Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3968/08 (B. Š.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3968/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3968/08, rješavajući apelaciju Boška Šantića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Šantića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58-0-P-002368 08 Gž od 18. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07-58-P-002368 05 P od 21. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Šantić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58-0-P-002368 08 Gž od 18. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-58-P-002368 05 P od 21. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-58-P-002368 05 P od 21. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Enver Šadić (u daljem tekstu: tuženik) na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti naknadi iznos od 5.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu izgubljene dobiti u periodu od 1. maja 2003. godine do 30. avgusta 2005. godine koju bi ostvario izdavanjem poslovnog prostora u prizemlju zgrade izgrađene na k.č. br. 11/26. k.o. Mostar (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) na kojem je bio suvlasnik i suposjednik sa dijelom od ¼, a što mu je bilo uskraćeno jer je tuženik prostor bespravno koristio. Općinski sud je dalje naveo da nije sporno da je apelant svoj suvlasnički dio na predmetnom poslovnom prostoru 30. avgusta 2005. godine prodao tuženiku. Također, Općinski sud je naveo da nije sporno da je između apelanta i tuženika pred tim sudom vođen postupak pod brojem P-127/04 radi utvrđenja prava vlasništva i prava služnosti na nekretninama označenim kao k.č. br. 11/30 i k.č. br. 11/27 k.o. Mostar, te da je taj spor riješen sudskom nagodbom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis broj P-1247/04 utvrdio da je 23. juna 2005. godine sud za potrebe navedenog predmeta izvršio uviđaj na licu mjesta i da je tom prilikom utvrdio i na zapisnik konstatovao da je u „predmetnom prostoru smješten materijal, spužve i druga roba iz radnje tuženika koja je na spratu u objektu tuženika (tepih-centar „Makao“), pa je sud poprimio i da je tuženik vl. DOO 'Makao' Mostar.“
3. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost korištenja predmetnog poslovnog prostora u spornom periodu saslušao svjedoka S.B., kojeg je predložio apelant, te da na osnovu izjave navedenog svjedoka nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je predmetni prostor u spornom periodu koristio tuženi. Naime, Općinski sud je obrazložio da je navedeni svjedok svojim iskazom potvrdio činjenicu da su u predmetnom poslovnom prostoru u spornom periodu bile smještene spužve i druga roba s tim da se nije mogao izjasniti čije je vlasništvo ta roba, odnosno da li je vlasništvo tuženika ili „Makao“ d.o.o. Mostar. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije predlagao izvođenje novih dokaza radi utvrđenja sporne činjenicekorištenja predmetnog poslovnog prostora od tuženog u spornom periodu, Općinski sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije koji je istakao tuženi u toku postupka osnovan, jer je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je roba koja se nalazila u vrijeme uviđaja na licu mjesta 23. juna 2005. godine vlasništvo preduzeća „Makao“ d.o.o. Mostar, te da je navedeno preduzeće u spornom periodu koristilo predmetni poslovni prostor za svoje potrebe. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je „svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev“, te je s tim u vezi zaključio da apelant, u smislu navedene odredbe, nije dokazao da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor i period tog korištenja, a što je bio dužan shodno navedenoj odredbi. U tom kontekstu sud je naveo da je apelant prvobitno na tu okolnost predložio saslušanje dva svjedoka, da je nakon toga odustao od saslušanja svjedoka M.M., a da iz izjave svjedoka S.B. „sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi da je predmetni prostor koristio tuženi i period korištenja, jer je svjedok izjavio da je u drugoj polovini 2003. godine dolazio u predmetnu nekretninu, i to dva puta, a isti se nije mogao izjasniti da li su spužve koje je vidio u predmetnom objektu, kada je dolazio drugi put, tuženika ili preduzeća DOO 'Makao' Mostar.“ Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama čl. 386. i 387. stav 1. ZPP.
4. Presudom KantonalNog suda broj 58-0-P-002368 08 Gž od 18. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, te je zaključio da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku nesumnjivo proizlazi da apelant nije dokazao da je u spornom periodu tuženik koristio predmetni poslovni prostor. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući izvedene dokaze, pravilno zaključio da je predmetni poslovni prostor koristilo preduzeće Tepih-centar „Makao“ d.o.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije dokazao u kakvom je odnosu tuženik sa Tepih-centrom „Makao“ d.o.o. Mostar, odnosno da li je tuženik izdavao predmetni poslovni prostor Tepih-centru „Makao“ d.o.o. Mostar i na taj način ostvarivao korist. Kantonalni sud je dalje naveo da je teret dokazivanja navedenih činjenica na apelantovoj strani, te da u nedostatku dokazanih činjenica apelant snosi štetne posljedice. S tim u vezi, Kantonalni sud je, također, naveo da za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi, prema članu 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti (izdavanjem prostora), već i to da je apelant kao oštećenik zaista imao namjeru ostvarivanja koristi, kao i vjerovatnost ostvarenja koristi. Kantonalni sud je zaključio da su i ove činjenice u prvostepenom postupku ostale nedokazane.
5. Kantonalni sud je, također, naveo da je članom 219. ZOO propisano da, „kada netko upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, imalac može zahtijevati da mu neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe“. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da apelant ni po ovom osnovu nema pravo na naknadu, jer je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica pravilno zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 123. ZPP, nije dokazao da je tuženik koristio poslovni prostor. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. ZPP odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, također, naveo povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ove svoje navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant je obrazložio istim argumentima koje je iznio u žalbi protiv prvostepene odluke. U suštini apelant smatra da su redovni sudovi, zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant smatra, da su sudovi pravilno ocijenili iskaz svjedoka S.B., „zasigurno bi izveli zaključak da je tuženik neovlašteno koristio kako predmetni poslovni prostor, tako i dvorište ispred poslovnog prostora, zbog čega je on trpio štetu“. Također, apelant je istakao da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tuženik nije pasivno legitimisan, navodeći pri tome da je tuženik „zasigurno raspolagao sa predmetnim prostorom, zaključavao ga i zabranjivao pristup bilo kome“. Pored toga, apelant smatra da Kantonalni sud nije dao sve odgovore na njegove navode u žalbi, već, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud „donosi neke nelogične i sasvim pogrešne zaključke“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine pobijane odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenica u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su i apelant i tuženi imali mogućnost izvođenja dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da apelant nije uspio dokazati svoju tvrdnju da je tuženi koristio predmetni poslovni prostor u sporno vrijeme a tu činjenicu je, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, bio dužan dokazati, dok je, suprotno tome, po ocjeni redovnih sudova, tuženi dokazao da nije pasivno legitimisan u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je i Kantonalni sud u svojoj presudi istakao da je apelant imao mogućnost tokom prvostepenog postupka da izvede dokaze u prilog svojoj tvrdnji da je tuženi koristio predmetni poslovni prostor, te da je za sporni period dužan da mu naknadi štetu zbog izgubljene dobiti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza od redovnih sudova kako to apelant navodi, niti u činjenicama konkretnog predmeta ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
12. U odnosu na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene koristi nije odlučivalo o apelantovim pravima garantiranim članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da stoga nije nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke sa povredom ovih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović