Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3739/08 (B. S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3739/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3739/08, rješavajući apelaciju Bose Soldat, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bose Soldat podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 526 od 9. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-217/2001 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosa Soldat (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Vesna Rujević advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 526 od 9. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-217/2001 od 8. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-217/2001 od 8. februara 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanticinog pravnog prednika Milana Soldat (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) kojim je tražio da mu „10 oktobar“ d. d. Sanski Most kao pravni sljednik GIP „20. Oktobar“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općina Sanski Most (u daljnjem tekstu: drugotužena), na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom te je prednik apelantice obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu po 1.260,00 KM, dok je prvotuženi odbijen sa viškom zahtjeva za naknadu troškova. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je prednik apelantice kao kupac sa prednikom prvotuženog kao prodavcem 25. decembra 1993. godine zaključio predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora broj 517/93 na lokaciji Autobuske stanice u Sanskom Mostu površine 10 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) ali da taj predugovor nije ovjeren kod suda, niti je prednik apelantice ikada ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora. Također je utvrđeno da iz odluke prvotuženog od 7. augusta 1996. godine proizlazi da je prvotuženi u cilju zaštite imovine i poslovanja kao i radi sporova pred tadašnjim Osnovnim sudom u Sanskom Mostu imovinu sa poslovnim objektima, između ostalog i predmetni poslovni prostor prenio na drugotuženu uz obavezu da drugotužena vrši daljnje finansiranje prvotuženog za završetak objekata na autobuskoj stanici. Navedeno je da je drugotužena na osnovu svoje odluke o preuzimanju stambenih i stambeno-poslovnih objekata broj 01-023-199/96 od 5. septembra 1996. godine preuzela predmetni poslovni prostor, te da je u katastar nekretnina upisana kao posjednik predmetnog poslovnog prostora. Također, Općinski sud je utvrdio da je drugotužena 27. novembra 1996. godine prodala predmetni poslovni prostor trećem licu vansudskim poravnanjem broj Ov-1122/96 od 27. novembra 1996. godine. Pored toga Općinski sud je naveo da je prvotuženi podnio tužbu sudu protiv prednika apelantice radi raskida predugovora od 25. decembra 1993. godine (ali da se na ročištu od 23. oktobra 2007. godine odrekao tužbenog zahtjeva pa je sud donio presudu na osnovu odricanja) te da je u tom postupku prednik apelantice 15. januara 2002. godine podnio protutužbu protiv tuženih. Navedeno je da je prednik apelantice 14. septembra 2006. godine, konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako što je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 8.000,00 KM na ime uplaćene kupoprodajne cijene predmetnog poslovnog prostora.
3. Budući da su tuženi u toku postupka isakli prigovor zastarjelosti potraživanja prednika apelantice, Općinski sud je naveo da je članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da „potraživanja zastarjevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok“. Također, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 361. stav 2. ZOO kojom je propisano da „zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije ništa drugo propisano“, te konačno odredbu člana 362. istog zakona kojom je propisano da „zastarijelost nastupa kada istakne posljednji dan zakonom određenog vremena“. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju predugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 25. decembra 1993. godine i da su ugovorne strane u članu 5. ugovorile da je rok završetka izgradnje predmetnog poslovnog prostora 1. maj 1994. godine, s tim što je prednik prvotuženog kao prodavac zadržao pravo izmjene, odnosno produženje tog roka u slučaju nastupanja vanrednih okolnosti, rata, elementarnih nepogoda i slično. Budući da prednik apelantice tokom postupka nije dokazao da je došlo do produženja roka iz člana 5. navedenog predugovora, u smislu da je zaključen Anex ugovora ili da je prvotuženi zahtjevao na bilo koji način produženje roka za završetak predmetnog poslovnog prostora, Općinski sud je, računajući da rok zastare teče od 1. maja 1994. godine, zaključio da je nastupio opšti rok zastarjelosti od pet godina propisan odredbom člana 371. ZOO, jer je prednik apelantice protutužbu podnio 15. januara 2002. godine. Također, Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nastupila i apsolutna zastarjelost potraživanja čak i kada bi se rok od pet godina računao od 19. decembra 1996. godine kao dana prestanka neposredne ratne opasnosti u FBiH, od kada je prednik apelantice imao mogućnost da se obrati sudu za sudsku zaštitu svog prava iz predmetnog predugovora pa je posljednji dan za traženje sudske zaštite bio 19. decembar 2001. godine, a tužitelj je podnio protutužbu 15. januara 2002. godine.
4. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je prigovor tuženih o zastarjelosti osnovan jer je u smislu odredbe člana 371. ZOO u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja, a budući da je apelant podnio protutužbu 15. januara 2002. godine. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 526 od 9. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio protutužbeni zahtjev prednika apelantice zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti njegovog potraživanja. Navedeno je a rok zastarjelosti u konkretnom slučaju teče od 1. maj 1994. godine kao datuma od kojeg je prednik apelantice mogao sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze te da je, budući da je te protutužba podnesena 15. januara 2002. godine, protekao opšti rok zastarjelosti potraživanja od pet godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio pravni stav prvostepenog suda da bi nastupila apsolutna zastarjelost potraživanja i kada bi se kao početak roka zastarjelosti cijenio 19. decembra 1996. godine kao dana prestanka neposredne ratne opasnosti u FBiH. Osim toga Kantonalni sud je, imajući u vidu nespornu činjenicu da je drugotužena prodala predmetni poslovni prostor trećem licu 26. novembra 1996. godine, zaključio da je i od tog datuma do podnošenja protutužbe 15. januara 2002. godine protekao opšti rok zastarjelosti od pet godina propisan odredbom člana 371. ZOO.
6. Kantonalni sud je također zaključio da nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se upućuje na činjenicu kada je prednik apelantice saznao za prometovanje predmetnog lokala od strane tuženi, jer po mišljenju suda to saznanje nije od značaja za odluku u konkretnom slučaju budući da nije u pitanju subjektivni rok da bi se cijenilo to saznanje. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje su bitne za odluku o prigovoru zastarjelosti, te da je s tim u vezi za svoju odluku dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da ne stoje ni ostali u žalbi istaknuti razlozi jer je tužbeni zahtjev odbijen zbog apsolutne zastarjelosti potraživanja.
7. Kantonalni sud je također zaključio da nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi koji upućuju na opšti zastarni rok od deset godina propisan odredbom člana 34. ZOO jer je po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 371. ZOO, a kako je to pravilno učinioi prvostepeni sud.
8. S obzirom da u žalbi istaknuti razlozi nemaju osnova, te budući da Kantonalni sud nije našao da je učinjena povreda odredaba parničnog postupka na koju s pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 226. ZPP-a odbio žalbu prednika apelantice i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je iznijela hronološki tok postupka pred redovnim sudovima, te je navela da je njen suprug Milan Soldat koji je učestvovao u predmetnom postupku umro te da ona kao zakonski nasljednik podnosi apelaciju Usavnom sudu protiv osporenih presuda. Suština njenih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 371. ZOO jer smatra da „sve dok traje postupak pred nadležnim sudom oko jačeg prava na posjed predmetnog poslovnog prostora, a koji je postupak pokrenula prvotužena“, ne može se staviti na teret njenom predniku „protek prava potraživanja naknade štete ili predaje u posjed zbog apsolutne zastare“. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 388. ZOO „jer se zastarjevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom“. Naime, apelantica je navela da je njen pravni prednik „bio prinuđen da podnese protivtužbu 14. januara 2002. godine u cilju utvrđivanja postojanja pravnog osnova na strani povjerioca, ovdje njenog pravnog prednika, za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora“. S tim u vezi apelantica je navela da njen prednik nije ranije mogao pokrenuti postupak pred sudom jer zbog ratnih dejstava i lične sigurnosti nije dolazio u Sanski Most sve „do 2000. godine“. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, ukine pobijane odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica navodima apelacije ne spori činjenicu da je njen prednik tužbu, odnosno protutužbu, u konkretnoj pravnoj stvari podnio u januaru 2002. godine, a koja okolnost je ključna za rješenje konkretne pravne stvari. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović