Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3722/08 (M. M. i L. M.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3722/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3722/08, rješavajući apelaciju Marice Murselović i Lejle Murselović , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Murselović i Lejle Murselović podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-Gž-07-000354 od 23. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Murselović i Ljela Murselović, (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Brčkog, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijele su 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000354 od 23. septembra 2008. godine.
2. Apelantice su pokrenule postupak pred Osnovnim sudom Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Milutina Lazarevića, Predraga Vidovića i Nenada Vidovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava vlasništva.
3. Osnovni sud je donio presudu broj 096-0-P-06-000062 od 14. maja 2007. godine kojom je utvrđeno da su apelantice suvlasnice i suposjednice nekretnina pobliže opisanih u dispozitivu presude, koje se nalaze u Brčkom te su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelantice upišu kao suvlasnice i suposjednice i nositeljice prava građenja i posjeda u zemljišnim knjigama i katastru, kao i da su tuženi dužni da im naknade troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantice pokrenule postupak radi utvrđenja prava vlasništva tužbom protiv tuženih u kojoj su navele da su vanknjižne vlasnice i stvarne suposjednice nekretnine stambene zgrade izgrađene na k.č. 922, njive i pomoćnog objekta, a koja je upisana na ime prednika tuženih. Apelantice su u tužbi navele da su nosioci prava građenja odnosno korištenja na označenom zemljištu na kojem je izgrađen objekat i koji su nesmetano koristile sa ocem, odnosno suprugom i u čijem su posjedu ostale do momenta podnošenja tužbe. Apelantice su navele da je na pojedinim dijelovima nekretnine upisano pravo građenja na ime tuženih, iako je djed i svekar apelantica Asim Murselović još 1955. godine ušao u posjed navedenih nekretnina na osnovu usmenog dogovora sa prednikom tuženih i ostao u posjedu istih do 1972. godine, do svoje smrti. Na istom zemljištu su apelantica Marica Merselović i njen suprug pored stare kuće izgradili novu u čijem su posjedu sada apelantice. Osnovni sud je naveo da su apelantice konačno opredijelile svoj tužbeni zahtjev na način da su tražile da sud donese presudu kojom će utvrditi apelanticama pravo suvlasništva i suposjeda, kao i prava građenja na zemljištu po osnovu održaja, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se upišu u zemljišnim knjigama i katastru. Osnovni sud je naveo da su tuženi osporili tužbeni zahtjev apelantica, istakli da se radi o presuđenoj svari jer je sud već donio pravosnažnu presudu da Nurudin Murselović (otac i suprug apelantica) nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama te da apelantice traže više prava nego je imao njihov prednik. Osnovni sud je naveo da tuženi nisu osporavali apelanticama pravo svojine na kući, ali su tvrdili da je ista izgrađena na tuđem zemljištu, tj zemljištu pravnog prednika tuženih i da se na tom zemljištu ne može steći pravo korištenja održajem jer se radi o pravu izvedenom iz društvene svojine.
5. Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, apelanticu Maricu Murselović kao parničnu stranku, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciji sudskog spisa broj 096- 0-P-06-000062 pa je na osnovu provedenih dokaza udovoljio zahtjevu apelantica.
6. Osnovni sud je s tim u vezi naveo da je neosnovan prigovor tuženih da se radi o presuđenoj stvari odnosno o istovjetnosti stranaka i predmeta kao u predmetu P-446/00-I Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka i apelantice Marice Murselović proizilazi da je njen svekar kupio kuću i zemljište od pravnog prednika tuženih, u kojoj je živio sa svojom ženom i djecom, a u koju se uselila i apelantica 1970. godine udajom za svog supruga Nurudina. Poslije svekrove smrti apelantica i njen suprug su srušili staru kuću i izgradili novu (1972. godine), a to pravo im nikada niko nije osporio.
7. Osnovni sud je nadalje naveo da tuženi ne spore da je kuća vlasništvo apelantica.
8. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz pravosnažnih presuda (P-446/00-I i Gž-595/04-I, u koje je izvršio uvid) proizilazi da je pravni prednik muža apelantice Marice Murselović, Fatima Murselović, u nesmetanom posjedu nekretnina više od 20 godina, dakle stekla ih je dosjelošću.
9. Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da su pomoćna zgrada i njiva koje su upisane na katastarskoj parceli broj 922. upisane kao društvena svojina sa pravom korištenja tuženih sa određenim dijelovima. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao zgrada sa pravom vlasništva na tuženim, a zemljište je upisano kao društevna svojina, sa pravom korištenja u korist tuženih te da je taj upis izvršen po osnovu rješenja o nasljeđivanju Sreskog suda u Brčkom od 1960. godine. Na istim nekretninama je po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta na zemljištu upisanom u A listu kao parcela broj 12/82 uknjiženo pravo korištenja u korist sopstvenika zgrade sa pravom korištenja zemlje u korist prednika tuženih.
10. Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) u kojem je propisano da u času prelaska izgrađenog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu za redovnu upotrebu zgrade, a ovo se pravo shodno članu 42. istog zakona može prenositi ili otuđiti samo zajedno sa zgradom. S obzirom na navedeno Osnovni sud je istakao da je pravni prednik apelantica (otac i suprug apelantica Nurudin Murselović) slijedom prava koje je stekao njegov prednik, majka Fatima Murselović protekom roka od 20 godina nesmetanog korištenja, kao i ličnim korištenjem predmetnih nekretnina u periodu od preko 20 godina, postao korisnik istih odnosno stekao pravo korištenja spornih nekretnina koje je u skladu sa članom 205. stav 2. Zakona o građenju postalo pravo građenja.
11. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu, kojim je propisano da se sticanje promjena i pravni efekti kao i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona određuju po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata pa je Osnovni sud zaključio da su apelantice po valjanom pravnom osnovu stekle pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.
12. Protiv prvostepene presude tuženi su izjavili žalbu. Apelacioni sud je donio presudu broj 097-0-Gž-07-000354 od 23. septembra 2008. godine kojom je žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što su apelantice odbijene sa tužbenim zahtjevom. Apelacioni sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
13. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda. Prije svega, tuženi su u žalbi ukazali da je prvostepeni sud u konkretnom sporu odlučio o zahtjevu apelantica koji ne spada u sudsku nadležnost kao i da je apelanticama dopustio da raspolažu zahtjevima sa kojima ne mogu raspolagati jer je njihov zahtjev za priznanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama protivan prinudnim propisima. Tuženi su naveli da je pobijana presuda donesena uz bitne povredbe odredaba postupka iz člana 284. stav 2. tač. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Apelacioni sud je međutim naveo da zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva i prava posjeda na nekretninama, kakav su apelantice ovom sporu postavile, spada u sudsku nadležnost, a osnovanost takvog zahtjeva u odnosu na konkretne nekretnine sud je dužan ocijeniti primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u postupku pa je sud ocijenio neosnovanim žalbene navode tuženih da je prvostepeni sud počinio bitni u povredu iz tačke 3. člana 284. stav 2. ZPP.
15. Apelacioni sud je naveo da su tuženi u odnosu na bitnu povredu iz tačke 4. stav 2. člana 284 ZPP istakli da je prvostepeni sud usvajajući tužbeni zahtjev dopustio apelanticama da nelegalni građevinski objekat odnosno kuću legalizuju. Tuženi su se pozvali na obavezu suda da vodeći računa o raspolaganjima stranaka u smislu člana 3. stav 2 ZPP tumači odredbe kojima je konkretna oblast definisana, te ne dopusti priznanje tužbenog zahtjeva niti zaključenje poravnanja strankama kada utvrdi da su u pitanju raspolaganja koja su protivna prinudnim propisima odnosno moralu društva. Apelacioni sud je naveo da je ovo ukazivanje tuženih ocijenio sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, jer su tuženi istakli da je prvostepeni sud odlukom koju je donio „zaobišao propise u oblasti gradnje i upravljanja građevinskim zemljištem i time omogućio apelanticama da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati i postignu legalizaciju nelegalne gradnje objekta uknjižbom istog u zemljišne knjige“.
16. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su tuženi istakli da se radi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju. Međutim, polazeći od obrazloženja pobijane presude i podataka spisa predmeta Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud je postupku utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje po zahtjevu apelantica, pa je ovaj žalbeni navod odbio kao neosnovan.
17. Apelacioni sud je nadalje istakao da je prvostepeni sud činjenicu da je Murselović Fatima, supruga Murselović Asima, bila u nesmetanom posjedu predmetnih neketnina duže od 20 godina, utvrdio uvidom u spis Osnovnog suda broj P-446/00-I. Navedeno je da prema mišljenju Apelacionog suda utvrđenje te činjenice ne proizilazi i iz odluke GŽ.595/04 Apelacionog suda, na koju se pozvao prvostepeni sud, jer to ne slijedi iz obrazloženja iste. Međutim, Apelacioni sud je naveo da ta činjenica na već navedene utvrđene relevantne činjenice u ovom sporu ne predstavlja činjenicu koja može dovesti do drugačije odluke suda, osim da apelantice pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje valja odbiti sa tužbenim zahtjevom.
18. Naime, Apelacioni sud je istako da je tužbeni zahtjev apelantica da se na osnovu dosjelosti utvrdi njihovo pravo suvlasništva i suposjeda na porodičnoj stambenoj zgradi, kao i da su iste nosioci prava građenja i suposjeda na tom zemljištu jer su savjesno nesmetano i neprekidno držale u posjedu konkretno zemljište, a početkom 1970. godine otac i suprug apelantica Nurudin sa apelanticama i zgradu izgrađenu na ovom zemljištu do stare postojeće kuće. Apelacioni sud je naveo da se pravo vlasništva po pravnom osnovu dosjelosti na konkretnom zemljištu ne može steći, jer prema odredbama Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, na koje su se apelantice pozvale, proizilazi da se pravo vlasništva dosjelošću ne može steći na nekretninama koje su društveno vlasništvo. Isto se prema mišljenju Apelacionog suda odnosi i na predmetno zemljište jer je prema podacima iz zemljišnih knjiga isto upisano kao društvena svojina 1/1.
19. Apelacioni sud je dalje naveo da je predmetna kuća na kojoj apelantice traže utvrđivanje prava vlasništva i posjeda prema činjenicama utvrđenim u postupku sagrađena na k.č. 922 k.o. Brčko poslije smrti Asima Murselovića pored postojeće kuće koju je on kupio zajedno sa zemljištem 1955. godine, odnosno sagrađena je u periodu od 1972. do 1980. godine kada je bio na snazi Zakon o prostornom uređenju („Službeni list“ SRBiH broj 13/74). Apelacioni sud je naveo da su se odredbe ovog zakona odnosile i na predmetno zemljište kao gradsko građevinsko zemljište (kakav status je nesporno imalo konkretno zemljište), te da je odredbama čl. 129., 130., 148., 174., 179., 186. i 190. bila decidno i jasno propisana mogućnost gradnje na takvom zemljištu. Dakle, da bi na navedenoj nekretnini, odnosno na k.č. 922 u k.o. Brčko sin Asima Murselovća, Nurudin Murselović sa apelanticom Maricom Murselović izgradio kuću morala je, u skladu sa pozitivnim propisima, gradnja biti odobrena, a zatim je izgradnju mogao vršiti nakon obezbjeđenja potrebnih saglasnosti i dozvala u skladu sa tada važećim zakonskim odredbama. Prema mišljenju Apelacionog suda građenjem bez odobrenja Nurudin Murselović (i apelantica Marica Murselović) nije mogao steći pravo trajnog korištenja na konkretnom zemljištu kao građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, koje pravo (trajno pravo korištenja) bi saglasno odredbama Zakona o vlasništvu postalo pravo građenja a što apelantice i traže u tužbi. Kako apelantice nisu pružile dokaze o činjenicama koje bi ukazale da je predmetna kuća sagrađena dobijanjem potrebnih saglasnosti i dozvola od nadležnih organa prema stavu Apelacionog suda ne može se usvojiti njihov zahtjev u ovom sporu. Apelacioni sud je naveo da je u pitanju sticanje stvarnog prava na objektu koji je mimo prinudnih propisa sagrađen bez dozvole a na građevini se me može steći svojina upisom u zemljišnu knjigu kada je objekat bespravno podignut. S obzirom na navedeno Apelacioni sud je primjenom člana
301. ZPP prvostepenu presudu preinačio zaključivši da je ta presuda donesena „primjenom odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, koje se u konkretnom sporu ne mogu primijeniti.“
20. Obzirom na zahtjeva apelantica u sporu Apelacioni sud je naveo da nije suvišno ukazati da se pravo trajnog korištenja građevinskog zemljišta u društvenoj svojini može steći samo na način propisan odredbama tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini i Zakona o prostornom uređenju. Apelacioni sud je naveo da se gradnjom objekta u skladu sa pozitivnim propisima stiče pravo trajnog korištenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koji služi za redovnu upotrebu zgrade, koje pravo bi kako je navedeno po Zakonu o vlasništvu postalo pravo građenja. Međutim, kako apelantice nisu dokazale legalnu gradnju Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan i zahtjev apelantica kojim su tražili da se upišu kao nosioci prava građenja na predmetnom zemljištu, kao i upis prava suposjeda na cijelom zemljištu, bez obzira što su u faktičkom posjedu kuće. Nadalje, obzirom da su apelantice predmetni zahtjev usmjerile prema tuženim Apelacioni sud je istakao da su tuženi, kako proizilazi iz nalaza vještaka, rješenjem suda broj DN -557/63 na osnovu ostavinskog rješenja iza Paje Lazarevića, uknjiženi u zemljišne knjige z.k.ul.856 k.o. Brčko sa pravom vlasništva na zgradi sagrađenoj na k.č. 12/82 kao z.k. tijelu II, te pravom korištenja na zemljištu, označenom kao k.č. broj 12/48, 12/82, 12/189. Stoga, kako je naveo Apelacioni sud, proizilazi da se upis prava vlasništva odnosi na objekat koji je pravni prednik tuženih dobio darovnim ugovorom i na koga je po tom ugovoru rješenjem suda u Brčkom broj G.2304/14 uknjiženo pravo vlasništva sa 1/1 na zemljištu označenom kao k.č. broj 12/48, 12/82, 12/189 i zgradi izgrađenoj na k.č. 12/82.
21. Apelantice se žale da je osporenim presudama došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice povredu prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Apelacionog suda. Apelantice navode da je prednik apelantica izgradnjom kuće vlastitim sredstvima postao njen vlasnik a samim tim i apelantice kao nasljednice. Apelantice navode da nije od uticaja da li za gradnju kuće postoje građevinske dozvole ili ne, jer ista postoji i apelantice su u njenom posjedu, a legalizacija kuće je stvar nekog drugog pravnog postupka.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
24. U odnosu na apelacione navode apelantica da je osporenom odlukom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povrede njihovih prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
25. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu, navodeći da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelacioni sud je naveo da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Nadalje, Apelacioni sud je zaključio da građenjem kuće bez potrebnih dozvola prednici apelantica nisu mogli steći pravo trajnog korištenja na konkretnom zemljištu u društvenoj svojini, a koje pravo bi u skladu sa zakonskim odredbama postalo pravo građenja. Prema mišljenju Apelacionog suda pravo trajnog korištenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini može se steći u skladu sa odredbama Zakona o građenju i Zakona o prostornom uređenju, a ne (kako su apelantice navodile) analognom primjenom odredbama o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Osim toga Apelacioni sud je naveo da se ne može izvršiti upis u zemljišne knjige nelegalno izgrađenog objekta. Ustavni sud nalazi da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, i dao detaljne razloge zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o vlasništvu na kojem je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku odnosno zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile utvrđenje da su na osnovu dosjelosti stekle pravo suvlasništva i suposjeda na porodičnoj stambenoj zgradi, kao i da su nosioci prava građenja i suposjeda na predmetnom zemljištu koje ima karakter zemljišta u društvenoj svojini, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović