Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/09 (S. S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 34
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03 i 52/04)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03, 52/04 i 34/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
Predmeti (1)
AP-36/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 36/09, rješavajući apelaciju Sanele Sijarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Sijarić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-17/08 od 16. novembra 2008. godine i Gž-66/07 od 25. aprila 2008. godine u odbijajućem dijelu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Sijarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-17/08 od 6. decembra 2008. godine i Gž-66/07 od 25. aprila 2008. godine u odbijajućem dijelu.
2. Presudom Suda BiH broj P-307/05 od 22. juna 2007. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se kao nezakonita ponište rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj D-5123/99 od 6. decembra 1999. i broj D-
10978-2/99 od 23. decembra 1999. godine, kojim je apelantici prestao radni odnos zaključno sa 6. decembrom 1999. godine, te tuženoj naloži da apelanticu vrati na rad na iste ili slične poslove. Dalje je apelantica tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime neisplaćenih plaća za period od 6. decembra 1999. godine do 23. septembra 2002. godine isplati ukupno iznos od 19.440,21 KM i to: za period od 6. decembra 1999. do 31. decembra 1999. godine iznos od 424,33 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. januara 2000. godine pa do konačne isplate, za period od 1. januara 2000. godine do 31. augusta 2000. godine iznos od 4.666,24 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. maja 2000. godine kao srednjeg datuma dospijeća do konačne isplate, za period od 1. septembra 2000. godine do 31. decembra 2000. godine iznos od 2.123,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. novembra 2000. godine kao srednjeg datuma dospijeća do konačne isplate, za period od 1. januara 2001. godine do 31. juna 2001. godine iznos od 3.519,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. aprila 2001. godine kao srednjeg datuma dospijeća pa do konačne isplate, za period od 1. jula 2001. godine do 31. decembra 2001. godine iznos od 3.526,14 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. septembra 2001. godine kao srednjeg datuma dospijeća pa do konačne isplate, za period od 1. januara 2002. godine do 31. augusta 2002. godine iznos od 4.728,56 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. maja 2002. godine pa do konačne isplate i za period od 1. septembra 2002. godine do 23. septembra 2002. godine iznos od 452,74 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 23. septembra 2002. godine pa do konačne isplate i nadoknadi joj troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.896,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama sporno da li je apelantica obavljajući poslove i radne zadatke samostalnog referenta u Carinskoj ispostavi-Odsjek za AOP i naplatu prihoda, na koje je raspoređena rješenjem Carinske uprave od 20. marta 1999. godine, obavljala inspekcijski nadzor ili nadzor nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno da li bi to predstavljalo zapreku predviđenu odredbom člana 10. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH za apelanticin daljnji ostanak u radnom odnosu.
4. Pri tome je prvostepeni sud naveo da je članom 10. spomenutog zakona propisano da se ne može primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo ili član njene uže porodice (roditelji, bračni drug i djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća.
5. Dalje je navedeno da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Carinske uprave Federacije BiH od 1. oktobra 1996. godine, koji je bio važeći i u vrijeme nastanka spornog odnosa, unutrašnja organizacija uprave tačno određena članom 4. Pravilnika na način da zadatke i poslove iz djelokruga uprave vrše sektori kao šire organizacione jedinice. Unutrašnja organizacija se sastoji od šest sektora među kojim je i Sektor za informatiku, AOP i naplatu prihoda. Članom 8. navedenog Pravilnika propisano je da u tom sektoru, u kojem je i bila raspoređena apelantica kao samostalni referent u Carinskoj ispostavi, navedeni službenik vrši poslove tako što organizuje rad na razvoju informacionog sistema spoljnotrgovinske razmjene, učestvuje u izradi koncepcije i sistema kontrole podataka u carinskoj dokumentaciji. Dalje je propisano da samostalni referent vrši poslove elektronske obrade podataka u Carinskoj službi kao i obračun i naplatu carine i carinskih dadžbina u carinskom postupku. Također, pored navedenog prati i kretanje roba dok su pod carinskim nadzorom, vrši obračun i naplatu prihoda, prati prekršajni postupak i izvršenje posebnih rješenja u upravnom postupku.
6. Istaknuto je da je u Glavi V navedenog Pravilnika pod tačkom 13. propisano da referent vrši i druge poslove koje mu odredi rukovodilac, a može da prati i kontroliše proces obrade podataka, pravovremeno interveniše u određenim situacijama, preuzima i sravnjuje materijale za obradu i postavlja potrebne periferne nosioce podataka.
7. Iz izjave apelantice saslušane kao parnične stranke proizlazi da je ona radila u sektoru AOP do godinu dana isključivo na unošenju podataka u kompjuter. Kako nije imala položen carinski ispit, to nije mogla raditi ni jedan drugi posao vezan za carinjenje robe. Međutim, istaknuto je da apelantica gubi iz vida da je, prema rješenju tužene od 20. marta 1997. godine, apelantica bila raspoređena na poslove i radne zadatke samostalnog referenta - Odsjek za AOP i naplatu prihoda, što, prema mišljenju suda, znači da je apelantica mogla raditi i poslove naplate carine i carinskih dadžbina u carinskom postupku kako je to taksativno navedeno u članu 8. Pravilnika pa čak i da prati kretanje robe. S obzirom na navedene okolnosti, apelantica je bila dužna da se u smislu člana 10. stav 2. izjasni da li postoji zapreka u smislu člana 10. stav 1. spomenutog zakona imajući u vidu činjenicu da njena majka ima špeditersku firmu u vlasništvu.
8. Na osnovu izjave svjedokinje N.S., koja je u vrijeme dok je apelantica obavljala poslove samostalnog referenta bila njen neposredni šef, prvostepeni sud je utvrdio da je upravitelj službe vršio raspored tako da je mogao da raspored i izmijeni jer svi uposlenici nisu bili striktno vezani za rad na mjesto na koje su bili uposleni. Na osnovu navedenog, prema mišljenju suda, prilikom ocjene prirode i karaktera apelanticinih poslova trebalo je imati u vidu i te druge poslove koje je upravitelj službe mogao narediti apelantici da ih obavlja.
9. Stoga, prema mišljenju suda, za ishod spora nije samo bitno šta je apelantica trenutno radila nego šta se apelantici moglo staviti u zadatak da radi i da li se ti poslovi mogu smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojim se bavi preduzeće njene majke. Prema mišljenju suda, apelantica je bila dužna da se ponaša i po pravilima kodeksa ponašanja carinskih službenika, te se u konkretnom slučaju moglo osnovano očekivati da je ugrožena sposobnost objektivnog, nepristrasnog i djelotvornog obavljanja službenih dužnosti.
10. Na osnovu navedenog sud je utvrdio da su poslovi na koje je apelantica raspoređena, a ne samo oni koje je obavljala takve prirode da uključuju i poslove nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti koju obavlja preduzeće njene majke jer se radi o špediterskom preduzeću. Istaknuto je da sud nije ocijenio nalaz i mišljenje vještaka koji je svoje mišljenje dao isključivo i jedino obradivši poslove koje je apelantica faktički i radila, a to je automatska obrada podataka, a nije obradio podatke koji se odnose na djelokrug apelanticinog rada prema rješenju tužene u što spada i «naplata prihoda».
11. Istaknuto je da mišljenje Federalnog ministarstva pravde od 28. juna 1998. godine ne može utjecati i nije od značaja za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari jer nema obavezujući karakter, a iz njega proizlazi da navedeno ministarstvo ne može dati autentično tumačenje zakona jer je to u nadležnosti Parlamenta.
12. U vezi sa apelanticinim navodom o neustavnosti člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, prvostepeni sud je istakao da ocjenu o tome može jedino dati Ustavni sud.
13. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Sud BiH u drugostepenom vijeću Presudom broj Gž-66/07 od 25. aprila 2008. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je poništio rješenja Carinske uprave - Carinarnice Sarajevo broj D-5123/99 od 6. decembra 1999. godine i broj D-10978-2/99 od 23. decembra 1999. godine. Tuženoj je naloženo da apelanticu vrati na rad na iste ili slične poslove i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.980,00 KM, u roku od 15 dana. U preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog potraživanja u iznosu od 19.440,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate pojedinačnih iznosa, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, prema mišljenju drugostepenog suda, za odluku o tužbenom zahtjevu opredijeljenom na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa upravo bitno koje je poslove apelantica zaista obavljala u vrijeme njegovog donošenja jer se samo na osnovu te relevantne činjenice može pouzdano zaključiti da li je to radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća.
15. Prema mišljenju drugostepenog suda, nelogično bi bilo apelantici izreći mjeru prestanka radnog odnosa zbog nekih pretpostavljenih poslova i zadataka koje bi eventualno mogla vršiti tek u budućnosti. Prema ocjeni drugostepenog suda, takva najteža mjera može se primijeniti samo na osnovu relevantnih činjenica za koje je utvrđeno da stvarno postoje u vrijeme njenog izricanja, a koje bi apelantici omogućile da pogoduje interesima preduzeća njene majke, što bi bilo u suprotnosti sa interesima carinske službe u kojoj je zaposlena.
16. Stoga, kako je prema mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev opredijeljen na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i rješenja kojim je odbijen apelanticin prigovor, ali je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu na način da je poništio odluke tužene jer su nezakonite.
17. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade plaće u visini plaće koju bi apelantica ostvarila da je radila u periodu od 6. decembra 1999. godine do 23. septembra 2002. godine, po nalaženju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud postupio kada je navedeni dio odbio pozivajući se na odredbu člana 34. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja iz čijeg stava I proizlazi da tužena nije dužna isplatiti apelantici utuženi iznos jer su zaključno sa 31. decembrom 2003. godine Federacija, Republika Srpska i Distrikt obavezani izmiriti troškove plaće i naknade za zaposlenike ranijih carinskih uprava.
18. S obzirom na to da je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev za novčano potraživanje za period od 6. decembra 1999. godine do 23. septembra 2002. godine, prema mišljenju drugostepenog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da tužena nije pasivno legitimisana da apelantici isplati naknadu plaće u navedenom periodu. Stoga je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu isplate novčanog potraživanja.
19. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili apelantica u dijelu kojim je odbijena njena žalba, a tužena u dijelu kojim je uvažena apelanticina žalba. Sud BiH u revizijskom vijeću je Presudom broj Rev-17/08 od 6. novembra 2008. godine apelanticinu reviziju odbio dok je revizija tužene odbačena kao nedopuštena.
20. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je drugostepeno građansko vijeće pravilno primijenilo materijalno pravo kada je odbilo apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude koja se odnosila na isplatu novčanog potraživanja. Prema mišljenju revizijskog suda, pravilno su se prvostepeni i drugostepeni sud pozvali na odredbu člana 34. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» br. 44/03 i 52/04) navodeći za to potpune i pravilne razloge koje je u cijelosti usvojilo i revizijsko vijeće. Stoga se bez ponavljanja tih razloga revizijsko vijeće pozvalo na razloge navedene u nižestepenim presudama koje su date u tom pogledu.
21. Revizijski sud je naveo da se apelantica neosnovano u reviziji poziva na suprotno stanovište revizijskog vijeća izneseno u Presudi Suda BiH broj Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine u koju je revizijsko vijeće izvršilo uvid i uvjerilo se da je to pozivanje neosnovano jer je revizija S.A. (tužioca i revidenta u tom sporu) odbijena, a nižestepenim presudama broj Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i prvostepenog parničnog vijeća broj P-50/04 od 10. aprila 2006. godine pravosnažno je odbijen tužbeni zahtjev navedenog tužioca u cijelosti i to u pogledu zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti rješenja tužene o prestanku radnog odnosa i nalaganje tuženoj da ga vrati na posao, te u pogledu na isplatu neisplaćenih plaća, što znači da spomenuta presuda nije donesena u korist tužioca u tom sporu, kako to apelantica u reviziji neosnovano tvrdi.
22. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema njenom mišljenju, nezakonite su i proizvoljne odluke drugostepenog i revizijskog suda kojima je odbijen apelanticin zahtjev da joj se isplate neisplaćene plaće i doprinosi iz razloga što je čl. 30, 32, 33. i 34. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano da svi uposlenici ranijih carinskih uprava postaju uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje, da o pravima i obavezama uposlenika, te imovini, pravima i obavezama ranijih carinskih uprava odlučuju nadležni organi novouspostavljene uprave kao pravnog sljednika ranijih carinskih uprava. To je zbog toga što sredstva na ime poreza na dodanu vrijednost naplaćuje tužena, a pitanje raspodjele tih sredstava je stvar internog odnosa tužene i entiteta i ne tiče se apelantice koja ne treba trpjeti pretjerani teret zbog kompliciranog ustrojstva državne vlasti nego joj se treba omogućiti da što jednostavnije ostvari svoja prava koja joj po zakonu pripadaju. Stoga, kako su prema apelanticinom mišljenju sudovi proizvoljno primijenili spomenute odredbe zakona na njenu štetu i pored činjenice što su naložili tuženoj da apelanticu bezuslovno vrate na rad na iste ili slične poslove, došlo je do povrede njenog prava na imovinu jer su neisplaćene plaće i doprinosi apelanticina imovina.
23. U Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» br. 44/03, 52/04, 32/07, 34/07, 4/08, 50/08 i 49/09) relevantna odredba glasi: Član 34.
Budžet
Zaključno s 31. decembrom 2003. godine, Federacija, Republika Srpska i Distrikt izmiruju sve operativne troškove za carinske aktivnosti, kao i sve potrebne troškove za održavanje i zamjenu opreme ranijih carinskih uprava na njihovim područjima, te troškove za plaće i naknade za zaposlenike ranijih carinskih uprava.
Tokom tog perioda, Upravi se doznačuju i dovoljna sredstva iz državnog budžeta kako bi direktor mogao vršiti svoje dužnosti u skladu sa zakonom.
U slučaju da se godišnji budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2004. godinu ne usvoji do 1. decembra 2003. godine, ministar finansija i trezora podnijet će poseban prijedlog budžeta Uprave na usvajanje kako bi se osiguralo da se prijedlog budžeta usvoji do 1. januara 2004. godine. Federacija, Republika Srpska i Distrikt će, u skladu sa usvojenim budžetom Uprave, prebaciti sredstva za rad Uprave.
Budžet Uprave, koji je usvojen na način naveden u prethodnom stavu, uključit će se u potpuni godišnji budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2004. godinu, te će transferi Upravi iz Federacije, Republike Srpske i Distrikta postati dio transfera za finansiranje institucija Bosne i Hercegovine.
Kada jedinstveni račun postane operativan, Uprava će se finansirati u okviru državnog budžeta na osnovu člana 21. stav 3. tačka (i) ovog zakona.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
27. Razmatrajući apelanticine navode koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni i revizijski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović