Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/08 („Fabrika Duhana“ d.d. Mostar i „Aba commerc“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3782/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3782/08, rješavajući apelaciju „Fabrike duhana“ d.d. Mostar i „Aba commerca“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Fabrike duhana“ d.d.

Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 542 od 9. septembra 2008.

godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Pž-06-000- 001 od 11. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P:751/04 od 19. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Aba commerca“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 542 od 9. septembra 2008.

godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Pž-06-000- 001 od 11. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P:751/04 od 19. jula 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. „Fabrika duhana“ d.d. Mostar i „Aba commerc“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnijeli su 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 542 od 9. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Pž-06-000-001 od 11. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:751/04 od 19. jula 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P:751/04 od 19. jula 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev „Bosanca“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je ništava izjava o kompenzaciji broj 02/03/03 od 11. jula 2003. godine koju su potpisali apelanti, koji su u predmetnom postupku imali poziciju prvotuženog i drugotuženog, „Hipo 2000“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i tužitelja, te je prvoapelant obavezan da plati tužitelju iznos od 250.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2003. godine i troškovima postupka u iznosu od 5.632,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi istakao da je sa prvoapelantom zaključio ugovor o kupoprodaji duhana, da je on isporučio prvoapelantu duhan, a da prvoapelant nije izvršio svoju obavezu, odnosno nije isplatio tužitelju ugovorenu cijenu. Tužitelj je dalje istakao da je prvoapelant u vrijeme dospijeća svog duga prema tužitelju imao neisplaćena potraživanja od drugoapelanta u iznosu od 250.000,00 KM, te da je drugoapelant, prema tvrdnjama prvoapelanta, imao neisplaćeno potraživanje prema trećetuženom zbog čega je na prijedlog prvoapelanta izvršena kompenzacija međusobnih potraživanja, pa je tužitelj sa prvoapelantom, drugoapelantom i trećetuženim potpisao izjavu o kompenzaciji. Budući da je trećetuženi obavijestio tužitelja da nikada nije dobio robu od drugoapelanta i da on nema duga prema drugoapelantu, tužitelj je naveo da je od prvoapelanta doveden u zabludu pri potpisivanju izjave o kompenzaciji, te je zbog toga tužbom tražio poništenje izjave o kompenzaciji i obavezivanje prvoapelanta da mu isplati dug po osnovu kupoprodajnog ugovora.

3. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je Općinski sud analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrdio da su tužitelj i prvoapelant 5. jula 2002. godine zaključili ugovor o kupoprodaji duhana (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji), te da je tužitelj temeljem tog ugovora prvoapelantu izvršio isporuku duhana u količini od 25.000 kg, a u vrijednosti od 250.000,00 KM. Također je utvrđeno da je navedenim ugovorom ugovorena obaveza prvoapelanta da isplati tužitelju ugovorenu cijenu od 250.000,00 KM u četiri jednake rate počev od 1. januara 2003. godine, ali da prvoapelant nije ispunio svoju obavezu. Općinski sud je dalje naveo da među strankama nije sporno da su apelanti, trećetuženi i tužitelj 11. jula 2003. godine potpisali izjavu o kompenzaciji broj 02-03-03 od 11. jula 2003. godine radi izmirenja duga iz predmetnog ugovora o kupoprodaji.

4. Općinski sud je, također, obrazložio da prvoapelant nije učinio spornim da tužitelju nije isplatio dug u iznosu od 250.000,00 KM na ime isporučene količine duhana, ali da je, pozivajući se na izjavu o kompenzaciji od 11. jula 2003. godine, izmirenje navedenog duga isticao kao obavezu trećetuženog. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je trećetuženi u toku postupka osporavao da izvrši isplatu iznosa od 250.000,00 KM tužitelju na ime duga koji je prema njemu imao prvoapelant, jer je tvrdio da mu drugotuženi nije izvršio isporuku duhana u količini od 25.000 kg, te je s tim u vezi negirao da postoji potraživanje po osnovu kompenzacije od 11. jula 2003. godine drugoapelanta u odnosu na trećetuženog u navedenom iznosu od 250.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je uvidom u izjavu o kompenzaciju broj 02-03-03 od 11. jula 2003. godine utvrdio da prilikom potpisivanja navedene izjave o kompenzaciju nisu postojala potraživanja drugoapelanta u odnosu na trećetuženog u utvrđenom iznosu od 250.000,00 KM. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor ništavan kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 110. ZOO propisano da se „pravo na isticanje ništavosti ne gasi“. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbu člana 61. ZOO, jer se kompenzacija potraživanja može izvršiti ako ta potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kvalitete i ako su oba dospjela. Budući da u momentu potpisivanja izjave o kompenzaciji od 11. jula 2003. godine u konkretnom slučaju nije postojala uzajamnost potraživanja, a čije postojanje je nužno zbog mogućnosti faktičke realizacije prebijanja, Općinski sud je primjenom odredbe člana 47. ZOO odlučio kao u izreci presude.

5. Općinski sud je, također, naveo da su apelanti na glavnoj raspravi predlagali da se provede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke na okolnost međusobnog poslovanja drugoapelanta i trećetuženog, pravdajući svoj zahtjev činjenicom da nisu imali mogućnost da se na pripremnom ročištu očituju na navode odgovora na tužbu trećetuženog. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je punomoćnik apelanata bio prisutan na pripremnom ročištu, te da je bio u mogućnosti da se očituje na navode odgovora trećetuženog, zbog čega je i zaključio da je navedeni zahtjev apelanata neosnovan. Pored toga, po mišljenju suda, za utvrđenje činjeničnog stanja u konkretnom slučaju nije ni bilo nužno da se izvede navedeni dokaz. Na kraju, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Odlučujući o zajedničkoj žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Pž-06-000-001 od 11. septembra 2006. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji, količina robe, kupoprodajna cijena i dospijeće za naplatu nije bilo sporno u postupku pred prvostepenim sudom. Također, Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da su 5. jula 2002. godine tužitelj i prvoapelant zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji, te da su nakon toga zajedno sa drugoapelantom i trećetuženim potpisali izjavu o kompenzaciji broj 02-03-03 od 11. jula 2003. godine radi izmirenja duga po predmetnom ugovoru o kupoprodaji. Kantonalni sud je, takođe, naveo da iz spisa proizlazi da je trećetuženi u toku postupka osporavao i u cijelosti odbio preuzimanje i izvršenje obaveze isplate iznosa od 250.000,00 KM tužitelju na ime duga iz predmetnog kupoprodajnog ugovora. Naime, Kantonalni sud je naveo da je trećetuženi u toku postupka tvrdio da se on ne nalazi u poslovnom odnosu sa prvoapelantom, te da njemu drugoapelant nije nikada dostavio robu (duhan) koja je bila predmet izjave o kompenzaciji od 11. jula 2003. godine, zbog čega smatra da nema obavezu prema tužitelju po osnovu izjave o kompenzaciji od 11. jula 2003. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 336. ZOO kojim je propisano da „pod prijebojem ili kompenzacijom podrazumijeva se takav način prestanka obveze, odnosno obveznopravnog odnosa, do kojeg ne dolazi kroz faktičko ispunjenje, nego kroz međusobno obračunavanje, prebijanje potraživanja koje dužnik ima prema povjeriocu, sa onim potraživanjem koje povjerilac ima prema dužniku“. Kantonalni sud je, također, naveo da je navedenim članom propisano da „međusobno potraživanje i protupotraživanje pravno postoje u trenutku prebijanja, da su istovrsna i ujedno dospjela“. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju nema međusobnog obračunavanja niti prebijanja potraživanja između apelanata, trećetuženika i tužitelja, a također prebijanje nije upotrijebljeno radi oslobađanja od duga prvoapelanta zbog postojećeg međusobnog, uzajamnog ili zamjenito dvostrano pravnog odnosa, po kojem su postojeće strane istovremeno međusobni povjerioci i dužnici. Kantonalni sud je, također, ukazao i na odredbu člana 337. ZOO kojom je propisano da „nakon izjave o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uslovi za to i bez obzira što se u konkretnom slučaju radi o takozvanoj ugovornoj kompenzaciji kod koje se podrazumijeva dobrovoljno prebijanje izvršeno sporazumom povjerioca i dužnika kojim ugovorne strane sporazumno utanačuju prijeboj međusobnih potraživanja“. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je podnošenjem tužbe tužitelj jasno ukazao da u konkretnom slučaju nema dobrovoljnosti niti daljnjeg sporazumijevanja, te da iz provedenih dokaza proističe odsutnost uzajamnosti i postojanje materijalnopravnih uvjeta čije postojanje je, po mišljenju suda, nužno zbog mogućnosti realizacije prebijanja.

7. Kantonalni sud je, također, naveo da iz spisa predmeta proizlazi da apelanti nisu pravo prebijanja istaknuli ni na jedan od zakonom propisanih načina (samostalnom tužbom, protutužbom i prijedlogom prebijanja u već postojećoj parnici, kao ni prebijanjem u formi prigovora prebijanja), te je s tim u vezi zaključio da, u smislu odredbe člana 337. ZOO, prigovor prebijanja koji nije istaknut pred prvostepenim sudom ne može se uspješno iznositi u žalbenom postupku. Stoga je Kantonalni sud zaključio da nije osnovan žalbeni navod apelanata da je trećetuženi trebalo biti obavezan na izmirenje duga po predmetnom ugovoru o kupoprodaji zaključenog između prvoapelanta i tužitelja, a iz razloga potpisivanja izjave o kompenzaciji i zaključenog međusobnog ugovora o preuzimanju duga broj 304-1/03 od 26. juna 2003. godine između apelanata.

8. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo međusobnih potraživanja između parničnih stranaka u vrijeme potpisivanja izjave o kompenzaciji, da postoji odsutnost uzajamnosti i odbijanje treće osobe o preuzimanju isplate duga prema tužitelju (član 50. stav 2. ZOO), Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, u skladu sa članom 47. ZOO, utvrdio ništavost izjave o kompenzaciji od 11. jula 2003. godine, te obvezao prvoapelanta da tužitelju isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu iz predmetnog ugovora o kupoprodaji. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 454. stav 1. ZOO kojom je propisano da „ugovor o kupoprodaji obavezuje prodavca da stvar koju prodaje preda kupcu, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu“. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku temeljio na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO kojima se uređuju ugovori o prodaji.

9. U odnosu na žalbeni prigovor apelanata da tužitelj nije dokazao činjenicu neispunjavanja obaveze od trećetuženog, Kantonalni sud je zaključio da navedeni prigovor nije osnovan jer, po mišljenju suda, iz spisa nesporno proizlazi da trećetuženi ne osporava postojanje navedenog duga, ali da ne prihvata ispunjenje obaveze isplate duga prema tužitelju. Također, u odnosu na žalbene navode apelanata u vezi sa zakonskim zastupnikom trećetuženog, Kantonalni sud je zaključio da ti navodi nisu isticani tokom prvostepenog postupka, a u žalbenom postupku nisu predočeni novi dokazi za potvrdu tih navoda. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da, u skladu sa članom 397. ZPP, apelantima ne pripadaju troškovi žalbenog postupka.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvoapelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 542 od 9. septembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije osnovan prigovor prvoapelanta o počinjenoj povredi postupka pred drugostepenim sudom, jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, ocijenio sve žalbene prigovore koji su relevantni za pravilno presuđenje. Zatim, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP. Vrhovni sud je, također, ukazao da ni činjenica da odgovor na tužbu trećetuženog nije dostavljen apelantima na odgovor ne predstavlja povredu postupka, prava na raspravljanje i načela kontradiktornosti kako, po mišljenju suda, prvoapelant pogrešno tvrdi. Naime, sud je obrazložio da u ZPP nije propisana obaveza suda da dostavlja odgovor na tužbu jednog tuženog drugom tuženom, već da je ZPP samo propisana obaveza suda da izvrši dostavu odgovora na tužbu tužitelju. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvoapelant bio prisutan na pripremnom ročištu kada je drugotuženi izlagao odgovor na tužbu, te se, po mišljenju suda, tada, ako je smatrao potrebnim, mogao izjasniti na njega i predložiti dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, što on nije učinio. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja o povredi odredbe člana 102. ZPP, odnosno da on bez svoje krivnje nije mogao predložiti taj dokaz. Zatim, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor prvoapelanta u pogledu sadržine zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu, tj. da on ne sadrži razloge zbog čega se odustalo od saslušanja zakonskog zastupnika prvoapelanta. Naime, Vrhovni sud je naveo da je na zapisniku za glavnu raspravu konstatovano da se na saglasan prijedlog stranaka donosi rješenje kojim je odlučeno da se neće saslušati zakonski zastupnik prvoapelanta, te da na to rješenje prvoapelant nije prigovarao. Također, u odnosu na istaknuti prigovor prvoapelanta kojim ukazuje da je u svojstvu parnične stranke za trećetuženog saslušano drugo lice, a ne zakonski zastupnik, Vrhovni sud je zaključio da ni taj prigovor nije osnovan, budući da je prvoapelant navedeni prigovor mogao istaći već na ročištu za glavnu raspravu, a najkasnije u žalbi, što on nije učinio. S obzirom na to da navedeni prigovor nije prigovor u pogledu stranačke sposobnosti (član

241. ZPP), o čemu Vrhovni sud jedino pazi po službenoj dužnosti, a povreda nije učinjena pred drugostepenim sudom, revizijski sud je i navedeni prigovor ocijenio neosnovanim s obzirom na to da taj sud pazi samo na povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom i ako se na njih ukaže.

11. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni prigovor prvoapelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da su, po mišljenju suda, nižestepene presude utemeljene na potpunom i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a u obrazloženju su, kako je dalje naveo Vrhovni sud, dati razlozi koje je i taj sud u cijelosti prihvatio. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je odredbom člana 337. ZOO propisano da „dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega ako su oba potraživanja istog roda i kakvoće i ako su oba dospjela“. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da nisu postojala uzajamna potraživanja između tužitelja i prvoapelanta, te da stoga nije ni moglo doći do kompenzacije u smislu citirane zakonske odredbe. Naime, Vrhovni sud je dalje istakao da bi došlo do kompenzacije, potraživanja moraju biti uzajamna, čega, po mišljenju suda, u konkretnom slučaju nema, te je stoga naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ništava izjava o kompenzaciji, da je taj zaključak donijet uz pravilnu primjenu odredbe člana 336. ZOO, te da na osnovu nje prvotuženi nije oslobođen od svoje ugovorene obaveze . S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti

12. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su svoje navode o kršenju navedenih ustavnih prava obrazložili istim argumentima koje su iznijeli protiv prvostepene odluke u drugostepenom postupku, a prvoapelant i u revizionom postupku. U suštini, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, apelanti su naveli da prvostepeni sud nije izveo dokaz vještačenja vještaka finansijske struke radi utvrđenja okolnosti međusobnog poslovanja drugoapelanta i trećetuženog. Apelanti su dalje istakli da su predložili izvođenje navedenog dokaza jer im na pripremnom ročištu nije uručen pismeni odgovor na tužbu trećetuženog, pa smatraju da im je na taj način onemogućeno da budu upoznati sa sadržajem navedenog odgovora u čemu se opet, po njihovom mišljenju, ogleda povreda odredaba ZPP. S tim u vezi, apelanti su naveli da je prvostepeni sud počinio povredu odredbe člana 200. stav 1. ZPP jer nije obrazložio rješenje zbog kojeg razloga je odbijen njihov prijedlog za provođenje dokaza vještačenja vještaka finansijske struke. Apelanti su, također, istakli da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 336. ZOO jer smatraju da „prema izraženom sudskom stanovištu (VTS III Pž 2906/94 od 26. aprila 1995. godine) u multilateralnoj kompenzaciji ne moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz člana 336 ZOO“. Dalje, pozivajući se na finansijski dokument „usaglašavanje stanja“ od 31. decembra 2003. godine između tužitelja i prvotuženog, apelanti smatraju da „po sudskom stanovništvu ( Ps. Pž. 2892/90 od 20. novembra 1990. godine), odnosno članu 337. stav 2. ZOO je predviđeno da poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to“. Pored toga, apelanti su naveli da se u prilogu apelacije dostavlja i mišljenje stalnog sudskog vještaka finansijske struke o izjavi kompenzacije br. 02/03/03 od 11. jula 2003. godine iz kojeg je vidljivo, kako apelanti dalje navode, da je u karticama i knjigama tužitelja i prvoapelanta „ proknjiženo stanje duga sa 31. decembrom 2003. godine u iznosu od 61.093,00 KM“ što, po njihovom mišljenju, znači da su „prvoapelant i tužitelj zatvorili knjiženje u iznosu od 250.000,00 KM i time međusobno regulisali dužničko-povjerilački odnos“. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, ukine pobijane odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

14. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena povodom revizije prvoapelanta, te da prema stanju spisa drugoapelant nije izjavio reviziju. Stoga, Ustavni sud prvenstveno treba razmotriti da li je u odnosu na oba apelanta apelacija dopustiva u smislu uslova iz člana 16. st.1. i 4. Pravila Ustavnog suda.

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.

16. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da revizija, kao vanredni pravni lijek, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-136/03 od 19. aprila 2004. godine). Dakle, u slučaju kada je revizija dopuštena, ona se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

17. U konkretnom slučaju vrijednost spora označena u osporenim presudama je iznos od 250.000,00 KM, dakle, vrijednost pravomoćne presude je veća od predviđenog cenzusa od 10.000,00 KM, propisanog odredbom člana 237. stav 2. ZPP. Stoga je, u smislu navedenih odredbi ZPP, revizija u slučaju oba apelanta predstavljala efektivan pravni lijek. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je drugoapelant propustio izjaviti reviziju prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se drugoapelant propustom da izjavi reviziju lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na drugoapelanta ne može razmatrati.

Dopustivost prima facie

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima prvoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju prvoapelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo zbog toga što mu na pripremnom ročišti nije uručen odgovor na tužbu trećetuženog, te što je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenja vještaka finansijske struke koji je dat na glavnoj raspravi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su sudovi obrazložili da nedostavljanje odgovor na tužbu trećetuženog na odgovor apelantima ne predstavlja povredu postupka, prava na raspravljanje i načela kontradiktornosti, budući da odredbama ZPP nije propisana obaveza suda da dostavlja odgovor na tužbu jednog tuženog drugom tuženom, već da je ZPP samo propisana obaveza suda da izvrši dostavu odgovora na tužbu tužitelju. Stoga, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, s obzirom na odredbu člana 70. ZPP, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kad odgovor na tužbu trećetuženog nije dostavljen na odgovor apelantima koji su u predmetnom postupku, također, imali poziciju tuženih, a ne tužitelja. Dalje, vezano za prigovore prvoapelanta za odbijanje prijedloga za izvođenje dokaza vještačenja vještaka finansijske struke, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 77. ZPP kojima je jasno propisano da su stranke dužne na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda obrazložili da je prvoapelant bio prisutan na pripremnom ročištu kada je trećetuženi izlagao odgovor na tužbu, te da se pri tome, iako je imao mogućnost, nije izjašnjavao na dati odgovor trećetuženog, niti je na pripremnom ročištu predlagao provođenje dokaza vještaka finansijske struke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, odnosno da je došlo do povreda procesnih prava na koje prvoapelant ukazuje.

21. U odnosu na navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da prvoapelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud ističe da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu. Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovni sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/08 („Fabrika Duhana“ d.d. Mostar i… | Sudska praksa | Aktio