Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/08 (P. S.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3672/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3672/08, rješavajući apelaciju Pave Stevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Pave Stevića, Ljubomira Andrića i Mladena Andrića, Branka Stevića, Milana Zarića i Nikole Đurića podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-

0-Rev-07-001506 od 25. septembra 2008. godine, 070-0-Rev-07-

001528 od 13. januara 2009. godine, 070-0-Rev-07-001570 od 20. januara 2009. godine, 070-0-Rev-09-000-824 od 28. septembra 2010. godine i 07 0 P 000614 10 Rev od 24. marta 2011. godine;

- presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Gž-06-001425 i 003-0-Gž-07-000904 od 13. jula 2007. godine, 003-0-Gž-06-000383 od 12. juna 2007. godine, 003-0-Gž-07-000603 od 28. januara 2009. godine i 003-0-Gž-06-001428 od 21. oktobra 2009. godine i

- presuda Općinskog suda u Tuzli br. P-2698/04 od 27. jula 2006. godine, P-1489/05 od 2. marta 2007. godine, P-2699/04 od 6. januara 2006. godine, P-582/04 od 9. februara 2007. godine i P-2875/04 od 26. juna 2006. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Pavo Stević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tumara, koga zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001506 od 25. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001425 od 13. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2698/04 od 27. jula 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3672/08.

2. Ljubomir Andrić i Mladen Andrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001528 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000904 od 13. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P-1489/05 od 2. marta 2007. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 554/09.

3. Branko Stević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrovog Sela, koga zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001570 od 20. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj 003-0-

Gž-06-000383 od 12. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P-2699/04 od 6. januara 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 705/09.

4. Ustavnom sudu je 26. novembra 2010. godine podnesena apelacija Milana Zarića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sižja, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000-824 od 28. septembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000603 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda broj P-582/04 od 9. februara 2007. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 5291/10.

5. Ustavnom sudu je uz predmetnu apelaciju dostavljeno pravnosnažno Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 032-0-O-09-000 336 od 23. decembra 2009. godine u kojem je utvrđeno da zaostavštinu iza apelanta, umrlog 10. marta 2009. godine, čine nekretnine bliže opisane u izreci rješenja, te su za zakonske nasljednike na zaostavštini proglašena apelantova djeca Boro Zarić, Sara Panjić i Zora Tubić sa nasljednim dijelovima 1/3. Takođe, uz apelaciju je dostavljena punomoć kojom su Boro Zarić, Sara Panjić i Zora Tubić ovlastili Vesnu Jugović, advokata iz Tuzle, na pokretanje postupka pred Ustavnim sudom radi naknade za uništenu imovinu protiv Općine Lukavac.

6. Nikola Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krtove, koga zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 17. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 07 0 P 000614 10 Rev od 24. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-

001428 od 21. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda broj P-2875/04 od 26. juna 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2120/11.

7. Apelanti su 24. decembra 2010. godine dopunili apelacije i podnijeli zahtjev za provođenje jedinstvenog postupka u predmetima br. AP 3672/08, AP 554/09, AP 705/09 i AP 5291/10 tvrdeći da su u tim predmetima svi zahtjevi apelanata zasnovani na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, te su 17. maja 2011. godine zatražili da se proveden jedinstven postupak i u predmetu broj AP 2120/11.

8. Ustavni sud je odlučio da apelacije br. AP 3672/08, AP 554/09, AP 705/09, AP 5291/10 i AP 2120/11 spoji u jedan predmet pod brojem AP 3672/08, jer se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju a povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku, sve u skladu sa odredbama člana 31. Pravila Ustavnog suda.

9. Apelanti su podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete pričinjene njihovim nekretninama nakon što su te nekretnine privremeno napustili u toku 1995. godine (posječena šuma, oštećenja kuća i infrastrukturnih objekata i sl.).

10. Presudama Općinskog suda br. P-2698/04 od 27. jula 2006. godine, P-1489/05 od 2. marta 2007. godine, P-2699/04 od 6. januara 2006. godine, P-582/04 od 9. februara 2007. godine i P-

2875/04 od 26. juna 2006. godine odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade štete za uništene nekretnine isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izrekama predmetnih presuda, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.

11. Općinski sud je navedenim presudama, izuzev Presudom broj P-2699/04 od 6. januara 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Naime, u tim presudama Općinski sud je konstatovao da predmetne nekretnine apelanata nisu proglašene napuštenim, u skladu sa odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama), niti su od tužene dodijeljene na privremeno korištenje trećem licu (privremenom korisniku). Shodno tome, zaključio je da nadležni organ tužene nije ni bio dužan popisati, obezbijediti i voditi posebnu evidenciju o tim nekretninama u smislu odredbi člana 10. istog zakona. U skladu sa tim, prema ocjeni Općinskog suda, nisu postojale nezakonitosti ili nepravilnosti u radu nadležnog organa uprave zbog čega tužena, u smislu odredbi člana 9. Zakona o upravi u FbiH, nije dužna nadoknaditi štetu koja je prouzrokovana apelantima. Takođe, Općinski sud je ocijenio da nema odgovornosti tužene ni prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) s obzirom na to da tužena nakon stupanja na snagu ovog zakona, odnosno od 4. aprila 1998. godine, predmetne nekretnine apelanata nije proglasila napuštenim, niti ih stavila pod svoju upravu, niti je na bilo koji način raspolagala tim nekretninama. Shodno tome, Općinski sud je ocijenio da apelanti tokom postupka, u smislu odredbi člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), na odgovarajući način nisu dokazali da postoji uzročna veza između nastale štete na predmetnim nekretninama i nepravilnog ili nezakonitog rada nadležnog organa tužene.

12. Dalje, Općinski sud je u presudama broj P-2698/04 od 27. jula 2006. godine, broj P-2699/04 od 6. januara 2006. godine i broj P-2875/04 od 26. juna 2006. godine konstatovao da je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od tužene. Naime, presudama br. P-2698/04 od 27. jula 2006. godine i P-2875/04 od 26. juna 2006. godine utvrdio je da je protekao subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete prouzrokovane na nekretninama apelanata iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), dok je Presudom broj P-

2699/04 od 6. januara 2006. godine utvrdio da je protekao subjektivni rok za potraživanje naknade štete prouzrokovane na apelantovim nekretninama iz člana 376. stav 1. ZOO.

13. Apelanti su izjavili žalbe protiv navedenih presuda Općinskog suda, koje je Kantonalni sud odbio presudama br. 003-0-Gž-06-001425 i 003-0-Gž-07-000904 od 13. jula 2007. godine, 003-0-Gž-

06-000383 od 12. juna 2007. godine, 003-0-Gž-07-000603 od 28. januara 2009. godine i 003-0-Gž-

06-001428 od 21. oktobra 2009. godine i potvrdio prvostepene presude.

14. Kantonalni sud je u presudama br. 003-0-Gž-06-001425 od 13. jula 2007. godine i 003-0-Gž-

06-000383 od 12. juna 2007. godine konstatovao da je pravilan zaključak Općinskog suda da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO zbog proteka subjektivnog roka zastare, dok je presudama br. 003-0-Gž-07-000904 od 13. jula 2007. godine, 003-0-Gž-07-

000603 od 28. januara 2009. godine i 003-0-Gž-06-001428 od 21. oktobra 2009. godine našao da je prvostepeni sud pravilno raspravio i ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene s obzirom na to da apelanti nisu dokazali da postoji uzročno-posljedična veza između nepravilnog i nezakonitog rada nadležnog organa tužene, odnosno radnji, odnosno nečinjenja tužene i nastanka štetnih posljedica na strani apelanata.

15. Odlučujući o revizijama koje su apelanti izjavili protiv navedenih presuda Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio presude br. 070-0-Rev-07-001506 od 25. septembra 2008. godine, 070-0-Rev-

07-001528 od 13. januara 2009. godine, 070-0-Rev-07-001570 od 20. januara 2009. godine, 070-0-

Rev-09-000-824 od 28. septembra 2010. godine i 07 0 P 000614 10 Rev od 24. marta 2011. godine kojima je odbio revizije.

16. Iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da u konkretnim slučajevima nema mjesta odštetnoj odgovornosti tužene iz člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene, budući da tužena nije nekretnine apelanata u skladu sa odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama proglasila napuštenim i stavila pod svoju upravu, niti ih je dodijelila na korištenje trećem licu (privremenom korisniku), odnosno zbog toga što je šteta na nekretninama nastala u vrijeme nakon što su predmetne nekretnine vraćene apelantima u posjed. U vezi sa tim, Vrhovni sud je u presudama br. 070-0-Rev-07-001528 od 13. januara 2009. godine i 07 0 P 000614 10 Rev od 24. marta 2011. godine istakao da je, imajući u vidu sadržinu odredbe člana 17.d st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, konstatovao da se odredba trećeg stava navedenog člana odnosi na napuštene nekretnine čiji je status utvrđen u postupku i na način propisan odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, što u konkretnim predmetima nije slučaj. Dalje, Vrhovni sud je u većini presuda istakao da u konkretnim slučajevima nema odgovornosti tužene ni po odredbama člana 180. ZOO, jer do štete na imovini apelanata nije došlo uslijed akata nasilja i terora, ni prilikom javnih demonstracija, te da ne postoji ni odštetna odgovornost tužene u smislu odredbe člana 45. stav 3. u vezi sa članom 77. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i da za nastalu štetu apelanata tužena ne može odgovarati ni na osnovu čl. 154. stav 1, 155. i 172. stav 1. ZOO u vezi sa članom 308. Zakona o državnoj upravi u FBiH. Pored toga, u presudama broj 070-0-Rev-07-001506 od 25. septembra 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-001570 od 20. januara 2009. godine Vrhovni sud je našao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je potraživanje apelanata i zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. ZOO.

17. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelanti Pavo Stević i Branko Stević se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

18. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelanti, prije svega, tvrde da je proizvoljan stav sudova da tužena nije odgovorna za naknadu štete pričinjene njihovim nekretninama, smatrajući da njena odgovornost proizlazi iz više zakonskih osnova. Naime, apelanti smatraju da iz odredbi Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, Zakona o prestanku primjene, kao i Zakona o šumama proizlazi zaključak da su općine bile dužne do vraćanja vlasnicima štititi privremeno napuštenu imovinu na svom području. Dalje, navode da objektivna odgovornost tužene za naknadu štete pričinjene njihovim nekretninama proizlazi iz člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene u vezi sa članom 17.a istog zakona. Zatim, smatraju da odgovornost tužene za naknadu štete proizlazi iz odredbi čl. 154. stav 1, 155. i 172. ZOO u vezi sa članom 308. Zakona o državnoj upravi FBiH, jer između nepravilnog i nezakonitog rada nadležnih organa tužene i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza. Takođe, apelanti smatraju da odgovornost tužene za naknadu štete proizlazi i iz odredbe člana 180. ZOO. Pored toga, smatraju da općina odgovara vlasnicima privremeno napuštene imovine zbog njenog oštećenja ili uništenja kao nesavjestan posjednik u smislu člana 45. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, bez obzira na to da li je tu imovinu po službenoj dužnosti proglasila privremeno napuštenom, ili je to propustila učiniti i bez obzira da li je objekte dala na privremeno korištenje trećoj osobi ili nije. Većina apelanata navodi da je taj stav u skladu sa stanovištem iz Odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, te smatra da se navedena odluka može primijeniti u njihovim predmetima. Apelanti smatraju da su njihove nekretnine od septembra 1995. godine imale status privremeno napuštenih nekretnina prema članu 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama i da su prema članu 2. istog zakona bile pod upravom tužene na čijem području su se nalazile. Tvrde da su nadležni organi tužene bili dužni da po službenoj dužnosti pokrenu i provedu postupak za proglašenje njihovih nekretnina privremeno napuštenim prema članu 7. istog zakona, kao i da ih u tom postupku popišu, obezbijede od protivpravnog oštećenja i uništenja i da o njima vode posebnu evidenciju po članu 10. istog zakona, a u skladu sa Uputstvom o popisu, obezbjeđenju i evidenciji napuštenih zemljišta i poljoprivrednih gazdinstava, odnosno u vezi sa Uputstvom o popisu, obezbjeđenju i evidenciji napuštenih šuma i šumskog zemljišta. S obzirom na to da nadležni organi tužene nisu po službenoj dužnosti popisali i obezbijedili njihovu imovinu od protivpravnog oštećenja, apelanti tvrde da uslijed takvog nepravilnog i nezakonitog rada tužene i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza, te da je, shodno tome, tužena odgovorna za nastalu štetu. Dalje, apelanti Pavo Stević i Branko Stević, takođe, navode da je stav suda da su njihovi tužbeni zahtjevi zastarjeli zbog proteka subjektivnog roka od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO posljedica nesavjesne ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

19. Vezano za navodnu povredu prava na imovinu, većina apelanata se žali da se u konkretnom slučaju radi o propustu tužene da djelotvorno zaštiti njihovo pravo na mirno uživanje imovine, jer nije preduzela zakonom predviđene mjere za zaštitu njihove imovine i sprečavanje njenog uništavanja, kao i da je donijela samo deklaratorne odluke kojim im se imovina predaje u posjed bez faktičke predaje te imovine, odnosno nije izvršila njen povrat u posjed.

20. Vezano za navodnu povredu prava na zabranu diskriminacije većina apelanata je istakla da su kao vlasnici imovine srpske nacionalnosti s obzirom na to da im tužena nije omogućila slobodu kretanja i bezbjednosne uslove za pristup imovini od septembra 1995. godine do 2003/4. godine, odnosno stavom suda da tužena nije bila dužna zaštititi njihovu imovinu, stavljeni u diskriminišući položaj u odnosu na osobe druge nacionalnosti kojima je omogućno kretanje ovom teritorijom i nesmetana pljačka i bespravno uništavanje njihove imovine. Dalje, neki apelanti su istakli da su očigledno proizvoljnim stavom sudova po kojem je nadležni općinski organ odgovoran isključivo za oštećenja nekretnina koje je po službenoj dužnosti proglasio napuštenim dovedeni u diskriminišući položaj u odnosu na svoje susjede čiju je imovinu nadležni općinski organ po službenoj dužnosti proglasio privremeno napuštenom. Takođe, apelanti su istakli da su u diskriminišućem položaju u odnosu na svoje susjede kojima su sudovi u Tuzli u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dosudili naknadu za oštećenu i uništenu imovinu koju nadležni organ tužene nije proglasio privremeno napuštenom i koju je nadležni organ tužene proglasio po službenoj dužnosti privremeno napuštenom. U prilog svojim navodima dostavili su nekoliko kopija presuda Općinskog suda i Kantonalnog suda.

21. Apelanti se žale da je u periodu od septembra 1995. godine do 2003/4. godine bilo povrijeđeno njihovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju tako što nisu imali slobodan pristup svojim nekretninama i čime su stavljeni u diskriminišući položaj u odnosu na osobe druge nacionalnosti kojima je omogućeno kretanje predmetnom teritorijom i nesmetana pljačka i uništavanje njihove imovine.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti žale da je osporenim odlukama redovnih sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi zbog nedostatka pasivne legitmacije na strani tužene, a u predmetima apelanata Pave Stevića i Branka Stevića i zbog proteka roka zastare potraživanja pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo zbog čega smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

25. Vezano za navode apelanata, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u Odluci broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je navedenu apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu. Ustavni sud je razmatrajući tu apelaciju naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d stav. 3. Zakona o prestanku primjene, mogao potraživati štetu od tužene. Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenom predmetu može primijeniti i u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbene zahtjeve apelanata zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, a u predmetima apelanata Pave Stevića i Branka Stevića i zbog proteka roka zastare potraživanja. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su se neki od apelanata pozvali na praksu Ustavnog suda u predmetu broj U 14/00 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), smatrajući da se praksa iz tog predmeta može primijeniti i u njihovim slučajevima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnim slučajevima ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz navedenog predmeta s obzirom na to da se u predmetnoj Odluci Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnim apelacijama. Naime, u toj odluci se odlučivalo o apelaciji podnesenoj protiv odluka redovnih sudova i organa uprave, donesenih u postupku po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana.

26. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Apelanti se, takođe, žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz apelacija proizlazi da apelanti svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

28. Vezano za navode apelanata Pave Stevića i Branka Stevića da im je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelanti nisu obrazložili u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju to može utvrditi, nego su povredu ovih prava paušalno istakli, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, a nikako o pitanjima koja bi uopšte mogla utjecati na ovo pravo apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

29. U vezi sa navodima apelanata o tome da im je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na to da je pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi navodi apelanata nemaju uporišta i da su njihove tvrdnje paušalne prirode, jer apelanti nisu ničim dokazali da im je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelanti u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nisu ponudili niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

30. Apelanti u apelacijama, takođe, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su diskriminisani na nacionalnoj osnovi s obzirom na to da im tužena nije omogućila slobodu kretanja i bezbjednosne uslove za pristup imovini od septembra 1995. godine do 2003/4. godine, odnosno stavom suda da tužena nije bila dužna zaštititi njihovu imovinu. Pojedini apelanti su istakli da su očigledno proizvoljnim stavom sudova po kojem je nadležni općinski organ odgovoran isključivo za oštećenja nekretnina koje je po službenoj dužnosti proglasio napuštenim dovedeni u diskriminišući položaj u odnosu na svoje susjede čiju je imovinu nadležni općinski organ po službenoj dužnosti proglasio privremeno napuštenom. Takođe, apelanti su istakli da su diskriminisani u odnosu na svoje susjede kojima su sudovi u Tuzli u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dosudili naknadu za oštećenu i uništenu imovinu koju nadležni organ tužene nije proglasio privremeno napuštenom i koju je nadležni organ tužene proglasio po službenoj dužnosti privremeno napuštenom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u vezi sa pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

32. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminisani u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani. Pored toga, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, a da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji u vezi sa tim pravom, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u odnosu na kršenje prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na slobodu kretanja i prebivališta, pa zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/08 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio