na pravično suđenje i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, utvrdio da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji su apelanti zaključili sa tužiteljem u aprilu 1993. godine. Odluka prvostepenog suda je djelomično preinačena odlukom Okružnog suda, na način da je tužitelj obavezan da izvrši restituciju odnosno vraćanje zamijenjene imovine apelantima, a Vrhovni sud je potvrdio drugostepenu odluku. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke odnosno zaključak da nije bilo slobodne volje za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina i to kako zbog opštih okolnosti koje su vladale u vrijeme zaključenja ugovora, tako i u pogledu uticaja konkretnih okolnosti na tužitelja i apelante da zaključe ugovore. Nadalje, sudovi su na tri instance utvrdili da se radi o činjenicama odnosno okolnostima koje su takve da su dovele do zaključenja ugovora, odnosno da nisu postojale određene činjenice koje su nesporno utvrđene ne bi ni došlo do zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina. Sudovi su se pozvali i na relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno na čl. 26., 28. stav 2. i 103. ZOO navodeći da suština ugovora nije u saglasnosti sa pravom voljom ugovarača. Suprotno navodima apelanta koji paušalno navode da sudovi nisu objektivno cijenili dokaze Ustavni sud primjećuje da su sudovi na osnovu provedenog dokaznog postupka u kojem su i apelanti učestvovali zaključili da ugovor nije zaključen slobodnom voljom, odnosno da je moguće izvršiti potpunu restituciji. Nadalje, sudovi su u toku postupka na sve tri instance razmotrili prigovor apelanta o mjesnoj nenadležnosti suda u Gradišci, jasno obrazlažući zašto je sud bio nadležan i pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim oblastima, zbog čega su odbili ovaj prigovor kao neosnovan.

22. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

23. Apelanti u apelaciji osporavaju navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetna nekretnina predstavlja «dom» apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje «doma» apelanata.

24. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetna nekretnina smatrati «domom», apelanata Ustavni sud zapaža da su apelanti na osnovu ugovora o zamjenu nekretnina iz 1993. godine uselili u predmetne nekretnine i uknjižili svoje pravo svojine. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelanti žive u predmetnim nekretninama, kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporne nekretnine koje su dobili zamjenom sa tužiteljem predstavljaju «dom» apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje «doma» apelanata jer su osporenim odlukama apelanti obavezani da predmetne nekretnine predaju u posjed tužitelju i da trpe promjenu stanja u zemljišnim knjigama. Naime, redovni sudovi su utvrdili da ugovor o zamjeni nekretnina zaključen bez volje i saglasnosti strana te je kao takav ništav u smislu člana 103. ZOO. Obzirom da član 104. stav 1. ZOO propisuje dau slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora, apelanti su obavezani da tužitelju predaju predmetnu nekretninu u posjed, kao što je i tužitelj obavezan da apelantima preda u posjed nekretninu u Hrvatskoj, koje je dobio po osnovu (ništavog) ugovora o zamjeni. Ustavni sud podsjeća da je ZOO donesen prije više od trideset godina, da se odredbe ovog zakona na koje se sudovi pozivaju nisu mijenjale, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe jasne i precizne u smislu definiranja ništavih ugovora, kao i u vezi sa posljedicama ništavosti ugovora. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na tendenciju „vraćanja na staro“ odnosno na Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII) i set imovinskih zakona koji su donijeti s ciljem uspostavljanja stanja koje je bilo prije rata, odnosno saniranja „ratnih dešavanja“ a koji su takođe apelantima poznati i zbog kojih su mogli očekivati da će se morati vratiti u svoju prijeratnu imovinu, odnosno tužitelju vratiti njegovu prijeratnu imovinu. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ZOO kao i Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (na koji su se apelanti pozivali tokom postupka) bili „pristupačni“ apelantima te su apelanti bili „upućeni“ na okolnosti predviđene zakonom koje se mogu primijeniti na dati predmet u smislu uslova koji trebaju biti ispunjeni da bi neko lice izvršilo zamjenu nekretnina i steklo pravo na zamijenjenim nekretninama, odnosno uslove koji utiči na ništavost ugovora o zamjeni nekretnina.

26. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica i efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, kao i ostvarivanju garancija iz Aneksa VII. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/08 (M.M. i N.M.) | Sudska praksa | Aktio